Corto Maltese i kulturni relativizam
Iako nastanjuju djela fikcije i svijetove koji su izmješteni iz ovog našega neki junaci koji su prošetali stranicama stripova ili filmskim trakama posjeduju toliko životnosti i šarma da možemo s pravom reći da su oni zapravo rođeni. A jedan od njih zasigurno je i Corto Maltese.
Ovaj legendarni mornar koji se osim svojim crnim, dugim kaputom zaogrnuo i romantičarskim sanjarenjima i anahrističkom potrebom za apsolutnom slobodom postao je do danas neka vrsta općega mjesta u popularnoj kulturi.
Corto je nastao iz vješte ruke talijanskoga crtača stripova i autora, Huga Pratta. Čovjeka koji je svojemu najpoznatijem junaku udahnuo zapravo ponešto i od vlastite biografije. Odrastao u Veneciji, govorio je nekoliko jezika, a i sam po naravi nemirnoga i pustolovnoga duha obišao je mnoge luke i mjesta na kopnu gdje će se pojavljivati njegov mornar.
Prema priči Corto se rodio 1887. godine u Sevilji, mjestu gdje je njegov otac, mornar u službi Britanske kraljevske ratne mornarice upoznao njegovu majku, prekrasnu Ciganku s Gibraltara. Maleni Corto međutim dio je svojega odrastanja proveo u Cordobi. Ondje u Barrio de la Juderia, odnosno starom židovskom getu, dječak je od malih nogu bio izložen mističnim naučavanjima prijatelja njegove majke i pričama skitnica i pustolova iz svih krajeva.
Ne treba stoga čuditi da je lik tog gospodina-pustolova kasnije kroz Prattove epizode i priče koje su ga vodile posvuda, velikim dijelom utjelovio ideju koja će zagospodariti razmišljanjem o kulturi i različitosti do danas.
Corto Maltese i druge kulture
Corto na svojim lutanjima prelazi od Malte do Dalekoga istoka, od afričkih pustinja do obala i luka Južne Amerike, upoznavajući pritom mnoštvo povijesnih osoba i raznolikost kultura. Međutim. Ono što Corta izdvaja u svijetu stripa je njegov stav prema različitosti, te fino i suptilno uvažavanje vrijednosti i ciljeva koje ispoljavaju drugi likovi, bilo da se nalazi u arapskoj pustinji u društvu Danakila Cusha, čovjeka vjere i rata, bilo da se nalazi među domorodcima na nekom otoku u Polineziji.
Corto, i sam okorjeli individualac, prenosi nam kroz svoje priče poruku prihvaćanja bez pretjeranog i lažnog moraliziranja. Na taj način utjelovljuje shvaćanje drugih kultura prema vrijednostima iz njihovog vlastitog konteksta, što i jest osnova kulturnoga relativizma koji se ispoljava u mnogim Cortovim susretima i pustolovinama.
Kritika kolonijalizma
Svijet u kojemu se Corto pojavljuje na rubu je Prvog svjetskog rata. Carstva će nestajati i rađati će se neke nove nacije. Civilizirane europske sile pretvoriti će stari kontinent u blatnjavu klaonicu i rovove, a potlačeni i porobljeni vidjeti će u tom ludilu koje će se proširiti i na kolonije svoju priliku za odbacivanjem okova.
Corto susreće žestoke revolucionare zapaljene idejama o slobodi poput međunarodnog beduina El Oxforda, a njihova borba često postaje i njegova. Svjedok je i prvom velikom genocidu 20. stoljeća, onom nad Armencima.
Ideja kulturnoga realtivizma koja je odigrala veliku ulogu u borbi protiv rasizma i fanatičnog nacionalizma doduše nije na Prattovim stranicama izravno predstavljena. Pa ipak, primjena takvog načina razmišljanja nesumnjiva je kada poznajemo neke Cortove susrete. Pogotovo tijekom njegovih pustolovina u Africi koja se bori na mijeni doba ne zamijeniti jednostavno stare gospodare novima.
Corto prikazuje i perspektivu promatrača koji pokušava prodrijeti kroz značenja i simboliku koja se krije iza situacija što ga stavlja u mnogo bolju poziciju za razumijevanje djelovanja drugih likova.
Važnost ideje
Taj način promatranja drugih kultura i pojedinaca koji se razlikuju od nas i pripadaju nekim drugim kontekstima možda je najvažnija lekcija koju nudi ta odiseja Prattovog skitnice.
Čitanje Corta Maltesea nudi prikaz jednog života oslobođenog od procijenjivanja svijeta s obzirom na isključivo mjesto na kojemu stojimo i nudi jednu širu perspektivu koja obuhvaća priče na nekoliko razina. Čitanje ovog komada umjetnosti i poruka koju Prattov mornar prenosi na svojim lutanjima možda nam je danas potrebnija no ikada.
Piše: Nikola Radočaj
