Artemisia – prva dama Akademije u Firenci

Artemisia je bila kćerka poznatog Orazia Gentileshia, jednog od najvećih slikara rimskog Baroka, rođena u svitanje 17. stoljeća u Italiji

Artemisia je bila kćerka poznatog Orazia Gentileshia, jednog od najvećih slikara rimskog Baroka, rođena u svitanje 17. stoljeća u Italiji, gdje su žene kao i svugdje, živjele u sjeni humanosti. U doba kada su pripadale očevima, muževima, braći ili sinovima, zbrisala je znake društvene potlačenosti, poklanjajući se jedino osobnom stvaralaštvu. Jako mlada iskusila je jednogodišnju strast sa, također, slikarom Agostinom Tassiem, koju je otac pretvorio u optužbu za silovanje i dobio proces. Događaj je obilježio duhovnost mlade žene a skandal sklonio akcenat sa njene genijalne nadarenosti. Kao i u slučaju njezinog uzora Caravaggia, čekalo se tri stoljeća, da nanovo bude istaknuta i priznata.

Artemisia se rodila u Rimu, 8. jula 1593. godine. Bila je starija kćerka Rimljanke Prudenzie Montoni i Orazia Lomi, rođenog u Pizi, opet 8. jula, trideset godina ranije. U Vječnom gradu je slikar, nanovo, upotrebljavao svoje kompletno prezime Gentileschi di Lomis. Čuveno i poznato porijeklo firentinske obitelji koje je Orazio dijelio sa rođakom Aureliem, slikarom i biskupom iz Pize, naslijedila je Artemisia za trajanja svog boravka u Toscani.

U periodu izmedju 1597. i 1600. godine, obitelj je stanovala na Španjolskom trgu, pa u via Paolina i via del Babuino. Prudenzia i Orazio su bili i roditelji Francesca, rođenog 1597. godine, Giulia, mlađeg dvije godine i Marca, koji je ugledao svijet 1604. godine. Zatim se dogodila nesreća, Prudenzia u svojoj tridesetoj godini rađa dva blizanca, ali umire od posljedica poroda, isto kao i bebe.

Djevojčica ostvaruje prva platna u periodu od 1608. do 1610. godine, o kojima Orazio obavještava toskansku nadvojvotkinju, u ljeto 1612. godine. Kritičari navode da su djela već ukazivala veliku nadarenost ali i stručnost, jer je odlično vladala tehnikama i perspektivom. Potpisuje prvo platno pod nazivom “Suzanna i starci”, danas čuvano u Pommersfeldenu sa “Artemitia Gentileshi, 1610″. Maloljetna slikarica je, navodno, silovana 6. jula 1611. godine, u doba kada je Tassi s Orazijem uređivao odaje kardinala Borghese. Slikar obećava brak i s Artemizijom živi u nezakonitoj vezi koja je potrajala devet mjeseci.

U proljeće 1612., Orazio zbog glasina ali i osobnih interesa, jer je Tassi već oženjen, objavljuje kako je kćerka bila silovana i prisiljavana na dugotrajne, neželjene odnose. Obratio se papi Paulu V, prouzročivsi neviđen skandal. Suđenje je započelo 2. marta i trajalo sedam mjeseci. Među umjetnicima koji su svjedočili u djevojčinu korist, bili su poznati slikari Carlo Saraceni i Orazio Borgianni. Artemisia je boravila u obiteljskoj kući sa braćom, smještenoj kod bolnice “Borgo Santo Spirito”, gdje je pomno pratila suđenje.

Oraziio Gentileschi piše toskanskoj nadvojvotkinji jer na to ima pravo, pošto je u zaštiti obitelji Medici. Preporučuje “nesretnicu što je proživjela strašne događaje” i upućuje djevojčina platna, visokog kvaliteta. Krajem novembra 1612. godine, Agostino Tassi je osuđen na petogodišnji egzil iz Rima. Presuda je smatrana prestrogom, pa se slikar nije mrdnuo iz Vječnog grada. Artemisia se udaje dva dana kasnije, 29. novembra za firentinskog slikara Pierantonia Stiattesia, brata Orazijevog prijatelja Giovannija Battiste. Mladoženja, rođen 1584., potiče iz obućarske obitelji. Artemisia rađa najstarijeg sina Giovannija i ubrzo se vraća svojoj umjetnosti. Otvara Atelje i zadužuje se kod obrtnika Accademie del Designo. Njezina platna su jako tražena a mladi, nadareni umjetnici opsjedaju Atelje, u kojem drži i satove slikarstva. Vec 1615. nanovo rađa dječaka, koji nosi ime kuma, slikara Cristofana Alloria. Uspješna i poznata, Artemisia koja se nikada nije odrekla svog plemićkog imena, pohađa Accademiu del Designo koju je osnovao poznati Leonardo da Vinci, pa postaje bliska sa kolegom i znanstvenikom, Galileom Galilejem. Prudenzia, treće zvanično dijete Artemisie i Pierantonia, rođena je 1617. godine. Djevojčicin kum je plemić Silvio Piccolomini d’Aragon. Iz sačuvanih dokumenta se vidi da je slikaricina kćerka odgovarala i na ime Palmira. Nakon poroda, Artemisia upoznaje također plemića, Fransesca Mariu Maringhi, svog vršnjaka i bliskog prijatelja Michelangela Buonarrotija Mlađeg, pripadnika zatvorenog kruga brilijantnih intelektualaca, okupljenih oko nadvojvode Come II di Medici.

Poznata i slavljena kao “Artemisia pitturessa”, slikarica redovito dobija novac od nadvojvode, što stalno upućuje nove narudžbe. Kćerka Lisabella je rođena 1618. godine a kumovi su joj Michelangeloovi prijatelji Lisabella Jacopo Cicognini, žena poznatog književnika i slikar Jacopo di Bernardo Soldani. Djevojčica umire početkom juna 1619.

Nadarenost draga kraljevima i imperatorima

Prva žena što je postigla akademsko obrazovanje, Artemisia, nadvojvodi ostvaruje “Hercula” kojeg njezin suprug uručuje agentu Maringhiju, njezinom ljubavniku. Umjetnica sanja o povratku u Rim i uporno traži dozvolu, od moćnog Medicija. U februaru 1620. godine, supružnici Stiattesi bježe iz Firenze, radi dugova. O djeci, ostaloj u obiteljskoj kući brine se vjerni Maringhi, njihov zvanični skrbnik. Bračni par se nastanio u rimskoj četvrti Chiesa Nuova, zatim u stanu budućeg veleposlanika u Beču, Luigia Vettori. Agostino Tassi nanovo ulazi u Artemisijino postojanje. U aprilu iste godine umire mali Cristofano. Početkom jula, Artemisia u novoj obiteljskoj kući, smještenoj u Palazzo Vantaggio, očekuje dolazak ljubavnika u Rim.

Godinu kasnije, od kuge umiru ostala djeca. Jedino preživljava trogodisnja Palmira. Artemisia se nanovo preseljava u via della Croce, gdje je desetljeće ranije, boravila sa Tassijem.

Umjetnica 1622. godine potpisuje čuveno platno “Condottiero” i proširuje obitelj zahvaljujući dolasku braće Giulia i Francesca, koji borave u njezinom stanu. Pierantonio je osuđen u junu jer je smrtno ranio Španjolca, koji je Artemisiji pjevao serenade, pod prozorom. Za Uskrs 1623., suprug napušta obitelj i nestaje iz Artemisijinog života. Osim braće, u njezinom domu borave i poslužitelji Dianora i Gianbattista. Odsada nazvana “Gospodja Artemisia Lomi, rimska slikarica”, pozira galskom kolegi, Simonu Vouetu. U novembru 1625., također Francuz, Pierre Dumonster ostvaruje značajan crtež Artemisijine ruke. Na poleđini je napisao :

"Aurorine ruke su čuvene zbog rijetke ljepote, ali ove su najcjenjenije".

Uskršnji popis 1626. godine, zadnji je zapis Artemisijnog prisustva u Rimu. Stanuje u via del Corsa, sa Palmirom i služavkom Domenicom. Njezini tragovi su pronađeni i u Veneciji, između 1627. i 1629. godine. Identificirana je kao supruga Pierantonia Stiattesi. Njezinog “Hercula” i “Omphalea” kupuje veleposlanik španjolskog kralja, Inigo Velez de Guevara y Tassis. Platno je krasilo madridski Salon Nuevo dell’Alcazar. Nadvojvoda od Alcale, kolekcioner i ljubitelj Artemisijinog slikarstva je kupio dva slikaricina portreta i platno “Sveti Ivan Battista”. Platna su i dans čuvana u “Casa de Pilatos” u Madridu. Godine 1630., Artemisia je već u Napulju, slika vlastelu i kraljicu. Ostvaruje i čuveno platno “Sveta Elisabeth”, dostavljeno kapeli Oratio di Paulo.

Godinu kasnije, Giovanni d’Attlitto daje 12 dukata za ulje “Sveti Sebastian”, koje je već 1700. godine preneseno u kolekciju princa Ferreste d’Attlitto, njegovog nasljednika. Artemisia slika i za galskog vojvodu od Guise, Charlesa I od Lorraine, o čemu je ponosno obavijestila Galilea Galileia, svog dugogodišnjeg prijatelja. U periodu 1637. do 1639., umjetnica se okreće engleskom dvoru i slika tamošnje vladare. Charles I od Engleske, naređuje njezinom bratu Francescu Gentileshi da je odvede u kolonije, iako je je Aremisia željela slikati za dvor u Modeni. Princ Karl von Liechtenstein joj upućuje 600 dukata, za potrete “Bethsebe”, “Lucretie” i “Suzanne” i omogućava da sama odabere mjesto boravka. Nakon Palmirine udaje i pokušaja nastanjenja u Modeni, Firenzi i Rimu, Artemisia odlazi kod oca Orazia, koji uspješno slika u Londonu još od 1626. godine. U proljeće 1638., pomaže ocu na uređivanju plafona Queen’s House Greenvich, malo prije njegove smrti. Tri godine kasnije saznaje da joj je i muž umro, od njegovog rođaka, fratra Luce Stiettesija. Izrađuje platna za senatora Messinu, koji uređuje kuću prinčeva della Foreste i della Scaletta. Prima porudžbe i Don Antonia Ruffa, markiza del Vaste i Ferninada I Hasburškog. Zadnjh godina života surađuje sa slikarem Onofriem Palumbo.

Aremisia je umrla 21. januara 1654. godine u Napulju i sahranjena je u blizini crkve San Giovanni dei Florentini. Idetifikacija nadgrobnog spomenika je neizvjesna. Za vrijeme restauracije 1785. godine, spominje se jednostavni natpis “Heic Artemisia”.

Artemisia, koja je svoju karijeru posmatrala kao “dugotrajnu, intenzivnu i pasioniranu”, zahvaljujući odgovornima muzeja u Parizu ističe jačinu i čvrstinu pa odlučnost žene, što je pokušala i uspjela vlastitim snagama i nadarenosti, izboriti osobno mjesto i titulu u društvu davne epohe. Od oca Orazia je naučila fondamente Caravaggieve umjetnosti, i iz njih, na ličan i samostalan način, ukazati na nasilje i divljinu čuvenih tema i sadržaja. Umjela je modelirati i upotrijebiti sve subtilne izvore estetike svjetlosti, i poput oca, nije izbjegavala ponavljanje kompozicija. Ističe iste modele u različitim periodima, o čemu svjedoči nekoliko puta ponavljano platno “Suzanna i starci”.

Nadahnuta očevom umjetnosti, očiglednoj u platnima “Danae”, “Sveti Louis ” ili “Cleopatra”, odlučnog i čvrstog karaktera, otvorila je ženama nove vidove aktivnosti i iznad slikarskih zasluga, što je učinilo traženom i slavljenom. Prva, zvanično obrazovana slikarica sa značajnom diplomom, živjela je ispred svog vremena i jako mlada uspjela osobnu afirmaciju umjetnice, u službi prestižnih osoba. Često asocirana za interese ženskih liga i njihovih problematika zbog osobnih preživljavanja kao i prepreka koje je stvarala muškarcima, nenaviknutim na otpor, najprije nije imala modela svog spola, predstavljenih kao dekoracije ili simbolii nepokretnosti, sasvim stranih akciji i bilo kakvim djelatnostima. Kasnije se ispravila slikajući “Judith”, “Cleopatru”, “Yael”, istinske junakinje ličnih platna. Slike su reference koje privlače i zadivljuju, pa su ih obilato kopirali. Ženske ličnosti su zahvaljujući Artemisiji, najzad prihvaćene i pokazivane u galerijama Rima, Firenze, Londona dok njezin boravak u Venziji, nije jos izučen.

Prije odlaska u Englesku, u Napulju je 1637. godine dobila narudžbu katedrale Pozzuali i upućena na suradnju sa brilijantnim kolegama, na dekoriranju španjolskog Buen Retiro. U gradu je ostvarila i čuveno platno “Esther i Assuerus”, danas izloženo u “The Metropolitan Museum of Art”. Artemisia je isticala ženske teme, prilagodivši se napolitanskom duhu, zahvaljujući osobnoj ubjeđenosti i povjerenju u svoju umjetnost. Njezina “Medeleine iz Seville” naslonjena na ruku, nalici na Melankoliji, isticala je slikaričinu jaku fizičku strasvenost i uočljivu psihologiju, prenesenu na model. Zahvaljujući Artemisiji, ženski sadržaji su obilježili period, prešavši okvire talijanske likovne umjetnosti 17. stoljeća. Okaraketrizirani kao nova projekcija osjećajnosti, ali i zemaljskih a ne samo duhovnih okolosti, nisu imali isključivo tužne odraze, njezinog ne previše sretnog postojanja, posebno, zahvaljujući obrazovanju i estetici modernog naturalizma.

Piše: Džana Mujadžić, Kul.ba