Introspekcija nam postaje dnevna opsesija, a prostorno-vremenski kontinuum daje nam beskonačno mnogo interpretacija. Po takvom, album „Ten“ je jedna od interpretacija, a Pearl Jam vječna inspiracija.
Preporuka – uz čitanje slušati: Pearl Jam “Immortality”
...i sumnjamo da će se ikada ugasiti. Teško je započeti avanturu koja se pruža nešto dalje od osobnog postojanja, odnosno odlazi u sferu u kojoj nikad nisam spoznao kako je to živjeti slušanjem. Povijest nam govori da su devedesete u početku bile nevjerojatno mitološki obojene, rađali su se neki novi klinci, s nekim drugačijim pogledom na svijet i nastojanjima da ga promijene. Na više načina, ne samo glazbeno, već i stilom života, odnosa prema medijima, traženja kulta slobode i prenošenja poruke mladima da ne živimo po pravilima drugih. Kapitalizam je bio u zamahu. Znamo način na koji su padala carstva istočne Europe. Intervencije SAD-a na Bliskom istoku počele su i traju. Obezglavljenja generacija traži se po ulicama i klubovima, disco je davno nestao, ekonomija se polako oporavljala nakon recesije s početka osamdesetih ponajviše zbog ratnih zbivanja daleko od američkog tla, a i mnogi su prestali vjerovati u mogućnost sna koji su Reagan i G.H.W. Bush obećavali.
Krivi uzori i rijetki koji nisu izblijedjeli
Da, nije sve bilo posloženo kako su mnogi naoko pretpostavljali, ni glazba iz prethodnog desetljeća nije donijela bogzna koliko noviteta, a o mladima da ne govorimo. Lutanje, strah i depresija pogotovo srednjih slojeva koji su živjeli na ulici uz povremeno igranje košarke, tračarije i vijesti iz zabavnih programa koji su naglašavali bezizlazno stanje te u prvi plan stavljali politiku i reorganizaciju društva.
Rađalo se doba bezveznih celebrityja koji bi trebali predstavljati ikone i uzore društva, svi su u svemu i svačemu tražili kako izgubiti dan što brže. Neću ni ne želim sav taj teret stavit na leđa bendova koji su tada započinjali svoj dugi (ili kratki) put. Mnogi su na tom putu posrnuli prije nego što su istinski krenuli hodati njime, a drugi su s vremenom izblijedjeli. Rijetki su opstali, iako je ta skupina i danas vjerojatno iznijela najveći danak glazbi kojoj je promjena tada bila nužna. U svoj svojoj esenciji.
“I don’t question our existence...”
Tisuću devetsto devedeseta godina, okrugla kao bomba, donijela je nevjerojatan broj novih smjerova i eksperimentiranja. Ovako na prvu spomenimo samo Depeche Mode („Violator“), Pixies („Bossanova“), Jane’s Addiction („Ritual de lo Habitual“), Public Enemy („Fear of a Black Planet“) i Sonic Youth sa svojim legendarnim „Goo“ albumom. Kod nas toliko spominjana devedeset i prva također je bila plodna, ali ne doslovno „kod nas“, već zapadnije od naših prostora, i pogotovo na alternativnoj sceni. Ustvari, ako pogledamo silinu kojom je udarila od svog početka, scena je te godine doslovno eksplodirala. Nažalost, kod nas je eskalirao i rat pa je sigurno doticaj sa stranim glazbenim strujanjima sveden na minimum. Ostatak svijeta slušao je Nirvanin „Nevermind“, Metallicu u svojem „crnom izdanju“, U2 na prijelomnici, Pepperse s najboljim „Blood Sugar Sex Magik“, bristolsko čudo Massive Attack s „Blue Lines“ i My Bloody Valentine koji nakon „Loveless“ nisu ništa izdali gotovo dvadeset godina.
Toliko propuštenih stvari u životu ponekad treba nadoknaditi. Ipak, čini se da je sve stalo nakon što je prvi put jedna desetka stavljena u slušalice i zvučnike diljem svijeta. Ne, ne radi se o albumu Hladnog piva niti o nekim poznatim nogometnih virtuozima koji su nosili taj broj na leđima. Ipak, nije u potpunosti zanemariv sportski aspekt koji je donio „Ten“ o kojem govorimo. Ljubav prema košarci ponekad nadjača neke normalne porive koje umjetnici imaju kroz svoj rad, ali što reći za tadašnje ljude u srednjim dvadesetima koji su tražili „izlaz van“. Oslonjeni samo na glazbu i inspiraciju koja ona nosi, nije bilo bitno ime. Bilo je ono što prezentiraš kao svoje, uronjeno u najdublje stihove i riffove koje u tom trenutku možeš u sebi pronaći.
Pretežak svijet za izgubljenu generaciju
Svoja iskustva petorica momaka pronašla su u jednom trenutku koji je preokrenuo mnoge živote naopačke. Ne, nije glazba veća od života, ali postoje slučajevi kada je ona dio nas. Ako se u jednom trenutku možemo poistovjetiti s nekom pjesmom, to bi nas trebalo učiniti zadovoljnima. Gotovo kao kada pronađeš srodnu dušu, ako u takve stvari vjeruješ. Teško je opisivati osjećaje koji su tako strani i daleki, prošli i neizbježni na stazi života koji teče neuobičajenim smjerom. U depresivnim vremenima poduzimaju se kronično bolne mjere kako bi zaustavili i izašli iz monotonosti koja nas je okružila. Problemi s kojima se svijet susretao bili su preveliki da bi opstali u jednoj dekadi koja se danas u nekim situacijama naziva „izgubljena“. Kurt Cobain nije izdržao, ekipa iz Alice in Chainsa se pogubila u heroinu, Soundgarden raspao, a ostali prijatelji izgubili se „po putu“. Tko je ostao?
Ostao je i taj nesretan termin „grunge“, a rokalo se dalje uz Neil Younga i Brucea Springsteena, shvaćalo se život, vodile su se turneje diljem Amerika i svim onim zabačenim područjima koji su željela disati isto kao svi tog trena. Promijenila se glazbena industrija, odrastalo se na istini koju nije bilo moguće sprovesti u dobu koje nije imalo sluha za nekoga tko dolazi s dna, iz dubina, iz crnila. To crnilo našlo se i u ljubavnim situacijama koje su često motivirane naivnim potezima koji kasnije ispadaju smiješni. Pa nakon toga ponovo žalosni, zavijeni crnim slikama, na kojima godinama unazad ostaje nepoznati trag.
Tuga često prelazi u ispovjedne note u kojima se pokazuje moć života i slavljenja istog. Trganje gitare solažama koje vam ostanu upisane u moždane vijuge možda se čini kao najbolji lijek izlaska iz svakodnevnice. Na svim partijima svijeta znate nastaviti dalje kada zasvira prva nota.
“...I just question our modern needs”
Još dok nam teški bariton, instrumental i mumljanje krenu kliziti kroz zrak obavijen ranom jeseni, znat ćete da je počeo Once. A nakon toga bit’ će vam svejedno što se događa blizu vas. Jer što dalje išli s albumom to će vam biti sve smisleniji svaki potez kojeg bas, dvije gitare i bubanj mogu napraviti. I nećete pitati zašto i nećete pitati kako. Pratit će vas proročanski glas koji se našao sjedinjen sa zvukovima instrumenata. Takve se stvari ne događaju više od par puta u povijesti. Uzmemo li u obzir vrijeme nastanka i kasniju nemogućnost dosezanja takvog vrhunca, čini se da je sve nakon toga manje bitno. Na sreću, nije tako. Bitno je postojanje i življenje tog vrhunca koji je oslikan do danas.
Tehnologija je isprala mnogo crnila sa CD-a, vinila i kaseta koje su godinama još bile dostupne. Nije sve u savršeno pogođenoj noti na gitari i uvježbanom glasu koji odgovara svim današnjim reality pjevačkim glupostima s kojima smo okruženi. Pronađi ti bend koji će ostaviti trag koji nikad neće nestati. Pronađi ti ljude koji će se staviti u službu onih koji ih cijene i slušaju, bez obzira na pritisak moćnih nakladnika i izdavača. Pronađi se da radiš nešto kreativno, pogonjeno preplitanjem stvarnosti i mašte. Kada na kraju dobijete finalni proizvod on mora biti proživljen kroz vas same.
Introspekcija nam postaje dnevna opsesija, a prostorno-vremenski kontinuum daje nam beskonačno mnogo interpretacija. Po takvom, album „Ten“ je jedna od interpretacija, a Pearl Jam vječna inspiracija.
Filip Kušter/ziher.hr
