Novo vrijeme jednostavno traži neko novo Zabranjeno pušenje koje će imati pretežak zadatak da na jednako kvalitetan ironijski način pristupi svojoj svakodnevici kao što je to radilo staro Pušenje u svom vremenu i u životnoj sredini svoje mladosti
Izvor fotografije: njuskalo.hr
Po pjesmama Zabranjenog pušenja moglo bi se rekonstruirati Sarajevo kad bi ga nestalo – da parafraziram jednu od nebrojenih egotriperskih gluposti Emira Kusturice koji je to rekao za svoje filmove Sjećaš li se Dolly Bell? i Otac na službenom putu.
Doduše, ne samo da bi mogli, već slušaoci predratnog Pušenja to i rade kad slušaju njihove pjesme. Predratni frontman te grupe Nele Karajlić u svojim istupima često ističe „sarajevskost“ tog banda tako što kaže kako taj band nigdje drugo nije mogao nastati osim u Sarajevu. I upravo se tu krije najveća vrijednost njihovih tekstova, u uspjeloj poetskoj opservaciji jednog grada. Rijetke su, naime, njihove pjesme koje se ne bave Sarajevom, odnosno nečim specifično sarajevskim, što ih ne čini manje dobrim, ali same po sebi, niti jedna od njih, ne bi Zabranjeno pušenje učinile brandom, pogotovo ne sarajevskim, da nije ovih prvih, o kojima će ovdje biti riječi.
Na svojim predratnim albumima Zabranjeno pušenje nudi obrise jedne sarajevske zbirke. (Kažem obrise, jer objavljenih pjesama nema dovoljno u tom periodu da bismo mogli govoriti o zbirci.) Knjigu s naslovom Sarajevska zbirka, poznato je, napisao je Abdulah Sidran. Sidran, međutim, pokušava da obuhvati Sarajevo u njegovom vremenskom totalitetu, dok je Pušenje skoncentrisano na svoje vrijeme. Jedina istorijska referenca i temelj njihove poetike je Valter, ali i ona, iako ima svoje istorijsko utemeljenje, kod Pušenja je posredovana fikcijom, filmom Valter brani Sarajevo. Njihov prvi album nosi naziv Das ist Walter, što je posljednja replika u spomenutom filmu.
Valter je komunistički ilegalac koji u okupiranom Sarajevu za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemcima zadaje glavobolje. Neustrašiv, nesavladiv, beskompromisan, pravi junak, on postaje simbol otpora tako da jedan njemački oficir, gledajući na grad odozgo, agentu gestapoa govori:
- Od kad sam u Sarajevu tražim Valtera, a nisam ga našao. Sad kad odlazim, znam ko je on.
- Znate ko je Valter?! Odmah mi recite njegovo ime.
- Pokazaću vam ga. Vidite ovaj grad? To je Valter.
Da nije imao podršku grada, Valter bi bio razotkriven, stoga su svi građani Valter i iz toga je Sarajevo crpilo priču o sebi kao nesavladivom, nepokorenom, slobodarskom gradu.
Zabranjeno pušenje ide u ironijsku eksplikaciju ko su ustvari ti valteri. To su obični, mali ljudi, u sjeni velikog simbola grada. I već u prvoj pjesmi na albumu, Anarhija, all over Baščaršija, susrećemo se sa Sejom, junakom s Vratnika, koji se super osjeća kad „razbije“ hipika. Nervira ga ono „A“ po zidovima, kaže jedan stih u pjesmi koji sugerira da Sejo i ne zna šta to „A“ znači, ali da to zna povezati s „hipikom“ i zbog toga ga istući. To „A“ je, kao i hipik, nešto novo, nerazumljivo, ali jasno u sukobu s njegovim poimanjem i načinom života, protiv čega se bori. No, pošto se Sejo „malo muči dok razmišlja“, on ne zna svoj otpor drugačije izraziti nego nasiljem. On se „gnuša zapada“. Sejo se, kao i Valter, beskompromisno bori protiv „okupacije“, samo za razliku od Valtera koji se borio protiv Nijemaca, Sejo se bori protiv novih simbola i kulturnih trendova koji dolaze sa zapada.
Poslije Seje, na albumu dolazi Abid, kopač kanala, udarnik, koji „popravlja“ Sarajevo „da bude gasa za sve“. On vjeruje u svoju važnost i misiju, pristao je i na birokratsku retoriku koja ga je i pozicionirala „u kanal“, a ona se prepoznaje u njegovim riječima kad kaže: „Sve u sklopu akcije zaštite naše okoline“. On je svjestan i da ga iskorištavaju: „Sarajevo, najmiliji grade, u tebi me mnogi rade.“ No, uz ovo „najmiliji grade“, to iskorištavanje je dosta ublaženo, radi se o litotičnom iskazu. Iako je sve u službi napretka grada, njegov lični napredak, kao dijela tog grada, ogleda se u tome što mu je „mali“ prestao skupljati stare novine i počeo raditi u posluzi kraj tržnice. Pjesma je, ukratko, ironijski prikaz položaja radničke klase koju je socijalizam želio prikazati kao zasluženo privilegovanu.
Potom, tu je i pjesma Neću da budem Švabo u dotiranom filmu. Lirski subjekt neće da bude statist u nekom grandioznom filmu koji treba da se snima. Film je, iz teksta pjesme je jasno, partizanski i zahtijeva brojne statiste. U skladu s poetikom partizanskog filma, najviše statista se iskoristi za okupatore i domaće izdajnike. Njihove jedinice su mnogobrojne u odnosu na malobrojne partizanske. Zahvaljujući tom kontrastu partizanske pobjede djeluju moćnije, a i porazi opravdaniji. On neće da bude taj, brzo potrošeni statist, Švabo koji s hiljadama drugih pada u prvim sekundama svog pojavljivanja pokošen rafalom partizanskog puškomitraljeza: „Glavni glumci bi htjeli/ Da su na pravoj strani/ Ja da budem Švabo/ A oni partizani.“ Na prvom značenjskom sloju pjesma je zanimljiva, bolje reći humorna, jer govori o infantilnoj mržnji prema okupatoru kojeg se kao takvog doživljava čak i ako je fiktivan. Međutim, pjesma ima kvalitet zahvaljujući alegoričnosti. Situacija je prenosiva na svakodnevni život i raspodjele uloga u njemu gdje „glavni glumci“ – šefovi, političari, uglavnom oni na pozicijama, moralnu neprikosnovenost i neupitnost žele zadržati za sebe i podređene sebi troše kao statiste. Osim toga, u ovoj pjesmi dolazi do izražaja još jedan kvalitet tekstova Zabranjenog pušenja, a to je sentencioznost. Neki od stihova ove pjesme zaživjeli su i kao izreke među njihovim slušaocima primjenjive na razne situacije.
Osim ove, na albumu ima još jedna „kinematografska“ pjesma – Kino Prvi maj. Pjesma govori, današnjim žargonom kazano, o luzeru kojeg tuku, koji stalno trpi nepravdu te posjećuje kino gdje za njega pobjeđuju „Čelični Obad il Mali Zmaj“. Mogućnost pravde je u ovoj pjesmi izmještena iz stvarnosti na veliko platno. Ta istina je iskazana kroz pričanje priče s kojom se mnogi mogu identificirati eskapistički bježeći tada u bioskope a danas na društvene mreže. Ritam, rima, jednostavan vokabular i svakodnevnost opisane situacije čine ovu pjesmu lako razumljivom i prihvatljivom, a dubina istine i njena zavodljivost govori o tome da je postignut maksimalan efekt bez velikih elaboracija, hermetizma i sl. te to pjesmi daje i poetski kvalitet.
Na tom albumu je i jedan od najpopularnijih likova iz pjesama Zabranjenog pušenja i uopšte sarajevske mitologije – babo Atif. Radi se o jednom paradigmatskom primjeru očinske figure na ovim prostorima pretočenom iz ispovijedi hiljada i hiljada ljudi s nesretnim djetinjstvom u pjesmu. Pijanac, neradnik, koji povučen nostalgijom za nečim i samom njemu nejasnom („naka ga nostalgija vuče“) odlazi da se ne vrati i stradava a da mu porodica ni za mjesto i način stradanja nije baš sigurna („Kažu da ga je negdje kod Hadžića satro voz“).
Pretposljednja pjesma na tom albumu je i najpopularnija pjesma Zabranjenog pušenja, uključujući i period poslije rata i računajući obje grupe pod istim nazivom nastale raspadom Jugoslavije kao i onu koja sad nosi naziv No smoking orchestra. Radi se o pjesmi Zenica blues. Čovjek odlazi na 12-godišnju robiju u Zenicu jer je ubio izvjesnog Hakiju zato što mu je „krećo ženu“. I opet sentencioznost isplivava kao najveći kvalitet pjesme. Ubica ne pokazuje kajanje, naprotiv, on u činu ubistva vidi utjehu za sebe jer će se on kad-tad vratiti iz zatvora, „ali Hakija nikad neće sa Bara, sa Bara se niko ne vraća.“ Bare su, ako je moguće da poslije izlaska ove pjesme to neko ne zna, jedno od sarajevskih grobalja. Ovo „sa Bara se niko ne vraća“ je ustvari istina koja se podrazumijeva, koja je toliko banalna da ju je izgovarati besmisleno, kao i da je mlijeko bijelo. Međutim, u kontekstu pjesme ona je dobila humorni efekt, ali i značenjsku dubinu. Bare više nisu mjesto gdje ljudi odlaze sami, zahvaljujući umiranju, pa i ubijanju, već i mjesto na koje se nekog šalje. One nisu više samo mjesto na kojem se sahranjuju „samo“ ljudi, već i vlastiti problemi, uvrede, poniženja i sl.
Zbog prostora, preskočit ću priču o još dva lika s ovog albuma, a to su taksist Šeki i Selena. Međutim, dovoljno je primjera navedeno da se vidi ko je, ustvari, taj Valter, a to su, između ostalih, i oni prešućeni kojima Zabranjeno pušenje daje glas. To su ilegalci u vlastitim životima. I na narednim albumima Pušenje će nastaviti pjevati o sličnim likovima kakvi su Ibro Dirka, Fikreta, Pišonja i Žuga... Osim što će popularizirati njih, oni će popularizirati i Sarajevo, njegov govor, sve ono što se danas sabije u sintagmu „duh Sarajeva“. Radi se o jednom više poetskom nego muzičkom projektu jer su tekstovi ti zbog kojih se slušalo i sluša Zabranjeno pušenje. Kvalitet tih tekstova je u toj svojevrsnoj njihovoj subverziji, isticanja prešućenog i marginalnog te izjednačavanja toga s onim hiper predstavljenim i reprezentativnim. Paralelno s tim treba istaći već spomenutu alegoričnost, sentencioznost i, posebno, ironiju.
Tu ironiju ne treba shvatiti samo kao stilsku figuru, već kao stanje svijesti koje je prevladalo okvire zadate sredinom, politikom, ideologijom i sl. Svijesti koja je prerasla sredinu u kojoj boravi, tzv. sokratovska svijest, jer ironizirati možemo samo ono što smo „nadrasli“. Pritom, ta svijest nije nadmena, ona nije izrugivačka, naprotiv, takav odnos ustvari i ne bi bio ironijski. Zabranjeno pušenje se nikad nije nastojalo izdići iznad te sredine, čak su se, dajući sebi nadimke kakvi su Sejo Sexon ili Nele Karajlić te kroz svoje javne nastupe, nerijetko i samoironijske, maksimalno s njom nastojali poistovjetiti. Radi se o ironiji koja je za onoga na čiji račun ide neopterećujuća, ali može biti otrežnjujuća i oslobađajuća. Ona može biti, nerijetko i jest, peckava, ali ne s ciljem da uvrijedi već da osvijetli situaciju. Kao, naprimjer, s Abidom koji je totalno marginaliziran kao pripadnik radničke klase u sistemu koji se u tu klasu kune.
Međutim, ona je snažno vezana za vrijeme. Ovakve pjesme bilo bi nemoguće danas napisati s istim efektom. Prosto više nema likova kao Valter kojima bi se mogli jukstaponirati opisani marginalci i pridružiti mu se pa da to onda ima humoristični efekt baziran na ironiji. Naprotiv, ti marginalci su danas simboli Sarajeva kao novopečena elita koja je sebe negdašnju zaboravila, a sadašnji marginalci su intelektualci, umjetnici i sl. Ironija je i u takvoj situaciji moguća i poželjna ali je Zabranjeno pušenje ne radi više s izuzetkom poneke pjesme kakva je Test za dženet sarajevskog Pušenja ili Gile šampion i Ženi nam se Vukota onog beogradskog.
Novo vrijeme jednostavno traži neko novo Zabranjeno pušenje koje će imati pretežak zadatak da na jednako kvalitetan ironijski način pristupi svojoj svakodnevici kao što je to radilo staro Pušenje u svom vremenu i u životnoj sredini svoje mladosti.
(Amer Tikveša, Prometej)
