Na početku glazbene karijere prezentira ju se kroz imidž hladne, nedokučive i fatalne plavuše što predstavlja vizualni kontrapunkt strasnim i mračnim glazbenim eskapadama Velvet Undergrounda.
Piše: Karlo Vranješ
Jedna je od rijetkih osobnosti u pop kulturi koja od svoje pojave na sceni do danas jednako intrigira publiku i nadahnjuje nove generacije glazbenika/ica i umjetnika/ica. Bila je pjevačica, skladateljica, pjesnikinja, glumica i model, no znanje prosječnog pop konzumenta o Nico uglavnom se svodi na njezinu suradnju s grupom Velvet Underground i Warholovim Factoryjem.
Rođena je 16. listopada 1938. u njemačkom gradu Kölnu. Početkom Drugog svjetskog rata 1940. godine, ona i majka preselile su se iz rodnog grada u Berlin. Kraj rata dočekale su u Lübbenau s majčinom sestrom Helmom Wolff gdje su se sklonile iz žestoko bombardiranog Berlina.
Već kao djevojčica, svjesna svoje urođene elegancije i iznimne ljepote, Christa Päffgen je odlučila da će se baviti modom i filmom. Poslije rata školovala se u Francuskoj, Italijii i Njemačkoj i tečno govorila sedam jezika. Petnaestogodišnju djevojčicu za vrijeme praznika u Rimu, zapazio je kultni talijanski redatelj Federico Fellini na setu svog filma La Dolce Vita. Impresioniran njezinom ljepotom i talentom dao joj je manju ulogu. Ubrzo nakon toga uslijedile su naslovnice Vogue magazina.
La Dolce Vita
Vogue i prve ljubavi
Sa nepunih šesnaest godina mlada njemačka manekenka preselila se u Pariz. Christa nije voljela svoje ''suviše germansko ime'', pa ga je tada promijenila u umjetničko Nico, prema grčkom filmskom redatelju Nicu Papatakisu koji je bio dečko njezinog modnog fotografa Tobiasa s kojim je surađivala.
Za sebe je često tvrdila da živi poput ciganke, njezin život i karijeru obilježila su lutanja, bjegovi, prekidi i odlasci u najnepogodniji trenutak. Ljubavna afera s francuskim glumcem Alainom Delonom dogodila joj se 1963. Nico i Alain bili su savršen par za naslovnice modnih i lifestyle magazina u 60-ima.
Alain nikada nije priznao svog sina Arija. Dječaka je odgajala Delonova obitelj dok je Nico stvarala karijeru pod okriljem Andya Warholla u Velvet Undergroundu. U odgoju svog sina Nico se ponijela nalik svom mitskom ocu, obiteljska povijest se ponovila. Nakon Delona, Nico se zaljubila u kasnije tragično preminulog Briana Jonesa, koji ju je pak upoznao s Bobom Dylanom. U New Yorku upoznaje Andya Warhola preko pjesnika i boema Gerarda Malange. Poezija i glazba polako preuzimaju prevagu nad njezinim glumačkim talentom. Željela se što prije otarasiti manekenske karijere i to joj je vrlo brzo uspjelo.
New York – baršunaste godine
Nico je od rane mladosti bila šutljiva, ali samostalna i samosvjesna djevojka koja je točno znala što želi. Već 1965 godine izdaje svoj prvi singl I'm Not Sayin, pjesmu u folk-rock maniri. Kasnije će u samostalnom radu žanr folka preobraziti u osobni izraz tražeći nadahnuće u srednjevjekovnoj glazbi s "a cappella" pjevanjem u duhu nekog davnog vremena. Među glazbenicama tog vremena izdvaja se sviranjem harmonijuma - instrumenta kojeg je tad koristio i njezin ljubavnik Leonard Cohen.
Kada ju je Andy Warhol upoznao s članovima Velvet Undergrounda, Nico je iza sebe imala već snimljen singl, Warholov film Chelsea Girls, a redovno je nastupala u njujorškom Blue Angel klubu. U proljeće 1967. izlazi prvi LP Velvet Undergrounda i Nico gdje ona pjeva tri pjesme Lou Reeda: Femme Fatale i I'll Be Your Mirror, te All Tomorrow's Parties.
Nico je u grupi izdržala do kraja 1967. kada se ponovno pojavljuje kao solo pjevačica u klubu Dom, gdje je i počela s Velvetima, nastavljajući suradnju s Caleom i Reedom, ali upoznavši i sedamnaestogodišnjeg glazbenika Jacksona Brownea u kojeg se zaljubila. Brown joj je napisao dvije balade, These Days i The Fairest Of The Seasons za njezin debi album Chelsea Girl, koji izlazi 1968 godine.
Na početku glazbene karijere prezentira ju se kroz imidž hladne, nedokučive i fatalne plavuše što predstavlja vizualni kontrapunkt strasnim i mračnim glazbenim eskapadama Velvet Undergrounda. Njezin glamur izmješten je iz modne scene poslijeratne Europe u prostor društveno-umjetničkih provokacija Warholovog studija i novih glazbenih tendencija New Yorka šezdesetih, a Nico je dala lijepo lice posudila kao paravan za tematiziranje prostitucije, narkomanije i bijede jednog metropolisa.
Suradnju s Velvet Underground obilježile su strastvene svađe i ljubavne intrige. Nico je bila presnažna osobnost da bi se svela na znak, simbol ili dekor. Lice i glas koje je posudila Velvet Undergroundu skrivalo je duboko razumijevanje patnje, beznađa i tuge kao neprolaznih istina čovjekovih traženja i sudbine.
Debitantski album bio je daleko od prave Nico. Chelsea Girl bila je tek projekcija glazbenika pisana za njihovu muzu ili ljubavnicu. Tek drugijenac Marble Index otkriva njezin poetski svijet i umjetnički potencijal.
Album je snimljen u četiri dana početkom rujna 1968. u Elektrinom studiju u Los Angelesu. Na albumu kao aranžer radi John Cale, još aktivan u Velvet Undergroundu. Uvršteno je osam pjesama, a izbačene su pjesme na francuskom i njemačkom. Među „odbačenima” našle su se Nibelungen i Roses In The Snow, dvije umjetnički najzaokruženije skladbe. Legendarna Frozen Warnings nosi cijeli album na kojem harmonium čini amorfni centar neobičnih orkestracija. Za vrijeme snimanja albuma Nico upoznaje Jima Morrisona kojeg ističe kao srodnu dušu i čovjeka koji ju je naučio pisati pjesme.
Neodgonetljivi fakti
Sve čega se možemo prisjetiti o Nico istinito je u mjeri koliko uopće mogu biti istiniti fakti o jednoj ikoni jer ju kao umjetnicu najbolje definira baš ono što nam uporno izmiče, a to su čvrste glazbene kategorije i jasne psihološke motivacije.
Vrijeme je pročistilo vezanje njezinog umjetničkog izraza uz scenu New Yorka 60-ih godina (Velvet Underground, Factory Andya Warhola), i ostale su tek činjenice, korištene često u zloj namjeri, o tome da se pojavila niotkud, ali u pravo vrijeme i upoznala moćne glazbene saveznike i mentore (John Cale, Lou Reed, Jim Morrison, David Bowie, Bob Dylan, Brian Jones).
Retrogradno je jasno da je Nico od početka svoje glazbene karijere zacrtala jasan koncept - ostaviti snažan i originalan trag u glazbenoj povijesti, vlastiti „marble index”.
Članak preuzet sa voxfeminae
