Umberto Eco: Kakvog sam čitatelja htio?
Ritam, dah, pokora... Za koga, za mene? Sigurno ne, nego za čitatelja. Piše se zamišljajući nekakvog čitatelja. Kao što slikar slika zamišljajući onoga tko će gledati sliku. Kad povuče potez kistom, odmakne se dva-tri koraka i proučava učinak: to jest, gleda sliku kako bi je, uz primjereno osvjetljenje, mogao promatrati gledatelj dok joj se bude divio kad bude visjela na zidu.
Čim se djelo dovrši, između teksta i njegovih čitatelja (autor je isključen) uspostavlja se dijalog. Dok se djelo pravi, dijalog je dvostruk. Jedan se dijalog vodi između toga teksta i svih drugih prije napisanih tekstova (knjige se pišu samo o drugim knjigama i u odnosu prema drugim knjigama), dok se drugi dijalog vodi između autora i njegovoga modela čitatelja. O tome sam teorijski raspravljao u drugim djelima, kao što su Lector in fabula, a prije njega i Otvoreno djelo, a i nisam to sam izmislio.
Može se dogoditi da autor piše misleći na stanovito empirijsko čitateljstvo, kao što su činili utemeljitelji modernoga romana, Richardson, ili Fielding, ili Defoe, koji su pisali za trgovce i za njihove žene, ali za neko čitateljstvo piše čak i Joyce, koji zamišlja idealnog čitatelja što boluje od idealne nesanice. U oba slučaja, bilo da autor misli kako govori publici koja čeka tu, pred vratima, s novcem u ruci, bilo da kani pisati za nekog budućeg čitatelja, pisati znači uz pomoć teksta izgrađivati svoj model čitatelja.
Što znači zamišljati čitatelja koji bi bio kadar svladati hridine pokore koje tvore prvih sto stranica? Znači upravo napisati sto stranica sa svrhom da se izgradi čitatelj koji će biti prikladan stranicama koje budu slijedile.
Postoji li pisac koji piše samo za potomke? Ne postoji, čak ni ako tvrdi da je tako, jer, budući da nije Nostradamus, potomke može uobličiti samo po uzoru na ono što zna o suvremenicima. Postoji li autor koji piše za malobrojne čitatelje? Postoji, ako se time razumijeva kako model čitatelja kakav on sebi svojim predviđanjima oblikuje ima malo izgleda da se utjelovi u većoj skupini. No i u tome slučaju pisac piše u ne tako potajnoj nadi da će baš njegova knjiga stvoriti, i to velik broj, novih predstavnika takvoga željenog čitatelja, za kojim teži s toliko strukovne akribije, kojega postulira i ohrabruje svojim tekstom.
Razlikuju se, međutim, tekst koji hoće proizvesti novog čitatelja i tekst koji se trudi da izađe u susret željama onakvih čitatelja kakvi se već mogu sresti na ulici. U potonjem slučaju napisali smo knjigu koju smo izgradili prema obrascu kakav je primjeren serijaliziranim proizvodima; autor provede svojevrsno istraživanje tržišta i prilagodi mu se. Već izdaleka se vidi da se u radu služi formulama, raščlane li se razni romani što ih je napisao i ustanovi li se da se u svima, kad se izmijene imena, mjesta i fizionomije, pripovijeda ista priča. Priča koju je čitateljstvo već tražilo.
No kad je pisac naumio stvoriti nešto novo pa zacrta drukčijeg čitatelja, on neće biti analitičar tržišta koji bi listom popisivao zahtjeve potražnje, nego filozof koji naslućuje potku što je plete Zeitgeist. On svojemu čitateljstvu želi otkriti što je to što bi ono moralo htjeti, iako to još ne zna. On čitatelju želi otkriti njega samog.
Da se Manzoni morao osvrtati na to što traži publika, formulu bi već imao, povijesni roman sa srednjovjekovnom radnjom, o likovima znamenitih osoba, kraljevima i kraljevnama, kao u grčkoj tragediji (pa zar ne postupa tako u svojoj tragediji Adelchi) i o velikim i plemenitim strastima, ratničkim podvizima i veličanju italske slave iz doba kad je Italija bila junačka zemlja. Nisu li i prije njega, uz njega i poslije njega to isto činili mnogi manje ili više zlosretni povijesni romanopisci, od zanatski vještoga d'Azeglia, preko žestokog i nastranog Guerrazzija, do nečitljivoga Cantya?
Što umjesto toga čini Manzoni? Bira sedamnaesto stoljeće, razdoblje ropstva, i neugledne likove, jedini mu je mačevalac bezbožnik, dok o bitkama uopće ne pripovijeda, a k tome ima hrabrosti priču opterećivati dokumentima i jaukanjem... I svidi se, svidi se svima, učenima i neukima, velikima i malenima, bogomoljcima i antiklerikalcima. Zato što je naslutio da čitatelji njegova doba moraju dobiti upravo to, iako toga nisu svjesni, iako to nisu tažili, iako nisu ni sanjali da bi to mogli probaviti. I koliko samo radi, teše, pili, zakucava i ispire, kako bi postigao da proizvod bude što ukusniji. Kako bi empirijske čitatelje nagnao da postanu uzornim čitateljem o kojemu je snatrio.
Manzoni nije pisao da se svidi onakvome čitateljstvu kakvo je tada bilo, nego da bi stvorio čitateljstvo kojemu se njegov roman neće moći ne svidjeti. I teško njemu da mu se nije svidio, vidite koliko licemjerno i samouvjereno govori o svojih dvadeset pet čitatelja. Hoće on njih dvadeset pet milijuna.
Kakvog sam uzornog čitatelja htio dok sam pisao? Čitatelja partnera, dakako, koji bi sudjelovao u mojoj igri. Ja sam htio postati potpuno srednjovjekovni čovjek i u srednjovjekovlju živjeti kao da je moje vrijeme (i obratno). No istodobno sam iz sve snage nastojao da se ocrta lik čitatelja koji će, kad položi obred posvećenja, postati mojim plijenom, ili plijenom teksta, i koji će misliti da i ne želi ništa do ono što mu tekst nudi. Tekst hoće da bude pokus preobrazbe svojega čitatelja. Ti misliš da hoćeš seks i kriminalistički zaplet u kojemu se na kraju otkrije krivac, i mnogo akcije, ali istovremeno bi se stidio prihvatiti častan bofl pun mrtvačkih ruku i samostanskih kovača. Pa dobro, ja ću ti dati latinski, i malo žena, i teologije na pretek, i krvi na litre, kao u Grand Guignolu, da ćeš morati reći: »Pa to je lažno, to neću!« I tada ćeš morati postati moj, i protrnut ćeš kad osjetiš kako je beskonačno svemoguć Bog, koji obesmišljuje poredak svijeta.
A onda ćeš, budeš li dobar, opaziti na koji sam te način namamio u stupicu, jer sam ti to uostalom govorio na svakome koraku, lijepo sam te upozoravao da te vučem u prokletstvo, no u pogodbama s vragom najljepše je što čovjek dok ih potpisuje dobro zna o kome je riječ. Zašto bi mu nagradom inače bio pakao?
Umberto Eco (5. I 1932 - 19. II 2016.)
Odlomak iz romana IME RUŽE, strane 494-495
Biblioteka Jutarnjeg lista XX STOLJEĆE
