“U IME OCA (I SINA)”: O OČEVIMA KOJI NE PLAČU I SINOVIMA KOJI IH NE POZNAJU
Osjećam strahovito poštovanje prema klupicama u parku. Svega su se one naslušale i nagledale – majki koje su sjele da odmore umorna stopala dok njihova dojenčad spokojno spava, majke koje su zastale kraj njih u pokušaju da smire svoje uplakano dijete („Neću te više nikamo voditi!”), prijateljice koje grickaju kokice i čekaju početak kino predstave, veselo se hihoćući, prve poljupce, prve dodire (ali nikome ni riječ!), i doživjele taj circle of life, sačuvale sve tajne, ukopane na istom mjestu, mjestu koje sjetno podsjeća smežurane ruke da vremena ponestaje.
Piše: Mateja Vukmir
Volim te klupe. Sjednem često, uzdahnem uvijek s olakšanjem – ovo je samo moje vrijeme – pa se zagledam u knjigu, ili u lica koja prolaze. Pitam se kamo žuri onaj gospodin istrošenih potplata, kome nosi te slance koji mu vire iz plastične vrećice. Pitam se koliko je vremena trebalo onoj ženi da se uredi za izlazak u grad, pitam se gdje je kupila tu zelenu haljinu. Gledam roditelje s djecom, pitam se osjećaju li neprestano krivnju, pitaju li se čine li dovoljno za svoju djecu. Gledam tu dječicu zamrljanu sladoledom i mislim si – hoće li se njihovi roditelji ponositi ljudima koji će postati, i, još važnije, koliko toga će oni zamjerati svojim roditeljima?
Muškarci ne plaču
Od toga se ne bježi – svi smo mi nečija djeca. Od naše prve suze pa do posljednje, priča o našim roditeljima ono je što nas uvijek ponovno rađa, mijenja, uči, užasava, nasmijava. Volim priče o roditeljima, volim sanjariti o onome što su roditelji bili prije nego su postali mame i tate. Čini mi se da i Immanuel Mifsud, malteški pisac i profesor književnosti, to isto voli jer je u knjizi „U ime oca (i sina)” u izdanju Frakture zabilježio priču jednog oca i jednog sina, a njegova je knjiga nagrađena Nagradom Europske unije za književnost 2011. godine.
Pripovjedač nakon očeva pogreba pronalazi njegov dnevnik. Smeđu bilježnicu u koju je otac bilježio događaje u svom životu vojnika u Britanskoj vojsci tijekom Drugog svjetskog rata. Očevi su zapisi lišeni emocija („Dana 21. prosinca 1939. pristupio sam britanskoj vojsci te sam raspoređen u 2. bataljun.”), ocrtavaju njegov hladni, pognuti lik i čvrst odgoj („To je bilo to doba kad si mi govorio da ne smijem plakati. Da sam već velik. Ne možeš narasti i postati muškarac ako plačeš.”).
Muškarci ipak ponekad plaču
Prisjećajući se očevih suza na grobu njegove majke, pripovjedač se čeznutljivo hvata za mrvice ljubavi koje je otac za života pokazivao. Sada, kada je i sam postao ocem, kad je prerezao pupčanu vrpcu svog djeteta, oslobodio ga majke i pokazao mu svijet, narator nastoji pronaći ispravan put na koji će povesti svoje dijete. Toliko mu je toga htio reći o sebi, a nikad nije.
Život je jedan, kratak. Nitko ga ne bi trebao provesti plačući, propinjati se na prstima da dohvati to malo pažnje bića za kojim pati, nitko ne bi trebao oca tražiti u filmovima, ostati praznih ruku, pitajući se od koga je to točno potekao, čija krv žuri njegovim praznim tijelom („Ima te u svakom filmu o vojnicima koji gledam. Gledam ih kako pričaju iste priče koje pričaš i ti. Gledam ih: njihovo držanje, njihov izgled, sve je posve isto. To su pravi muškarci, a ne adolescenti.”).
Iako otac pripovjedača skriva emocije, naš pisac u ovoj autofikciji čini suprotno. On doista sjedi u mraku s tvrdoglavom potrebom da ispriča priču o svom ocu, da ga pokuša razumjeti, još jednom. Njegove su riječi dirljive, kakve i trebaju biti riječi o ocu, bio taj otac uvijek prisutan, bio on izgubljen, pa čak i nepoznat. Priče o očevima trebaju nas kopkati, trebaju nas tjerati u zrelost, ali nam i dopuštati vraćanje u bezbrižno stanje onog toplog ljeta iz djetinjstva. Trebaju nas podsjećati da je vrijeme dragocjeno, da će klupe možda stajati na ovom mjestu za koju godinu, ali mi možda nećemo – da, koliko god nam one hlada i utjehe pružale, ponekad treba prestati samo promatrati. Treba ustati, pružiti ruku, prije nego se svjetlo posljednji put ugasi, prije nego bude kasno. Za očeve, i za njihovu djecu.
