Tomas Bernhard: Pisac aforizama

Kad prestanemo piti, umiremo od žeđi, kad prestanemo jesti, umiremo od gladi, govorio je, na takve mudrosti svode se svi aforizmi, osim ako im autor nije Novalis, ali i Novalis je izrekao mnoge besmislice, govorio je, pomislio sam.

Bio je pisac aforizama, napisao je za života nebrojene aforizme, pomislio sam, moguće je da ih je uništio. Pišem aforizme, govorio je, pomislio sam, to je manje vrijedna umjetnost duhovnosti kratkog daha, od koje su određeni ljudi prije svega u Francuskoj živjeli i još uvijek žive, ja ih nazivam polovičnim filozofima za noćni ormarić medicinske sestre, mogao bih reći i kalendarski filozofi za sve i svakog, čije izreke povremeno čitamo na zidovima liječničkih čekaonica; takozvani negativni među njima odvratni su baš kao i takozvani pozitivni. Ali ja se nisam mogao odviknuti od tog pisanja aforizama, naposljetku, bojim se da sam ih napisao već na milijune, govorio je, pomislio sam, i mislim da će biti dobro ako ih uništim, jer ja njima ne namjeravam jednog dana tapecirati zidove u bolnicama i župnim uredima, kao što ih tapeciraju Goetheom, Lichtenbergom i drugovima, rekao je, pomislio sam. Kako nisam rođen da budem filozof, postao sam, ne posve nesvjesno, aforističar, jedan od onih odvratnih participatora u filozofiji, kakvih ima na tisuće, govorio je, pomislio sam. Bit je u tome da se vrlo malim idejama cilja na vrlo velik učinak i tako obmanjuje čovječanstvo, govorio je, pomislio sam. U bîti ja nisam ništa drugo nego jedan od tih prostačkih, opasnih aforističara, koji su se u svojoj bezgraničnoj beskrupuloznosti i nepopravljivoj drskosti pomiješali s filozofima kao jelenci s jelenima, govorio je, pomislio sam. Kad prestanemo piti, umiremo od žeđi, kad prestanemo jesti, umiremo od gladi, govorio je, na takve mudrosti svode se svi aforizmi, osim ako im autor nije Novalis, ali i Novalis je izrekao mnoge besmislice, govorio je, pomislio sam.

U pustinji vapimo za vodom, tako otprilike glasi Pascalova maksima, govorio je, pomislio sam.

U bîti nam od velikih filozofskih ostvarenja preostaje tek jedan aforistički okus u ustima, svejedno o kojoj filozofiji ili kojem filozofu govorili, sve se osipa i mrvi, približimo li mu se sa svim našim sposobnostima, dakle svim instrumentima duha kojima raspolažemo, govorio je, pomislio sam. Sve vrijeme govorim o duhovnim znanostima, a ne znam čak ni što bi te duhovne znanosti trebale biti, nemam pojma o njima, govorio je, pomislio sam. Govorim o filozofiji, a nemam pojma o filozofiji, govorim o egzistenciji, a nemam pojma što je to, govorio je.

Naše polazište uvijek je to da ni o čemu ništa ne znamo, čak i da ni o čemu nemamo pojma, govorio je, pomislio sam. Tek što smo se nečemu posvetili, gušimo se u našem nevjerojatnom materijalu, koji nam na svim područjima stoji na raspolaganju, to je istina, govorio je, pomislio sam. I premda smo toga svjesni, uvijek ćemo se iznova posvećivati našim takozvanim duhovnim problemima i upuštati se u nemoguće, pokušavajući stvoriti duhovni proizvod. To je ludilo, govorio je, pomislio sam. Načelno smo osposobljeni za sve, isto tako načelno krahirat ćemo u svemu govorio je, pomislio sam. Usukali su se u jednu jedinu uspjelu rečenicu, naši veliki filozofi, naši najveći pjesnici, govorio je, pomislio sam. To je istina, mi se često prisjećamo tek takozvanog filozofskog kolorita, ničeg drugog, govorio je, pomislio sam. Studiramo čudovišno djelo, primjerice Kantovo, a ono se s vremenom usuče u malu istočnoprusku Kantovu glavu i sasvim nestvaran svijet sazdan od magle i noći, koji skončava u istoj bespomoćnosti kao i svi drugi, govorio je, pomislio sam. Čudovišni svijet želio je biti, a preostao je tek smiješan detalj, govorio je, pomislio sam, kao što to uvijek i svugdje biva. Takozvano veliko na koncu doseže točku na kojoj osjećamo samo još ganutost zbog njegove nakarade i jada. U svijetlim trenucima uvida Shakespeare će se također svesti na nakaradu, govorio je, pomislio sam. Bogovi nam se već dugo ukazuju samo s bradom na vrčevima za pivo, govorio je, pomislio sam.

Samo luda osjeća divljenje, govorio je, pomislio sam. Takozvani duhovni čovjek izgorjet će u jednom, kako mu se čini, epohalnom djelu, a da na kraju svejedno ispadne smiješan, zvao se on Schopenhauer ili Nietzsche, to je svejedno, bio on Kleist ili Voltaire, sve što vidimo je ganutljiv čovjek, koji je zloupotrijebio svoju glavu i na kraju doveo samog sebe do apsurda. Čovjek kojeg povijest neprestance gazi. Velike mislioce zatvorili smo u svoje vitrine s knjigama, iz kojih bulje u nas, zauvijek osuđeni da budu smiješni, govorio je, pomislio sam. Danonoćno čujem jadikovku velikih mislioca koje smo zatvorili u svoje vitrine s knjigama; te smiješne duhovne veličine stavili smo pod staklo kao usukane glave, govorio je, pomislio sam. Svi ti ljudi ogriješili su se o prirodu, govorio je, počinili kapitalni zločin protiv duha, zbog toga ih kažnjavamo i zauvijek zatvaramo u vitrine s knjigama. Jer u našim vitrinama s knjigama oni će se ugušiti, to je istina. Naše biblioteke su takoreći kaznionice u koje smo zatvorili svoje duhovne veličine, Kant je po prirodi stvari dobio samicu, kao i Schopenhauer, Nietzsche, Pascal, Voltaire, Montaigne; svi velikani nalaze se u samicama, svi ostali u masovnim ćelijama, ali svi su, dragi moj, utamničeni zauvijek, to je istina. I jao onome među tim kapitalnim zločincima koji se drzne pobjeći, jer toga će smjesta uništiti i učiniti smiješnim, to je istina. Čovječanstvo zna kako da se obrani od svih tih takozvanih duhovnih veličina, govorio je, pomislio sam. Duh, gdje god se pojavi, uništavaju i zatvaraju, proglašavajući ga po prirodi stvari smjesta zloduhom, govorio je, pomislio sam promatrajući strop u sali za goste.

Ali sve što govorimo su puke besmislice, govorio je, pomislio sam, svjedno što rekli, besmisleno je, a naši život ionako je sama besmislenost. Rano sam to shvatio, tek što sam počeo razmišljati, već sam to shvatio, govorimo samo besmislice, sve što kažemo je besmisleno, ali besmisleno je i sve što nam kažu, kao što je besmisleno sve što se uopće kaže, u ovom svijetu dosad su se govorile samo besmislice, govorio je, zaista i po prirodi stvari, sve što se ikad napisalo su besmislice, sve napisano što posjedujemo su besmislice, jer to i ne može biti ništa drugo nego hrpa besmislica, što nam dokazuje povijest, govorio je, pomislio sam. Naposljetku sam se sklonio u pojam aforističara, govorio je, i zaista sam jednom, kad su me pitali za profesiju, odgovorio da sam aforističar. Ali ljudi nisu shvatili što sam time želio reći, kao što nikad ne razumiju kad nešto kažem, jer to što kažem ne znači da sam to što sam rekao zaista rekao, govorio je, pomislio sam. Kažem nešto, govorio je, pomislio sam, a zapravo govorim nešto sasvim drugo. Tako sam čitav život morao provesti u samim nesporazumima, govorio je, pomislio sam. Da budemo precizni, mi se ionako rađamo u svijetu prepunom nesporazuma, iz kojih se ne možemo izvući dokle god egzistiramo; možemo se naprezati koliko želimo, to nam ništa neće pomoći. To međutim, zamjećuje svatko, govorio je, pomislio sam, jer svatko neprestance govori nešto, a da ga drugi pogrešno shvate, u toj jednoj jedinoj točci na kraju će se ipak svi složiti, govorio je, pomislio sam. Nesporazum nas baca u svijet pun nesporazuma, koji moramo podnositi kao svijet sazdan od samih nesporazuma, napuštajući ga s jednim velikim nesporazumom, jer smrt je ipak najveći od svih nesporazuma, govorio je, pomislio sam.

Thomas Bernhard, Gubitnik