fbpx

Sve patnje Ane Karenjine: „Oni ne znaju da bez ove ljubavi za nas nema ni sreće ni nesreće, nema života“

Sve patnje Ane Karenjine: „Oni ne znaju da bez ove ljubavi za nas nema ni sreće ni nesreće, nema života“

Ana Karenjina je predstavnica svih onih žena koje su izvan svoga vremena, sa širokim pogledima na svijet koje polako dobijaju jednaka prava kao muškarci ili bar osjećaju potrebu za tim. Ona je prekretnica, jedna od onih žena od kojih se stalno nešto očekuje, onih koje su osuđivane zbog svojih postupaka, onih koje se bore za ono što žele.

piše: Ilijana Božić

Kao da je Tolstoj u Anu Karenjinu utkao čitavo rusko društvo koje je bilo nesrećno zbog lošeg uređenja vlasti i zakona koji nisu bili naklonjeni većini. Ana Karenjina je simbol za nesreću, život u gradu, modernu sredinu i bogatstvo. Samo je Ljevin, kao oličenje ljudske plemenitosti i dobrote, bez osude mogao da pronikne u dušu te žene. Jedini on u kojem je utkan život kakav je trebalo da vlada u Rusiji. On predstavlja selo, idealnu vlast koja se na kraju sjedinjuje sa narodom koji je prije toga bio nezadovoljan. Ljevin razumije Anu, a tako izgleda ljubav koja jedino može da spasi Rusiju.

Ana Karenjina je duboko tragična i nesrećna žena koju je društvo osudilo, ne zbog preljube nego zbog toga što se usprotivila društvenom licemjerju. Ona nije htjela da kao razne Betsi pred svijetom glumi moral dok se iza zatvorenih vrata viđa sa ljubavnikom. Ana Karenjina je željela slobodnu ljubav i zato ju je društvo kaznilo. Ona nije mogla samu sebe da prihvati kao osobu koja zaslužuje bolji život, samu sebe je optuživala više nego to licemjerno društvo.

Možemo da je volimo i da joj oprostimo, da se poistovjetimo s njom, ali uvijek ostaje otvoreno pitanje: Kako je mogla da ostavi sina? Moguće da glavni razlog takvog postupka ne leži u njenoj ljubavi prema Vronskom, nego se otkriva u velikodušnosti njenog muža koji je bio spreman da joj pruži slobodu. Što je Karenjin bio velikodušniji ona se osjećala jadnija i u njegovom liku vidjela je svoju niskost. On je bio njeno ogledalo, u kojem je vidjela svoju ružnoću i od kojeg je morala da pobjegne. Tako je i u životu. Uočavamo da bi razvod trebao biti društveno prihvatljiva mogućnost, da brzati sa ulaskom u brak nije pametno, te da jednostavan život može da bude savršen i ispunjen srećom, ali i da nije zlato sve što sija.

ana1

Ana Karenjina i Ljevin

Ljevin je lik u kojem je Tolstoj iskazao sve svoje filosofske misli o civilizaciji, religiji, privredi i svijetu. Gradeći njegov lik Tolstoj je unosio dosta autobiografskih elemenata. Ljevin je Kiti zaprosio kredom, dao joj je svoj dnevnik pun „razvrata“, a to su detalji iz Tolstojevog privatnog života. Naime, iako su iz Bersove porodice željeli da Tolstoj oženi njihovu najstariju ćerku Lizu, njega je više privlačila Sofija. Sofija je u svom dnevniku zabilježila da je Tolstoj kredom na stočiću ispisao početna slova njoj nepoznatih riječi i pitao ju šta ona misli da ta slova simbolizuju. Sofija je odmah razumjela o čemu je riječ. Ljevin je zapravo Tolstoj. Na ruskom jeziku Lav se piše Lev, a izgovara Ljev, tako da nam je jasna simbolika. Njegova supruga Sofija je poslužila za lik Kiti Ščerbacke.

U romanu, Ana Karenjina i Ljevin susreću se samo jednom i to traje veoma kratko. Međutim, oni razgovaraju mislima, samo pogledi su bili dovoljni da se njih dvoje razumiju. Riječi nisu bile potrebne. Čak ju ni Vronski ne razumije do samog kraja, jedino Ljevin. Samo je Ljevin u njenim očima mogao da sagleda svu njenu patnju i bol. Iako naizgled različiti, spaja ih potraga za životnom srećom i ljubavlju. Ana Karenjina se u potpunosti predala strasnoj ljubavi, što ju je i uništilo. Ljevin se takođe predao ljubavi, ali ne samo prema ženi, nego i prema radu, prema narodu i prema svom Bogu. Zato je Ljevin odabrao život, a Ana Karenjina smrt.

ana2

Brak

Tolstojeva supruga Sofija Andrejevna kazivala je da je Lav Nikolajevič sebi postavio zadatak da piše o udatoj ženi iz visokog društva koja se upropastila vanbračnom vezom. Za lik Ane Karenjine ispirisala ga je Ana Stepanova koja je zaista izvršila samoubistvo, a Nikolaj Nikolajevič Rajevski pukovnik koji je poginuo u srpsko-turskom ratu poslužio je za stvaranje Vronskog. Na samom početku romana Tolstoj opisuje kako izgleda brak i kakav model braka je prihvatljiv društvu. Tako shvatamo da je za Oblonskog brak zlo. On ima suprugu i djecu i čitav niz vanbračnih veza. Doli je s njim iz navike, ali je i svjesna da joj razvod ne bi koristio. Uviđamo da je Vronski avanturista koji nema namjeru da se ženi. Kiti i Ljevin su idealisti koji u brak stupaju iz ljubavi. Karenjin i Ana su u jednom dosadnom, nametnutom braku.

Prva rečenica „Sve sretne porodice su nalik jedna na drugu,svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način“ zapravo opisuje bračni život. Tolstoj njome na prvo mjesto stavlja porodicu, a onaj ko se bude usudio da raskine tu svetu zajednicu biće osuđen na društvenu ili fizičku smrt. U takvom okruženju sazrijevao je lik tragične i nesrećne žene koja se zbog vlastitih, društveno nedopuštenih, osjećanja izgubila u nametnutim ulogama majke, supruge i ljubavnice. Ova rečenica nije jedina poruka. Uprkos mišljenju da je svako tvorac svoje sreće kroz lik Ljevina Tolstoj hoće da prikaže kako je sreća nedostižna i teško ostvarljiva uprkos našem trudu, te da je ona vrlo često dar od Boga. U svijetu u kojem je sasvim prihvatljivo imati prolazne, ali skrivene avanture i ljubavi bez rizika, Anu Karenjinu, koja odbija da svoju ljubav krije i radi nje sve stavlja na kocku odručući se svega, pa i života svi osođuju.

Buđenje

Nesrećni život Ane Karenjine obilježen je prvim susretom sa Vronskim, i to tragičnim trenutkom pogibije radnika na željezničkoj stanici. Tek kad je njega upoznala ona postaje svjesna sebe i svoje privlačnosti. Tada se ona budi, shvata da je živa jer se njeno tijelo i osjećanja bude. Kao da je do tog trenutka bila zaleđena. Udvaranja Vronskoga joj imponuju zbog svega što joj u braku nedostaje. Ona tada shvata da u njenom braku ništa nije kako bi trebalo da bude. Ona prilikom prvog susreta sa mužem, nakon upoznavanja Vronskog, sve shvata. To je opisano rečenicom:

„Osobito ju je iznenadilo nezadovoljstvo koje je osjetila pri susretu s njim „

Njen muž je čovjek koji predstavlja isprogramiranog, visokog državnog činovnika, savršeno svjesnog društveno prihvatljivih normi. Karenjin je učtiv i dosadan čovjek kojeg je život takvim učinio. Tolstoj je junakinjama podario seksualnu slobodu što je predstavljalo pomak u književnosti. Karenjin je nezainteresovan za Anu u tom pogledu. Ona je ta koja se žalila na nedostatak ljubavi. Od njega je dobijala samo novac bez kojeg nije mogla, te je stoga bila u podređenom položaju i bezizlaznoj situaciji. Ana Karenjina je prikazivana kao srčana žena, energična, jaka pa joj je takvoj bio potreban muškarac ravan njoj. Dok ga nije upoznala mirila se sa svojim životom usmjeravajući ljubav prema sinu i dobroti supruga kojeg svi cijene.

ana3

Sve njene patnje

„Ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio sve što je u meni bilo živo-da nije nijedanput pomislio da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. Ne znaju kako me je na svakom koraku vrijeđao i uvijek sa sobom bio zadovoljan. Zar nisam nastojala da ga ljubim, da ljubim sina, kad već nisam mogla ljubiti muža? No, došlo je vrijeme, pa sam shvatila da se ne mogu više varati, da sam živa, da nisam kriva što me je Bog stvorio ovakvu, da moram živjeti i ljubiti.“

Ana Karenjina posjeduje prepoznatljiv intelektualni i sociokulturni kod koji je razlikuje od drugih likova koji se vode isključivo principima i normama. Za razliku od svih njih, Ana Karenjina se vodi strašću i iskrenim osjećanjima. U početku je ona prividno realna, kada je u pitanju brak njenog brata, čiju preljubu opravdava time da su muškarci skloni prevarama ali se uvijek vraćaju u okrilje porodice. Kasnije se ispostavlja da se ona sama neće pridržavati svojih početnih uvjerenja koja je nastojala da usadi Doli. Budući da joj se desilo nešto što do tada nije osjetila ona je zanemarila svoje dužnosti, jer je bila dovoljno iskrena prema sebi i jer je shvatila da je život previše kratak da bi ga trošila na osobu s kojom osjeća samo dosadu, naviku i nezadovoljstvo. Sve vrijeme u tom „savršenom“ braku Anu Karenjinu je proganjao osjećaj da od muža ne dobija ljubav. Bila je svjesna da su svi njegovi postupci samo puko ispunjavanje društvenih obrazaca. Onog trenutka kada prizna mužu preljubu i zatraži razvod, ona se izdvaja iz društva. Tolstoj nam svim dešavanjima oslikava licemjernost tog društva i tih prijatelja.

Karenjin, međutim, nije opterećen ženinim nevjerstvom zato što je voli, već zato što ga brine slika koju će u pratrijarhalnom društvu ostaviti on kao muškarac kojeg je žena prevarila. Nakon njenog priznanja Karenjin razmišlja isključivo o provjerenim društvenim kodeksima kojima će joj objasniti da je pogriješila. Mi se pitamo, kao i Ana, da li je baš to prva reakcija osobe koja voli i koja se osjeća izdano? Ana Karenjina počinje da prezire takvog muža. Njena tragičnost ogleda se upravo u društvenom neshvatanju njene nesreće. Karenjin posjeduje ugled, dostojanstvo i visok položaj što ga u očima petrogradske gospode čini savršenim. Ona je toga svjesna i zna da nju niko neće razumjeti, niti je zaštiti. Njoj ne treba brak koji će joj pružiti sigurnost, to već ima. Ona traži ono što u njenom braku nema, a to je obostrana ljubav. Ona je žena prisiljena na život sa čovjekom kojeg ne voli, na rađanje djeteta osobi koju ne voli. Kroz svoj moralni razvoj ona se uspjela izdići iznad lažnog morala. Priznanje preljube mužu dokaz je njene potrebe za iskrenošću i nespremnosti na odricanje od vlastite sreće zbog društvenog kodeksa. Tim priznanjem ona čezne za bilo kakvom muževom reakcijom, kao da je to njen posljednji vapaj da od njega dobije neku emociju. Međutim, njegovom reakcijom ona shvata da je njen suprug emotivno prazna osoba.

Osjećala se sluđeno. Razapinjali su je osjećaji mržnje prema mužu i ljubavi prema Vronskom, želja za priznatim životom sa Vronskim i nemogućnost da te želje ostvari. Bila je izgubljena od želje za sinom i želje za životom koji sina isključuje. Prethodni brak za nju je postao neki raniji život, kada se ona promijenila više nije mogla da kroči u taj život. Ona je sve vrijeme željela da pomiri ta dva svijeta, prošli i sadašnji, a onog trenutka kada je shvatila da je to nemoguće stradala je.

„Samo ta dva bića ljubim, i jedno isključuje drugo. Ne mogu ih sjediniti, a samo to mi je potrebno. I kad toga nema, onda je svejedno.“

Njena razapetost između te dvije ljubavi i bračnih obaveza postajala je sve snažnija i svijest joj se dijelila na dva dijela. Iako je ostala dosljedna u potrazi za vlastitom srećom, moralne i društvene kočnice bile su presnažne da bi ih mogla u potpunosti zanemariti. Njen psiholočki pad odredila je društvena sredina. U tom padu važan je Aleksije Karenjin, jer se Ana pretvorila u kontru njegovih „vrlina“. Drugi važan je Vronski predstavljen kao neko čije pobude nisu potpuno razumljive. Njemu je do zabave i s jedne strane izgleda kao obični „mlakonja“ koji se drži za majčinu suknju. Iako ženidba za njega nikad nije bila mogućnost u Ani je prepoznao nešto zbog čega je bio spreman da pređe preko lagodnog života petrogradskog ženskaroša.

Život sa Vronskim

„Ne, ne, ali tu su pogledi, tu je držanje. Sto godina da živim, zaboraviti neću..“

Vronski je volio Anu, ali ta ljubav je bila i strast koja nimalo nije odgovarala njegovim pogledima na svijet. Sem ljubavi Vronski i Ana Karenjina nisu imali ništa zajedničko. Zato i nisu uspjeli da ostvare porodični život. Tako je Tolstoj sikajući nam život Ane i Vronskog, te život Ljevina i Kiti opisao idealan brak i onaj u kojem vlada grijeh. U Vronskom, koji je često bio nezadovoljan svojim načinom života strast oslobađa življe i dublje ljudske energije. Tolstoj nam prikazuje kako snažno djeluje promjena stvarnih životnih okolnosti u pravcu unutrašnjeg oslobađanja. Međutim ni to ne uspijeva da zadovolji Vronskog. On je vrlo odlučan u ljubavi prema Ani. On želi da se vjenčaju i da krenu živjeti porodičnim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri samo da bi živio s njom. On je dosta zreliji u razmišljanju od Ane, jer je sposoban da odvoji racionalno od emotivnog. On nije mogao da shvati Anin bol jer ga sam nije proživljavao. Ali, bez obzira na njenu ljubomoru, narav i suze on ju je i dalje volio i nije pomišljao da je ostavi. Međutim, što se Vronski više vraćao onome što zaista jeste, Ana je smatrala da se udaljava od nje.

Iako se Vronski odrekao službe i napredovanja zbog života s njom, mi ipak vidimo da žena više gubi od muškarca i da je spremna podnijeti mnogo veću žrtvu. Ani je nedostajao njezin sin, a Vronski je mnogo puta zažalio što je odbio višu poziciju. Ističe se kako Vronski ima pravila po kojima živi i kako je sam sebi na prvom mjestu. Ana je bila izuzetno zahvalna što joj se pružila mogućnost života s njim. Vronski je sklon konfornom životu, on teži jednostavnom životu, a ona je sasvim drugačija. Ana Karenjina je mnogo složenija, ona sa sobom nosi teret prošlosti koji on kao muškarac nikad neće razumjeti. On nikada neće uspjeti da shvati njenu unutrašnju borbu sa samom sobom. Neće moći da shvati njene ćudljive promjene raspoloženja i ponašanja. On ne može da razumije težinu koju joj je na leđa stavila moralna osuda društva i ljudi koji su joj nekada bili prijatelji. On se zaljubio u zrelu ženu stvorirši ideal od nje. Kako se vremenom taj ideal urušavao, jer se ona mijenjala zbog situacije u kojoj je bila, njegova ljubav se gasila. Vronski se u njenim očima, prije samog kraja, pretvara u bezosjećajnog Karenjina što nju izluđuje. Bojala se da Vronski ne učini njoj isto ono što je ona uradila Karenjinu. Njena ljubomora guši njegova osjećanja i prikazuje urušavanje njene ličnosti što je posljedica svjesnog kršenja moralnih zakona, koji je u romanu najdominantniji. Griža savjest koju osjeća najviše je prikazana u njenim strahovima od posljedica koje će njeno ponašanje ostaviti na Serjožu. Sin je njena najveća prekretnica, on je jedino što je vezuje sa prošlim životom. Ana je prema njemu učinila najveći moralni prekršaj. Do sloma je dovodi i društveni sud pred koji je bačena kao preljubnica. Mlade žene koje se nalaze u isto tako lošim brakovima zavide Ani na hrabrosti, ali usljed nedostatka hrabrosti da promijene svoj život one se raduju njenoj nesreći.

„Već su spremale one grude blata koje će na nju baciti, kad dođe vrijeme“

S druge strane Vronski se osjećao uzrokom Aninog moralnog posrnuća, kao što se osjećao krivim za smrt kobile na trkama.

„On je gledao u nju kao što čovjek gleda u uveo cvijet koji je otkinuo, i u kojem jedva raspoznaje ljepotu, radi koje ga je otkinuo i upropastio“

Najveći problem se ogleda u činjenici da Vronski, muškarac normalno nastavlja sa svojim životom, dok je njoj, ženi sve uskraćeno. Ona je potpuno isključena iz društvenog života. Ona je pokušavala ignorisati glasine koje je vrijeđaju, a sve kulminira njenim odlaskom u pozorište. Sramota u obliku ugledne žene koja je izgovorila da je sramotno sjediti pokraj nje, Anu je uništila. Tako je društvo, zajedno sa Vronskim Anu Karenjinu pretvorilo u žrtvu koja nije mogla da izbjegne vlastitu samokritiku i na kraju se odlučila na samoubistvo kao jedini spas. Surovost ograničene sredine uzrokovala je sve veću Aninu destruktivnost prema samoj sebi. Ona shvata da ne postoji ljubav kakvu traži. Anina sudbina određena je njenim stalnim snom. Mučila ju je noćna mora o starcu koji se naginje nad željezom i poručuje joj nešto na francuskom. Taj san se ponavlja nekoliko puta. Time je Tolstoj unio jedno novo razdoblje u ruskoj prozi, koja do tada nije uključivala motivaciju predosjećajima i simbolima.

ana4

Kraj

Putem do željeznice Ana Karenjina se prisjeća cijelog svog života. Razmišlja o ljudskim odnosima koji su izopačeni, o sinu kojeg je mislila da voli ali je ipak živjela bez njega zamijenivši ga za novu ljubav potisnuvši sjećanje na njega dok ju je ta nova ljubav činila srećnom. Tada Ana Karenjina shvata da su ljudi nakaze koje prolaze kroz život kao njegove marionete. Nije mogla da se pomiri sa svijetom koji ne priznaje ljudsku slobodu, u kojem je prisiljena na brak samo da bi ispunila nametnute, opšteprihvaćene obrasce ponašanja.

Svojim slobodnim shvatanjima Ana Karenjina spada u one uzroke rušenja društvenog morala, ona je ta kojoj ništa nije sveto u očima ljudi. Naročito u očima Lidije Ivanovne odnosno, moralnih i religioznih ljudi. Odbacivši to društvo i takve prijatelje Ana Karenjina predstavlja ogledalo moralnog propadanja u svima njima. Krug oko Lidije Ivanovne zgražavao se Aninim ponašanjem, krug kneginje Tverske za Anu je bio „previše slobodan“. Međutim, svi ti ljudi pratili su njen život kao na platnu. Tako je ona svojim činom najavila propadanje ruskog društva u romanu. Radila je javno ono što su drugi radili tajno, nikome nije govorila iza leđa i svakoga je pokušavala razumjeti, dok su oni o njoj mislili sve najgore. Kroz krugove kojima se Ana šetala, kroz ljude sa kojima se družila Tolstoj je prikazao petrogradsko društvo.

Sve što je radila radila je iz ljubavi, najljepšeg i najjačeg osjećanja u univerzumu. Prepuštena muževljevoj ravnodušnosti, emotivno prazna, dugo željenu ljubav pronašla je u Vronskom. Međutim, njena ljubav je bila zarobljena okovima morala i porodičnih vrijednosti. Ana Karenjina je svojim postupkom na kraju uništila i život čovjeka kojeg je voljela. Vronski je živio, a nije bio živ. Njima dvoma je uvijek tako malo falilo da dostignu sreću i to malo nisu mogli da dobiju.

Autor: Impuls