NAJLJEPŠI OD SVIH SVJETOVA: Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci
Izdavačka kuća Nomad objavila je zbirku priča Almira Imširevića "Najljepši od svih svjetova". Autor je za čitaoce Žurnala izabrao priču "Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci"
Piše: Almir Imširević
Kada je moj otac početkom sedamdesetih godina doselio u Sarajevo, naše prezime je u knjige zavedeno sa slovnom greškom koja će ostati nepromijenjena narednih skoro pet decenija. Ostatak familije, oni koji su ostali u Krajini, kao i oni koji su se raselili po svijetu, nose prezime Imširović, a mi smo, eto, uspjeli izgubiti dugo čuvano slovo „o“, a izgovor srednjeg „i“ smo neznatno produžili. „Imširovići i Imširevići su isto pleme“, govorio je moj otac, „samo što mi više ne rovimo – mi revemo!“ Kako magareće glasanje nikad nisam doživljavao kao veliki napredak i nešto čime bih se mogao hvaliti, u krhkim pubertetskim danima osmislio sam vlastitu istoriju svog prezimena i duboki korijen pronašao u francuskoj riječi „reve“.
Nisam ni sanjao da ću pisati drame. U gradu gdje sam rođen ni danas nema pozorišne zgrade, a moja kuća nije bila prepuna knjiga i nisam odrastao uz roditelje koji su osjetljivi na lijepe riječi, ugodnu muziku i skladne boje. Moja porodica su vojnici, željezničari, rudari, trgovci, brice, kuhari… i Avdija Imširović, član plemena čiji sam decilitar krvi naslijedio.
Avdija Imširović je rođen 1863. godine u Bužimu, a priča o njemu bi ostala neispisana i zaboravljena da nije bilo onog posve slučajno otkrivenog plakata na tavanu tetkine kuće. Zatrpan među starim papirima, uplatnicama davno potrošene struje, smrtovnicama ljudi kojih se više niko ne sjeća, ispod polomljenih igračaka i ćebadi što mirišu na nevrijeme iz prošlog stoljeća, ležao je taj komad hartije, prvi trag u mojoj budućoj potjeri. Čovjek sa kozijom bradicom, kaubojski šešir, nekoliko nacrtanih bizona, par jahača i crnim slovima ispisan natpis – BUFFALO BILL'S WILD WEST. I to je bilo dovoljno da moju maštu potjera u kas, ali ju je priča o „porodičnoj ludi“ sve više nagonila u galop. Nije mi bilo jasno kakve je veze sa divljim zapadom imao Avdija Imširović, ali je više članova porodice potvrdilo da je pronađeni plakat ostao iza njega, zajedno sa još nekoliko bezvrijednih sitnica (zahrđale britve, džepnog ogledala koje je izgubilo svoju moć i mlina za kafu koji se nikako nije uklapao u sliku rođaka koji se stvarao pred mojim očima) i gomile zanimljivih priča o putovanjima, krađama, tučama… Za par mjeseci sam imao skoro sve elemente potrebne za početak pisanja; imao sam sve osim stvarnih dokaza. Naravno, porodična istorija, baš kao i književnost, ne hrani se dokazima, ne treba ih i nema potrebu da ih traži, ali sam ja, ipak, osjetio neopisivu sreću pronalaskom knjige „Four Years in Europe with Buffalo Bill“, autora Charlesa Eldridgea Griffina. Prvi put je štampana 1908., ali do mene je došlo izdanje iz 2011. godine. U njemu je opisana evropska turneja svojevrsnog cirkusa koji je iz Amerike doveo Indijance i kauboje. Trupa se, kako tvrdi tadašnja štampa, sastojala od „486 zaposlenih, od toga 150 izvođača, 183 konja i 8 mazgi“, a od maja 1906. među njima je i – Avdija Imširović.
Zategnimo na trenutak uzde i zaustavimo priču, vratimo je do njenog izvora. Napojimo je činjenicama i olakšajmo ovo putovanje kroz nekoliko isprepletenih života. Za početak storije moguće je uzeti godinu 1846. kada je rođen William Frederick Cody, izviđač i lovac koji će ostati poznat po nadimku Buffalo Bill. Legenda kaže da je sa jedanaest godina ubio prvog čovjeka, Indijanca iz plemena Sioux, a nakon neuspjele vojne karijere okuplja prvu trupu sa kojom nastupa. Cirkuska atrakcija, iliti zvijezde programa, bili su poglavica Bik Koji Sjedi i Wild Bill Hickok, a glavna tačka – „Indijanski napad na doseljenike“.
Godine 1902. trupa prvi put dolazi u Evropu, u decembru izvode svoj program u Londonu, a potom nastavljaju obilaziti i druge gradove. Polako, mjesec po mjesec, grad po grad, sve su bliže junaku naše priče. Oktobra 1905. su u Francuskoj, pratimo ih kroz gradove: Montauban, Toulouse, Montpellier, Avignon, naredne godine prelaze granicu i ulaze u Belgiju, Italiju, a onda nakon što su 16. maja nastupili u Ljubljani, dolaze u Zagreb i izvode dvije predstave. Avdija Imširović, koji tada ima već četrdeset i tri godine, ali umije sa životinjama bolje nego sa ljudima, priključuje se svom novom plemenu. Čisti vagone u kojima putuju, brine se o konjima, pomaže u postavljanju cirkuske šatre i izradi reklamnih plakata, kao i u komunikaciji između „glumaca“ i domaćeg stanovništva. C.E. Griffin ga u svojoj knjizi spominje kao „balkanskog jahača“ i kavgadžiju koji je u Budimpešti, gdje je trupa nastupala tog istog ljeta kada im se Avdija pridružio, izazvao „tuču sa kelnerima i muzičarima“. On i grupa Indijanaca, pod uticajem „vatrene vode“, potegli su noževe i ranili jednog muškarca. Nakon toga, u julu 1906. godine, nastupaju u Kikindi, Zrenjaninu, Pančevu i Vršcu, a srpska publika i ne sanja da među glumcima, onima koji su u predstavi igrali napadnute doseljenike, od indijanske ruke „gine“ i musliman iz Bosne.
U porodičnom albumu postoji jedna fotografija čovjeka koji je među rodbinom prepoznat kao Avdija Imširović. Moje neznanje o narodnoj nošnji i kulturi oblačenja tadašnjih Bosanaca, dopustilo mi je da njegov osmijeh, za razliku od košulje i pokrivala za glavu, sa sigurnošću opišem kao – tradicionalan i bosanski. Najstariji članovi moje porodice, oni koji su u sjećanju sačuvali i fotografije spaljene u posljednjem ratu, kunu se da mogu prizvati Avdijin lik, ali i njegove ruke. Naime, ovi pouzdani svjedoci, u čije priče ne želim sumnjati, tvrde da je na nadlaktici „ludog Avde“ bila prva tetovaža u našoj porodici. Jedni je opisuju kao dvije paralelne linije, izlomljene, poput groma u stripovima; drugi tvrde da je u pitanju bio neuspjeli pokušaj ispisivanja vlastitog mu imena, ali ja odlučujem vjerovati onom rukavcu priče koji vodi u dublje i mutne književne vode. U toj verziji, na ruci Avdije Imširovića je tetovirana strijela. „Simbol hrabrosti“, tvrdi sveznajući Manitou/Google, „koji nas uči da ne treba strahovati kada nas nešto povuče nazad. Strijela poslije toga poleti.“
Na ovom mjestu gubim tragove čovjeka čije sam korake pokušao pratiti, čineći sve da ga ulovim, te i ovaj zapis nije ništa drugo do nevješto napravljen „dreamcatcher“. Upisujem „ključne riječi“ i dopuštam da mi internet ponudi prihvatljiv kraj za priču koju ne želim završiti.
Buffalo Bill, kako i priliči ozbiljnim rediteljima, osniva svoj grad i daje mu ime po sebi – Cody Wyoming, ali umire 1917. godine u Denveru. Avdija Imširović ga je nadživio za pet godina, gradovi ga nisu privlačili, te umire 1922. u svom rodnom Bužimu. Svjestan rizika da ću izazvati nepovjerenje budućih čitalaca, ipak se odlučujem iznijeti i završno svjedočenje, a porodičnu legendu završiti pričom koju podupiru dokazi čvrsti kao kanjon Paklenice u kojem se i dešava finalna scena.
Godina je 1963. i nalazimo se na snimanju filma „Winnetou“. Filmska ekipa je sastavljena od Nijemaca, Talijana i Jugoslovena; rijeka Zrmanja glumi Rio Pecos, a Plitvička jezera su pretvorena u Silbersee. Među statistima, ovaj put na strani Indijanaca, ponovo je jedan Imširović; zove se Ibrahim, ima osamnaest godina i lice koje mu dozvoljava da po potrebi prelazi iz plemena u pleme. Na jedinoj sačuvanoj crno-bijeloj fotografiji, moj amidža Ibrahim proviruje iza ramena Old Shatterhanda, Winnetouovog „brata po krvi“. Gine oko dvadeset i druge minute filma, tiho i bez suvišnih pokreta, ne pokazujući želju za nepotrebnim herojstvom.
Sljedeći put kad bude ubijen, par decenija kasnije, biće to od pravog metka. Ali to je druga priča, drugi cirkus…
