Stankovićeva „Koštana“: Tužna istorija promašenih života

Foto: Wikepedia/Kolaz

„Koštana“ je bolna nostalgija za ljubavlju, tužna istorija zgaženih srca i promašenih života. Ljudi koje nam Bora Stanković tu dočarava mnogo se vesele, ali niko od njih zapravo nije srećan. Svi oni traže ljubav, ispunjen i slobodan život, a boli ih što zarad društva žrtvuju ono što im je najdraže, da srce podrede hladnim računima, jer žive u krutoj i neprobojnoj sredini. Taj mlin sve ih melje.

piše: Ilijana Božić

Vranje prije više od sto godina, tu na jugu Srbije, u kojem se prepliću istočnjačka energija, čežnja i melanholija. A u Vranju kafana u kojoj igra lijepa, zavodljiva Romkinja Koštana. Boemski život stare kafane, igra i pjesma, veselje, ludovanje i opijenost u kafanskom dimu osvajaju duše uglednih Vranjanaca. Ipak je li sve tako veselo? Nešto nedostaje.

Dok Koštana pjeva gospoda odaje tajne svoje duše. Kroz kafanski dim izbija bol, a po stolovima se prosipa tuga. Ti uspješni ljudi pate i opijaju se da prebole. Šta ih boli, kad su tako uspješni?

Bole ih društveni propisi koji su im život okovali. Od djetinjstva su oni posvećeni nametnutim pravilima i tradiciji čuvajući porodični ugled, gradeći porodicu. Žive bez ljubavi, bez strasti i onih čari slobodnog života. Guši ih monotonija i sumoran život koji su im odredili roditelji ili braća. A vrijeme prolazi. Strasti i borbe u njima kuljaju.

Iako je Bora Stanković ovu dramu napisao prije jednog vijeka, izgleda da se mnogo nije promijenilo. Danas su se granice malo pomjerile, ali i dalje društvo koje je odredilo pravila diktira tempo. Danas nas ne vjenčavaju silom, ali pritišću pričom i nameću pravila, jer biće kasno. A pitanje je s čim kasno? S društvenim propisima ili sa srećom? Kaže li iko: „Budi srećan i živi punim srcem“. Rijetko. Ne shvataju da postoje ljudi koji od života traže ono nešto više, uzvišenije.

Svu težinu života koji im drugi kroje, i to najčešće oni lažni moralisti, vidimo u Mitkovoj sudbini. Napio se vina, naljubio žena, ali brat ga je silom oženio. Mitke kune porodicu koja ga je zarobila. Toma, čovjek domaćin, trgovac, hadžija, predstavnik tog starog, despotskog, patrijarhalnog morala. On, hadžija, pati što su mu roditelji i obziri koje nameće društvo u kojem je odrastao nametnuli život koji su oni zamišljali i krojili. Stojana mladost ostavlja ranjenog srca, a Koštana se silom udaje za Asana i tako žalosno ulazi u život.

Ono više, uzvišenije

Mlada, burna, vesela i razdragana Koštana osvaja sve oko sebe. Njena energija plijeni, njena mladost opija. Opija jer Koštana odiše tim slobodnim životom, nosi u sebi srčanost. Ona ne pristaje na običan život kojim većina živi i koji nameće i drugima. Ona neće da joj život vene. Za nju nije da sluša, da kleči. Nije za nju da tako stari. Ona traži nešto drugo. Ona želi ono više, uzvišenije što ni jedan čovjek nije dostigao. To osjećaju svi u čaršiji i zato idu za njom kao opčinjeni.

Foto: Google

Koštana je dokaz da ima nešto tajanstveno i neodređeno u ljubavi što trajno djeluje kako na nas tako i na generacije koje dolaze. To je nešto skriveno, nešto što čovjek ne može do kraja da razotkrije i objasni. Koštana je žena vječite čežnje, ljubavne čežnje koju čovjek nosi od pamtivjeka. Ostvarivanje te ljubavne čežnje, pogotovo ono fizičko ostvarivanje, ne može dovesti ni do čega trajnog, jer ona žeđ za istinskom ljubavlju, koju otkriva Bora Stanković, ne može nikada biti utoljena. Tako kod njega cilj spajanja sa ženom ne izgleda da je samo seksualno zadovoljstvo, već prije svega pokušaj ovladavanja tajnom ljubavi. Pošto se, međutim, tajna ljubavi ne može na ovaj način dostići, pisac se često odriče i samog seksualnog ostvarenja u svojim djelima.

Tako je prema čaršijskom shvatanju Koštana ostala poštena, jer kako Stanković piše „još su njene kose nezamršene“. Vranje za njom luduje, Stojan zbog nje zaboravlja kuću, Toma koji je pošao da sina spasi od nje, gubi pamet pred njom.

Da bi spriječili opšti haos koji Koštana izaziva vlast naređuje da je udaju.

Sudbina

Trenutak kada Koštanu vode da je udaju za Asana, a ona sreće Mitka koji pjeva svoju pjesmu tuge i to je onaj potresni trenutak koji pogađa u dušu. Ona mu se baca pred noge moleći ga da je spasi. Mitko poražen od života govori joj da je tako suđeno. U toj riječi „suđeno“ objašnjena je sva njihova nesreća. Ta riječ znači da se jednostavno trebaju pokoriti pred onim što im drugi nameću. Eto i on se pokorio. On joj govori potresne riječi:

„Idi, idi, svi su veseli oko tebe, a ti će plačeš... I prva noć plakanje, i druga noć plakanje, cel vek plakanje“.

Foto: Google

Koštana zna da joj crni dani dolaze, da će joj ruke ispucati, lice pocrniti a oči od suza usahnuti. Dolazi sve ono za čim ona nije čeznula. Koštana je od roditelja batinama i glađu naučena da se vije po kafanama, da zavodi i draži muškarce, ali i da joj novac otimaju rođeni otac i majka. U jednom trenutku ona kaže da nikad nikog nije voljela i da neće nikog ni voljeti. To je velika scena teške istine.

Kad Koštana pjeva kafanske pjesme koje u sebi nose čežnju za ljepotom, u kojima je život oslobođen svih stega, pun radosti i pustolovina, te pjesme su svim drugima utočišta od svakodnevice lišene svega toga. U njima je sadržana tuga za prohujalom mladošću ali i čulna opsesija ženskom ljepotom.

Pjesnik te kafanske, boemske romantike je Mitke, jedan od najzanimljivijih i najosobenijih likova Stankovićevog svijeta. Njegovi monolozi dati u živopisnom vranjskom dijalektu puni su nostalgije za mladim danima, erotskih slika, čari pustolovine i odvratnosti prema kući, porodici, prema ženi koju ne voli. Mitke u tom zanosu priča kakav je bio u mladosti, govori o sebi kao o velikom ljubavniku i neustrašivom junaku. On je bekrija, a po svojoj neutoljivoj čežnji on je nesrećan čovjek. On se predaje snu o mladosti, kad se tim snovima preda on je srećan. Mitke u Koštani voli upravo taj zanos, poeziju njenog bića, njeno pjevanje i igranje, dok joj kroz suze govori tugu što su oboje izgubili mladost, tugu što sve prolazi i već je i prošlo, a ne može da se prežali.

Stanković je u Koštani“ maestralno pokazao kako se međusobno prepliću prošlost i sadašnjost, te koliko je vrijeme u ljudskim životima ispreturano. Ljude otkad postoji muči taj čudnovati protok vremena, a Stanković objašnjava da čovjek ne živi samo u sadašnjosti nego i u prošlosti, ali i u snovima o budućnosti.

Mirenje

Svi Stankovićevi junaci uživaju u ispaštanju bola i mirenju sa sudbinom. Svi oni su mučenici života. Mučenik je i Mitka. Ta istočnjačka pomirljivost i tolerancija najbolje su sadržane u Mitkinoj misli koju upućuje Koštani u vidu savjeta. On joj kaže:

„Stegni srce i trpi! Bidni čovek; a čovek je samo za žal i za muku zdaden!"

Stankovići ljudi su u stanju da podnose patnje i unutrašnje nemire bez otpora, bez spoljnih izraza. Zbog tog iz njih izbija tuga i sjeta. Pasivnost i mirenje sa postojećim stanjem, karakteriše sve junake Borisava Stankovića. Tako Mitka govori Koštani:

"To je, Koštana! Pisano! Sudilice ti dosudile".

Autor: Impuls