SLAVNI KNJIŽEVNICI KOJI SU SE BORILI SA PSIHIČKIM POREMEĆAJIMA
Čitajući djela nekih od svjetski poznatih književnika često razmišljamo o tome što je u trenutku pisanja prolazilo njihovom glavom. Ponekad ostanemo fascinirani nečijim stilom pisanja ili se od nekih knjiga jednostavno ne možemo odvojiti. No, jesmo li zapravo ikada razmišljali o tome kako su književnici čijim se djelima divimo, i kojima možda zavidimo zbog ostavljenog traga u ljudskoj povijesti, bili nezadovoljni životom kojim su živjeli, pa čak i u tolikoj mjeri da su ga samome sebi odlučili oduzeti?
Piše: Simona Lukman
Suočavajući se s mentalnim oboljenjima, brojni su književnici svoj duševni mir pronalazili u pisanju, a neki su svoja iskustva pretočili i u djela koja su pisali – tako imamo priliku upoznati različite karaktere inspirirane životnim iskustvom autora. U nastavku vam donosimo listu najpoznatijih književnika za koje je poznato da su bolovali od neke vrste mentalnih poremećaja, uz napomenu da time ne zastupamo mišljenje kako su psihički poremećaji uzroci ili simptomi kreativnih radnji (u našem slučaju, pisanja).
Ernest Hemingway
Vjerojatno jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca koji je počinio samoubojstvo američki je romanopisac Ernest Hemingway. Svojim je djelima ostavio značajan utisak na pisce svoga doba, a njegovo izrazito spisateljsko umijeće potvrđuje i činjenica da mu je 1954. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost.
Vodio je vrlo zanimljiv život – sudjelovao je u Španjolskom građanskom ratu te u Drugom svjetskom ratu, a imao je iskustva kao ribar i lovac te je volio provoditi vrijeme gledajući borbe s bikovima. Hemingway je imao izrazitu kompleksnu psihijatrijsku sliku – pretpostavlja se da je bolovao od nekoliko mentalnih poremećaja, poput bipolarnog poremećaja te graničnog i narcističkog poremećaja ličnosti. Biografiju o Hemingwayevu života napisala je Mary V. Dearborn – to je ujedno prva potpuna biografija o autoru, ali i prva koju je potpisala žena. Kao literaturu za svoje djelo koristila je autorove medicinske dokumente u kojima je vidljiva njegova složena ličnost.
Početkom ludih dvadesetih, Hemingway je počeo razvijati manične epizode zbog kojih je postao razdražljiv i koje su ga vodile do krajnje točke borbenosti tako da je svojim kolegama piscima počeo slati uvredljiva pisma. Ubrzo je zapao u alkoholizam te je postao, prema Dearborn, noćna mora svake osobe koja se s njime opijala. Bio je zlopamtilo, a bez ustručavanja je volio pripovijedati o tuđim nepromišljenim postupcima. Zbog traumatičnih ozljeda mozga te alkohola, manične su se epizode počele pogoršavati što je izrazito utjecalo na Hemingwayevu karijeru. Postao je nesposoban za rad zbog čega se osjećao bezvrijednim te je češće govorio o suicidu. No, one su mu pružile određenu dozu kreativne energije koja mu je omogućila da djelo „Sunce također izlazi” napiše u razdoblju od samo šest tjedana.
Hemingway je šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo odlaziti na terapiju, no ubrzo se kao nuspojava pojavio gubitak pamćenja. Na vrhuncu iznemoglosti, ujutro 2. srpnja 1961. pucao je sebi u glavu. Smatra se kako su mentalni poremećaji, na neki način, bili dio Hemingwayeve obitelji, što potvrđuje činjenica da su samoubojstvo počinili njegov otac (1928.) te nedugo zatim Hemingwayev sin Gregory i Hemingwayevi sestra Ursula i brat Leicester. Nakon piščeve smrti, život si je oduzela i njegova praunuka Margaux. Čini se kako je obitelj Hemingway zaista bila ukleta.
Sylvia Plath
Prije više od 57 godina napustila nas je i američka spisateljica, pjesnikinja i novelistica Sylvia Plath, koja si je u Londonu, u dobi od 30 godina, oduzela život. Prvi napad depresije Plath je doživjela s 20 godina, kada se povezivao s mukotrpnim radom i neuspjehom da se upiše na tečaj pisanja na Harvardu što joj je oduvijek bila velika želja. Nakon učestalog spominjanja samoubojstva, Plath je upućena psihijatru gdje je započela liječenje s elektrokonvulzivnom terapijom. Završila je u dvodnevnoj komi, nakon što je progutala sve tablete za spavanje koje su joj bile pri ruci. Njena obitelj pronašla ju je u takvom stanju te je prebačena u psihijatrijsku kliniku gdje se uspjela oporaviti.
Četiri godine kasnije, demoni su se ponovno vratili, a njeni emocionalni problemi nastojali su se povezati s ranim gubitkom oca i vrlo diskutabilnim odnosom s majkom. Premda se u jednom periodu svoga života, kada se udala za pjesnika Teda Hughesa, činila sretnom, ubrzo nakon što je otkrila kako je njezin suprug započeo aferu, počela je gubiti kontrolu. Prijatelji koji su joj pomagali u brizi za njeno dvoje djece opisali su ju pretjerano histeričnom i zaokupljenom raspadom braka za što je u potpunosti okrivila suprugovu nevjeru te neprijateljstvo koje je prema njoj gajila njegova obitelj. Patila je od nesanice i rano se budila, a kako bi mogla zaspati uzimala je sredstvo za spavanje. Izgubila je devet kilograma, premda je još uvijek imala apetit. Počela se izrazito brinuti o fizičkom izgledu te odijevanju.
U njezinoj su ličnosti bile vidljive dvije različite osobe koje su uzimale maha u različitim trenucima. S jedne je strane težila uspjehu te visokom društvenom statusu, dok se s druge zatvarala u sebe osjećajući se tako izoliranom i praznom, što je iznijela i u svojim pjesmama. Izlagala se fizičkom ozljeđivanju i agresivnim radnjama za koje se smatra kako su uzrokovane hipomaničnim stanjem ili drogom i alkoholom. Nekoliko je puta pokušala počiniti samoubojstvo te joj je njen drag prijatelj i liječnik John Harder, samo nekoliko dana prije njezine smrti, prepisao antidepresive. Godine 1963., jedanaestog dana u veljači, pronađena je mrtva od trovanja ugljičnim monoksidom s glavom stavljenom u pećnicu.
Njena životna priča nadahnula je mnoge znanstvenike na proučavanje povezanosti između mentalnih oboljenja i pjesnika. Sukladno tome, skovan je pojam efekt Sylvie Plath, fenomen koji navodi da su pjesnici skloniji oboljenju od mentalnih poremećaja od drugih kreativnih autora. Mnoge znanstvene studije pokazale su kako za pjesnikinje postoji veći rizik od mentalnih oboljenja, za razliku od drugih spisateljica, ili poznatih ličnosti, poput glumica, političarki i umjetnica. Visoka stopa mentalnih oboljenja kod pjesnikinja dala je naslutiti da postoji određen, ali još uvijek nepoznat odnos kreativnosti i psihopatologije.
Lav Nikolajevič Tolstoj
„Osjetio sam da se u meni slomilo ono na čemu je moj život oduvijek počivao, da mi nije preostalo ništa drugo na što bi se oslonio, i da je moj život moralno prestao”, napisao je Tolstoj u svojoj knjizi „Moja ispovijed” („My Confession”). U dobi od 50 godina, ovome svjetski poznatome romanopiscu ruskog podrijetla život se pretvorio u ništavilo. Više je puta bio u iskušenju da sebi oduzme život, a kako bi spriječio da se to zaista dogodi, u svojoj je sobi sakrivao konope kako se ne bi objesio.
Dalje u svom djelu piše kako je imao ženu koja ga je voljela i koju je on volio, dobru djecu i velik posjed te ljude koji su ga poštovali. Ubrzo je shvatio kako živi pogrešnim načinom života te je, ispitujući svrhu svoga postojanja, uspio odagnati suicidalne misli nastavivši živjeti životom kakvim je želio. William James, psiholog i filozof, osvrnuo se na Tolstojevo iskustvo govoreći kako je bio jedan od onih primitivnih ljudi kojima su neiskrenosti, hrabrosti, komplikacije i okrutnosti naše civilizacije bile krajnje nezadovoljavajuće i za koje vječne istine leže u prirodnijim i životinjskim stvarima. Tolstoj je umro u dobi od 82 godine od upale pluće, za sobom ostavivši trinaestero djece i suprugu Sofiju.
Virginia Woolf
Čimbenici koji utječu na razvoj bipolarnog poremećaja povezani su s obiteljskom poviješću i traumatskim iskustvima. Bipolarni poremećaj koji je dijagnosticiran Virginiji Woolf, engleskoj spisateljici koja je utemeljila feminističku književnu kritiku, svoje korijene pronalazi u obiteljskoj situaciji.
Mentalna oboljenja u porodici Woolf sežu u vrijeme njena djeda Jamesa Stephena koji je bolovao od depresije. Nakon što je trčao gol ulicama Cambridgea, smješten je u ustanovu u kojoj je i umro. Virginijini roditelji također su bolovali od mentalnih poremećaja. Otac joj je bolovao od ciklotimičnog poremećaja (nestabilno raspoloženje koje uključuje brojne periode blago depresivnog raspoloženja i blage uobraženosti), a majka je patila od depresije. Njena braća također su patila od neke vrste mentalnih poremećaja. Virginijino biološko nasljeđe uvelike je utjecalo na pojavu mentalnih oboljenja, a pretpostavlja se kako bi njegov utjecaj bio blaži da u djetinjstvu nije bila izložena traumatičnim iskustvima. Virginiju su seksualno zlostavljala njena starija braća čak devet godina, što se pojačalo nakon smrti njene majke Julije.
Zbog brojnih pokušaja samoubojstva, Virginija je u razdoblju od 1910. do 1913. nekoliko puta bila hospitalizirana. Njena se terapija sastojala od debljanja i spavanja. Prolazila je kroz nekoliko depresivnih i maničnih epizoda koje su prethodile objavljivanju njenih knjiga, a prouzročene su tjeskobom i sumnjom u sebe. Tjedan dana nakon što se jedne večeri vratila kući mokra govoreći da je skliznula u nasip, svoj je kaput napunila kamenjem i krenula prema rijeci Ouse gdje se utopila, u dobi od 59 godina. Njeno se mentalno zdravlje pred kraj života počelo pogoršavati. Woolf je postala sumnjičava i paranoična, a u svojim je dnevnicima zapisala kako osjeća da više ne može pisati, da gubi umjetnost. Zadržavanje koncentracije dulje vrijeme za nju je postalo neizdrživo.
Edgar Allan Poe
„Čovjek koji se nije smijao”. Tako su Edgara Allana Poea opisali njegovi suradnici i obitelj. Život i smrt američkog spisatelja i utemeljitelja kriminalističkog književnog žanra još su uvijek obavijeni velom misterioznosti. U medicinskoj su literaturi predstavljene neke hipoteze koje još uvijek nisu dokazane. Na temelju Poeova ponašanja, koje je uključivalo repetitivne epizode depresije i promjena ponašanja sa zloupotrebom alkohola i droga, nagađa se da je Poe bolovao od bipolarnog afektivnog poremećaja.
Čimbenici pokretači, osim navedenih, mogli bi se kriti i u obiteljskoj pozadini – bolesti, smrti te financijskim teškoćama zbog kojih se Poe odao kocki. Zbog uporabe lijekova te povremene apstinencije od alkohola, Poe je počeo halucinirati. U članku objavljenome 1999. godine, Bazil je iznio hipotezu prema kojoj se pretpostavlja da je Poe bolovao od epilepsije temporalnog režnja uzrokovane zloupotrebom alkohola, što bi objasnilo pojavu konfuzija te vizualnih halucinacija. Uzrok Poeove smrti još uvijek je nepoznat, no smatra se da je došlo do zagušenja mozga prouzrokovanog alkoholizmom. Neke druge mogućnosti također nisu isključene, poput infekcije pluća i sepse, pa čak i do oboljenja od sifilisa (za koji tada još uvijek nije bilo lijeka).
Poe je bio kronično melankoličan, razdražljiv te mu je manjkalo samokontrole. Već su u školskoj dobi njegovi kolege primjećivali njegovu izrazitu introvertnost zbog koje nije dopuštao da mu se drugi ljudi približe. Kao i prethodni spisatelji, i Poe je pokušao počiniti samoubojstvo, što mu naposljetku ipak nije uspjelo. U svojim se djelima referirao na osobna iskustva zbog čega su neke značajke njegova karaktera prepoznatljive i u likovima koje je izmislio. Tijekom života neprestano ga je pratila nesreća, a njegova spisateljska karijera bila je prepuna uspona i padova uzrokovanih nedostatkom financijskih sredstava.
Franz Kafka
Već od svoje najranije dobi, ovaj se židovski pisac rođen u Pragu osjećao fizički nejakim za život. Osjećaj inferiornosti pojačao je njegov otac Hermann Kafka koji se odlikovao fizičkom snagom. I u svojim studentskim danima, Kafka nije bio nimalo bolje. Razvio je tjeskobu te strah od buke što je bilo praćeno nesanicom i čestim glavoboljama. Bio je sklon hipohondriji, a svoje je stanje pripisivao neurozi. U najtežim je trenucima pokazivao simptome slične živčanom slomu, a morile su ga i suicidalne misli.
Kao svoju primarnu egzistencijalnu potrebu smatrao je pisanje kojim se bavio u vremenu teških kriza. Svoj duševni mir potražio je u prirodi i putovanjima. Najprije je odlazio na destinacije njegovih roditelja, u gradove Roztoky, Černošice te Radešovic, neposredno izvan češke metropole. Gajio je afinitet prema alternativnim, odnosno prirodnim metodama liječenja te ga je vrlo rano zaintrigirala pravoslavna medicina.
Boravio je u odmaralištu Zuckmantel (današnji Zlaté Hory) koje se nalazi u Moravskoj Šleziji. Ljudi su tamo dolazili kako bi se izliječili od različitih bolesti, poput dijabetesa, reume, anemije, gihta i pretilosti, ali i zbog tjelesnih i mentalnih poteškoća, što je bio i razlog Kafkina dolaska. Kombinacija hidro i elektroterapije te gimnastike, šetnji i pravilne prehrane uvelike su pomogli Kafki u liječenju. Pacijenti su, osim navedenoga, mogli uživati i u knjižničkom blagu koje je sadržavalo oko 2 tisuće naslova te koncertima koji su se održavali na šetalištu. Kafka je tamo doživio i svoje prvo intimno iskustvo koje je kasnije opisivao i u svojim Dnevnicima.
James Joyce
Odrastajući s ocem alkoholičarem i majkom koja je zbog bolesti postajala sve bjesnija, Joyce je od početka imao predispozicije za razvoj mentalnih oboljenja. Njegova su iskustva uvelike utjecala na djela koje je pisao te su u njima vidljive sklonosti koje je tijekom života gajio. Neki od književnih kritičara pretpostavljaju kako je bolovao od sifilisa, što je bio rezultat njegova druženja s eskort damama. Aluzije na te događaje vidljive su i u jednome od Joyceovih najpoznatijih djela – „Uliksu”.
Pretpostavljalo se da je njegova kći Lucija u kasnijim razdobljima razvila simptome shizofrenije, no tu bi hipotezu trebalo uzeti s rezervom jer nije potkrijepljena medicinskim dokazima. Kako su agresivne epizode postajale sve češće, Joyceu je postalo jasno da mora nešto poduzeti kako bi „izliječio” svoju kćer. Premda nije bio sklon psihijatrima, Luciju je ipak pristao odvesti Švicarcu Jungu koji je izjavio kako je Joyce podjednako lud kao i njegova kći. Opisao ih je kao dvije osobe koje idu na dno rijeke; jedna pada, a druga roni. Lucijina „bolest” uzrokovala je razdor u obitelji, jer je ona postala vrlo agresivna, osobito prema svojoj majci Nori Barnacle.
Joyce je imao fobije, osobito od psa, grmljavine, munje te vode, što je karakteristično za osobe koje pate od anksioznosti. Poput Kafke, i Joyce je bio hipohondar. Naposljetku je umro u Zürichu, u dobi od 58 godina nakon operacije dvanaesnika, što je dokrajčilo njegovo već tada labilno zdravstveno stanje, pogoršano pretjeranim konzumiranjem alkohola.
J.K. Rowling
Jedna od najpoznatijih suvremenih spisateljica, autorica nezaobilaznog serijala o Harryju Potteru odlučila je progovoriti o svojoj borbi s depresijom. Prvi put depresiju je iskusila nakon razvoda s televizijskim novinarom, kada se morala pobrinuti za svoju tek rođenu kćer, Jessicu. Neprestano su je morile paranoične misli da bi Jessica mogla umrijeti te se svakog dana budila iznenađena da joj je kći još uvijek živa.
Upravo zbog nje odlučila je potražiti medicinsku pomoć. Nakon neugodnog iskustva sa zamjenskim liječnikom, Rowling je započela s kognitivnom bihevioralnom terapijom te se nakon devet mjeseci uspjela oporaviti. Spas je pronalazila u olovci i papiru te je, kako bi prebrodila teške trenutke, odlučila napisati svoju prvu knjigu, „Harry Potter i Kamen mudraca”.
