Raskoljnikov i Sonja: Grijeh i pokajanje

Ozbiljna moralna pitanja Dostojevski nam postavlja dok slika sudbine mladog studenta Raskoljnikova i Sonje Semjonovne Marmeladove čije su se srodne duše prilikom prvog susreta prepoznale. Dok je on ubivši babu i njenu sestru ubio sebe, Sonja je želeći da pomogne svojoj porodici ubila sebe. Uz njeno duhovno vođstvo Raskoljnikov shvata da je jedini ispravan put, put preobražaja koji vodi iz svijeta neobičnih u svijet običnih ljudi. U njoj Raskoljnikov pronalazi spasenje. Uviđamo da u čovjeku i u svijetu postoji nešto jače od ljudske volje.

piše: Ilijana Božić

Raskoljnikov se divi Napoleonu. On smatra da je sve u čovjekovim rukama, to je njegova vrhovna misao i zvijezda vodilja. Ona znači da je čovjek u ovom svijetu svoj jedini i apsolutni gospodar. Ako to pak nije, onda je za to sam kriv. Sebe je zamišljao kao vođu, kao Napoleona. Smatrao je da je on jedan od tih velikih ljudi koji stvari drže u svojim rukama. Čitajući ideje koje zastupa Raskoljnikov i vjerska pitanja koja prepoznajemo u Sonji pred nama se otvara kovčeg pitanja koja postavljamo sami sebi. S jedne strane počinjemo da opravdavamo potez talentovanog, mladog studenta prava, jer ta baba je ipak bila zelenašica. Da li tada simbolično pravdamo sebe za pojedine postupke? Prema ideji koju Raskoljnikov zastupa, čovjek je kriv jer se ogradio bajkama, zakonima i dužnostima. Uhvaćen u svoje vlastite mreže, čovjek se plaši svakog novog koraka, nove riječi i novog djela. Takav čovjek je običan. Ali Raskoljnikov zna da pored takvih ljudi postoje oni koji su drugačiji, koji su neobični. Zar nisu svi bar jednom poželjeli da ne budu ti obični, zar nisu pomislili da bi njihov potez ili riječ donijeli revoluciju?

Na raskrsnici moralnih dilema i vječnih pitanja Raskoljnikov sreće Sonju. Blijeda, prelijepih plavih očiju osamnaestogodišnja Sonja na leđima nosi krst a na duši svu tugu svijeta. Nije čudno što se duše ovo dvoje mladih ljudi spajaju, kažu da se tuge prepoznaju, da se težine poklapaju. Ali da ipak jedna u drugoj pronalaze spas, da su jedna drugoj onaj stub na koji mogu da se oslone i jedino sidro koje može da izvuče iz tamnih dubina.U trenutku kada se upoznaju, Sonja je izmučena jer podnosi žrtvu zarad porodice. Ali iz njenih očiju isijava sjaj nade i spasa koji Raskoljnikov nesvjesno prepoznaje. Živjela je sa maćehom, braćom i sestrama. Da bi preživjeli pored poročnog oca, maćeha Sonju tjera na prostituciju. Ona biva prinuđena da rano shvati svu tjeskobu i nemoralnost, surovost i nepravdu koja vlada svijetom. Sonja žrtvu podnosi bez pogovora. Utjehu pronalazi u Hristu. Kada je Raskoljnikov pita da li se moli Bogu, ona mu odgovara:

„A kako bih ja bez Boga!“.

Grijeh

Raskoljnikov ljude dijeli na obične i neobične. Obični su prema njemu oni koji moraju da žive u pokornosti i nemaju prava da prekorače zakon. A neobični imaju pravo da čine zločine i da na sve načine gaze zakon. Svi zakonodavci, počevši od Solonima, Muhameda, Napoleona bili su zločinci. Uglavnom su baš ti dobrotvori tako važni za čovječanstvo bili strašni krvoloci. Raskoljnikov smatra da svi ljudi, ne samo slavni, koji izlaze iz uobičajenog, opšteg moraju biti zločinci po prirodi. Raskoljnikov vjeruje da se ljudi dijele u dvije klase. Jedna je niža i to su oni koji služe samo da bi produžili ljudsku vrstu. Druga skupina su ljudi u pravom smislu te riječi, to su oni koji imaju dar i talenat da kažu novu riječ u svojoj sredini. Ljudi koji pripadaju prvoj vrsti su konzervativni, pristojni i poslušni. Oni su dužni biti poslušni, jer im je to poziv i oni ne vide u tome ništa što bi za njih bilo ponižavajuće. Oni koji su drugačiji, to su oni koji gaze zakon, koji su rušioci. Ti ljudi zahtjevaju obaranje onog što već postoji u ime nečeg boljeg. I ukoliko je jednom takvom čovjeku potrebno da zbog svoje ideje gazi i preko mrtvog tijela on sebi čiste savjesti može dati dozvolu da to i učini.

Sonja zbog svoje pokornosti i poslušnosti pripada običnim ljudima. Zbog svoje dobrote pristala je da se žrtvuje kako bi spasila porodicu sigurne propasti. Iako je društvo prezire i osuđuje, njena nevinost i dobrota ostaju netaknute. Ona ipak nije religiozni fanatik već žena koja se trudi da pomiri vjeru u Boga i vlastitu patnju. To svjedoči i biblijska priča o Lazarevom vaskrsenju koju Sonja neprestano čita. Ona se poistovjećuje sa Lazarovim sestrama koje teško podnose bratovu patnju i željno iščekuju čudo koje će ga izbaviti od zla. Sonjina vjera je na iskušenju baš onda kada je Lužin optužuje za krađu. Tada ona mijenja stav i ponašanje jer shvata da je nepravde neće zaobići bez obzira na pokornost. Tada odlučuje da pomogne sama sebi. To je ustvari čudo koje je ona neprestano čekala.

S druge strane Raskoljnikovljeva strašna originalnost se ogleda upravo u tome što on čiste savjesti dozvoljava prolijevanje krvi. Do ovog principa on dolazi sam. On se kao pauk zavlači u ugao i natenane ispreda svoju filosofiju i etiku. Prepire se sam sa sobom, s ciljem da sazna da li je i on samo vaška kao što su i ostali ljudi ili je pak čovjek koji ima vlast. Pita se da li može da pogazi sve zakone i preskoči sve moralne prepreke. Svaka njegova misao se pretvara u neodoljivu želju da postane Napoleon. Kaže:

„Sila, sila je potrebna; bez sile ništa nećeš izvojevati; a silu treba dobijati opet silom“.

Prema njegovom shvatanju ko je jak i silan umom i duhom, taj je i gospodar. Ko se mnogo usudi, ko mnogo smije, taj je u pravu. On smatra da se vlast daje samo onome ko se usuđuje da je sam uzme. Da bi ostvario ovaj cilj Raskoljnikov upotrebljava sve svoje sile i cijelo svoje biće stavlja u vlast svoje osnovne ideje, da je sve u rukama čovjeka. Pod uticajem svog načela izvlači zaključak da ubiti jednu babu nije nikakav zločin, ako neko pomoću toga želi da postane neobičan čovjek. I on ubija. Ali, umjesto da postane neobičan čovjek, da se ispuni silom i stekne vlast velkih genija on u užasu bunca:

„Gospode! Da li ja ovo silazim s uma?“

Pokajanje

Nakon zločina koji je učinio njegovo biće je prožela mučna, mračna misao da je poludio. On upada u bunilo i nije u stanju da se sabere. Tada vapi:

„Gospode, šta da radim! Bože moj, šta je ovo meni?“

Onog trenutka kada je ubio babu i njenu sestru, Raskoljnikov je snažnim udarcima sjekire rasjekao svoju dušu na komade, a ne Aljonu Ivanovnu i Lizavetu. Tu, u njenom stanu, dok je krv šikljala iz njenog napaćenog tijela u njemu je sve počelo da se trese, raspada i drobi. On je pokušavao da se natjera da se ohrabri. Ali mu je nedostajala snaga za sabranu misao. U cijelom svom biću on je počeo da osjeća strašan nered. S njim se dešavalo nešto njemu sasvim nepoznato. Nikad do tog trenutka nije se osjećao tako čudno. I što je najgore od svega, to je bilo osjećanje, ono najmučnije koje je ikad mogao da spozna. To novo osjećanje toliko je bolno i katastrofalno da razdvaja kosti, otkida nerve i udaljuje misao od misli. Ono se u njemu pretvara u požar u kome sav gori. Kao da cijelo njegovo biće postaje živi pijesak koji ne zna za mir. On je izgubio svoje uporište i on više nema ništa da bi mogao da se za to uhvati i da se sabere. 

Raspadanje nejgove duše i ličnosti biva postepeno, ali nezaustavljivo. Ni u jednoj misli, osjećanju ni riječi on nije prisutan sav, nego je rasut. Stoga vidimo da se on za svoj zločin djelimično pokajao. U dubini svoje duše on se pokajao, ali njegov racio to nije učinio. Upravo u ovoj dualnosti i rascjeplenosti ogleda se tragedija talentovanog studenta prava. S jedne strane on uporno uvjerava sebe da ubistvo babe nije zločin nego prirodan postupak neobičnog čovjeka. Međutim, s druge strane nešto praosnovno u njegovom biću protestuje protiv takvih argumenata i ruši mu temelje duše. To nešto je postalo osnovno osjećanje, jedna nepobitna psihološka sila. Ona je Raskoljnikovu kazivala da je zločin koji je počinio grijeh za koji se čovjek mora pokajati, jer ljudska priroda ne može da izdrži zločin i podnese grijeh kao nešto logično.

Međutim, on ne ostaje sam. Jedina iskra čiji se plamičak nazire u tami njegovog života je Sonja. Neka tajanstvena, mila i krotka sila zrači iz nje. Ona postojanje Boga ne dokazuje logički, nego psihofizčki. Kao i kod drugih hristolikilikovi koje nam Dostojevski slika u djelima i kod Sonje je ubjeđenje da postoji Bog i besmrtnost duše plod ličnog iskustva. A ono se stiče samo ljubavlju. Shvata da ljubeći Boga i ljude, čovjek saznaje da je njegova duša hristolika i besmrtna. Sonja u sebi čuva Hristov lik i u potrebnim trenucima pokazuje ga pokolebanoj Raskoljnikovljevoj duši. Ona prima svijet, ali ne prima grijehe svijeta. Ljubi grešnika Raskoljnikova, ali ne i njegov grijeh. Iako je život prema njoj bio surov, Sonja je sačuvala čistotu duše i vjeru u bolje, u nadu, u čudo. Raskoljnikov prvo njoj priznaje svoju tajnu. Ona ga vodi ka pokajanju i spasenju. Pruža mu podršku i spas. Ona mu kaže:

„Krst patnje treba da preuzmeš na sebe i njome da se iskupiš“.

Njih povezuje činjenica da ne mogu sami da opstanu na svijetu. Sonja je njegovo svjetlo, žiška koja ga prati do Sibira i kroz pokajanje vodi do svjetlosti.

Ranjena i izmučena duša mladog studenta nije mogla da izdrži ognjene muke u koje ga je bacilo ubistvo koje je počinio. Ono božansko u njegovoj duši nagovaralo ga je da prizna svoj zločin. Prvo ga je ispovijedio Sonji, a na kraju gonjen nekom unutrašnjom silom odlazi sudiji i predaje se. Stanje u kojem se nalazi nakon ubistva pokazuje da je njegova glavna ideja potpuno slomljena. On kaže:

„Ja nisam čovjeka ubio, ja sam princip ubio“.

Kada se ispovijeda Sonji on kaže:

„Zar sam ja babu ubio? Ja sam sebe ubio, a ne staricu!“.

Dostojevski je svojom umjetničkom vidovitošću pronašao da su grijeh i zlo ona tajanstvena sila koja razara i rasipa čovjekovu ličnost i podvrgava je obezličenju. Najživlju sliku toga predstavlja Raskoljnikov. Dostojevski veoma realistično opisuje kako se u njegovom junaku začinje grijeh, kako se postepeno razvija i neprimjetno srasta sa njegovim srcem dok ne preuzme potpunu vlast i ne pretvori ga u svoje oruđe.

Autor: Impuls