Charles Pierre Baudelaire - pjesnik ogoljenog srca
Šarl Bodler (Charles Pierre Baudelaire) je bio francuski pjesnik, prevodilac, esejist i književni kritičar, koji se smatra utemeljiteljem modernizma. Rođen je 09. aprila 1821. godine u Parizu, gdje je i umro 31. avgusta 1867. godine.
Jedan je od najboljih francuskih pjesnika 19. vijeka, koji je svojim radom uticao na razvoj simbolizma u pjesništvu. Vodio je boemski način života. Njegovo najpoznatije djelo je zbirka pjesama „Cvijeće zla“ (1857. godine). Preveo je mnoga djela Edgara Alana Poa (Edgar Allan Poe) na francuski jezik. Nadahnuće za svoj rad pronalazio je u svakodnevnom životu. Stvarao je poeziju univerzalnog značenja. Život je proveo u problemima emotivne i finansijske prirode. Smatrao je da korijen tih problema potiče iz njegovog porodičnog života. Oca je izgubio sa sedam godina. Majka se preudala nakon godinu dana. Očuh je vodio brigu o njemu, ali sa vrlo strogim vaspitnim metodama. Bodler je poslan je u Lion u Vojnu školu. Posvetio se književnoj karijeri, koja je bila u suprotnosti sa željama njegovog očuha.
Djetinjstvo i mladost
Šarl Bodler je rođen u Parizu, gdje je proveo najveći dio svog života. Otac mu se bavio umjetničkim radom, a bio je i visoki državni službenik. Bodler je u sedmoj godini života ostao bez oca. Njegova majka je bila preko trideset godina mlađa od njegovog oca. Nakon što joj je suprug, Bodlerov otac, umro ponovo se udala za jednog potpukovnika, koji je nekoliko godina poslije postao ambasador u plemićkim sudovima. Bodler je njegovao bliske odnose sa majkom. Govorio je da ju je volio zbog njene inteligencije. Njegov očuh, iako je bio strog, brinuo se za Bodlera i njegovu budućnost. Bodler je obrazovanje stekao u Lionu u Vojnoj školi. Za vrijeme školovanja živio je daleko od svoje kuće, u iznajmljenom pansionu. Tada je morao da prihvati očuhove stroge vaspitne metode, kada mu je dosta toga bilo zabranjeno, čak i dolazak kući za vrijeme školskih praznika. Kasnije se zgrožavao od pomisli na ove godine. Svoje djetinjstvo je opisivao kao tužno i samotno. Bodler je bio vidno drugačiji od svih svojih kolega koji su sa njim išli u školu. Za vrijeme studija bio je nesrećan. Zbog toga je njegov rad tekao uzlazno-silaznom putanjom. Postavši punoljetan smatran je mladićem uzvišenog karaktera, sa oscilacijama mističnog, nemoralnog i ciničnog ponašanja. Pokazivao je veliku neodlučnost vezano za svoju budućnost. Njegov očuh je smatrao da Bodler treba da usmjeri svoju karijeru u pravcu diplomatije ili prava, međutim, odlučio se za književnu karijeru. Bodler je bio zaražen sifilisom i gonorejom, kao posljedica posjećivanja prostitutki. Stariji brat mu je dao savjet da ode kod apotekara koji je radio tretmane polnih bolesti. Poslušao je brata, pa se tako liječio. Jedno vrijeme, kada je bio u jako teškoj finansijskoj situaciji, živio je kod brata. Isto tako, jedan period je živio sa prostitutkom Sarom. Očuh ga je vrlo malo finansijski potpomagao. I ono malo novaca što mu je slao, Bodler je jako brzo trošio. Pošto je volio da bude lijepo obučen, većinu novaca trošio je na odjeću, čak se iz tih razloga mnogo zaduživao. Uvidjevši da je Bodler usmjerio život na put do propasti, njegov očuh je tražio načine da ga od svega toga sačuva. S tim u vezi, poslao je Bodlera 1841. godine na put u Indiju. Nekadašnjeg kapetana mornarice je zadužio da nadzire Bodlera. Ovakvi očuhovi postupci su najvjerovatnije proizašli zbog tuge koju je Bodlerova majka osjećala, a koja je proizašla iz njegovog neprimjerenog ponašanja. Ubrzo je pomorski kapetan vratio Bodlera kući, jer je zaključio da ovo putovanje ne utiče na njegove stavove i svakodnevno ponašanje. Ipak, vratio se kući pun impresija. Bio je bogatiji za neka nova životna iskustva. U Indiji je naučio jahati slonove. Vidio je predivne krajolike, naročito ga je oduševilo more i razne egzotične luke. Svoja iskustva iz Indije poslije je iskoristio za pisanje poezije. Nakon godinu dana odsustva, po povratku kući, bio je više nego ikad sigurniji da se posveti književnoj karijeri. Njegovi roditelji ga nisu podržavali u ovoj odluci. Bodlerova majka je nakon nekog vremena govorila kako bi Bodler bio srećniji u životu da je slijedio savjete očuha, jeste da njegovo ime tada ne bi bilo upamćeno, ali po njenom mišljenju, svi bi bili mnogo srećniji.
Odraslo doba
Na početku karijere uživao je u popularnosti među vršnjačkim umjetnicima. Kada je napunio dvadeset i jednu godinu naslijedio je nešto više od sto hiljada franaka i četiri parcele zemljišta. U samo nekoliko godina uspio je da potroši naslijeđeni novac, neodgovornim ponašanjem prema istom. Čak je upadao u dugove do te mjere da je porodica bila primorana na stavljanje imovine pod hipoteku. U vrijeme finansijskih krahova često je provodio vrijeme sa ćerkom jedne prostitutke koja se zvala Žana Dival (Jeanne Duval). Bila je to strastvena veza, sa mnogo uspona i padova, ali je svakako bila Bodlerova najduža romantična veza u čitavom njegovom životu. Bodlerov život bio je obilježen njegovom velikom usamljenosti i kretanjem u najmračnijim društvenim krugovima Pariza. Iskreno se zaljubio u Žanu Dival, djevojku bez naročitih kvaliteta, nije bila lijepa, ni dobra, ni pametna. Negativno je uticala na Bodlera, mnogo je pila, bila je poročna. On se stalno brinuo o njoj, čak i kada je bilo očigledno da je njemu potrebna pomoć. Zahvaljujući njoj Bodler je počeo da prezire sve žene, do te mjere, da je sa čuđenjem gledao kako one ulaze u crkvu, jer ih je smatrao đavolskim bićima. Kako je upadao u sve veće dugove budućnost mu se učinila siva, a njegovo psihičko stanje teško i neizdrživo. U jednom od svojih mnogobrojnih teških momenata, odlučio se na samoubistvo. Svoj preostali dio imovine namjeravao je ostaviti ljubavnici. Samoubistvo ipak nije učinio, uspio je samo da se površno rani nožem. U periodu oporavka želio je da vidi majku, trebao je njenu utjehu. Ona mu nije došla, možda zato što se njen suprug nije slagao s tim da posjeti sina. Iz tih razloga je jedno vrijeme proveo u otuđenosti od roditelja. Godine 1848. bio je učesnik u revoluciji. Po političkom opredjeljenju zainteresovala ga je republička politika. Na njegove političke stavove najviše su uticale njegove emocije, a najmanje uvjerenja. U revoluciji je učestvovao i Bodlerov očuh. Poseban uticaj na Bodlera imao je naučnik, karikaturista i fotograf po imenu Nadar (Felix Nadar). Bili su vrlo bliski prijatelji. Bodler je mnoge društvene veze ostvarivao preko Nadara. Bodlerova ljubavnica Dival bila je prvobitno Nadarova ljubavnica. Zahvaljujući Nadaru, Bodler se od 1850. godine zainteresovao za fotografiju. Za Bodlera je 1850. godina bila jedna od težih. Konstantno ga je proganjao veliki pritisak zbog dugova. Zdravlje mu je bilo prilično narušeno. Pisanje mu je bilo neredovno. Smatrao je da nedovoljno ispoljava svoju umjetničku stranu ličnosti. Nesređen život i stalni dugovi dovodili su do njegovih čestih selidbi Dosta ga je pogađao narušen odnos sa majkom. Bio je prinuđen da je moli za novac. U teškim životnim okolnostima prihvatao se mnogih projekata, a nije bio u mogućnosti da ih kvalitetno završi ili da ih uopšte završi. Jedan od uspješno urađenih projekata bio je prevod priča Edgara Alana Poa, koje su se u to vrijeme i objavile. Mnogo su mu se svidjele Poove kratke priče, pa je iz tih razloga, a i zbog toga što je engleski naučio još u djetinjstvu, njegov prevod bio je izuzetno cijenjen i hvaljen. Bodler i Po imali su dosta poveznica. Bili su sličnog senzibiliteta, proveli su život u borbama sa bolešću i siromaštvom. Obojica nesrećni tokom cijelog života. Sam Bodler je uvidio neke sličnosti sa njim, pa ga je smatrao svojim prethodnikom. Iako nije bio prvi francuski prevodilac Poovih dijela, ipak se njegovi prevodi smatraju najboljim. Godine 1857. očuh mu je umro, pa je Bodler u ovom periodu dosta saosjećao sa majkom i iskreno žalio zbog nje. Odnos sa majkom se popravio, što je za njega bilo od beskrajne važnosti, jer je bio snažno emotivno vezan za nju. Bio je poznat po svojoj iskrenosti, kako sa prijateljima, tako i sa neprijateljima. U razgovoru sa ljudima nikada nije koristio diplomatski pristup, čak je ponekad u verbalnoj komunikaciji nastupao nasilno.
Posljednje godine i smrt
Iako je Bodlerova književna karijera tekla uzlaznom putanjom, postao je uvažen pisac, ali privatnom životu nije bilo sve tako sjajno. Postajao je sve bolesniji, dugotrajno korišćenje opijuma uzimalo je danak, a u stopu su ga neprestano pratili siromaštvo i stres. Njegova majka ga je konačno prihvatila i složila se s tim da živi sa njom. Živjeli su u primorskom gradu Honfleuru. Primorski ambijent je godio Bodleru, pa je u ovom periodu bio naročito produktivan u vezi pisanja novih dijela. Finansijski problemi nisu jenjavali, čak štaviše, bivali su sve veći. Tokom 1864. godine otišao je u Belgiju u nadi da će popraviti svoje teško finansijsko stanje. Imao je plan da tamo drži predavanja i da proda prava na svoja djela. Svojoj ljubavnici Dival je pomagao do kraja života. Nove izvore nadahnuća pronašao je u bliskom odnosu sa jednom prostitutkom i jednom glumicom. U Briselu je pored učestalog korišćenja opijuma, počeo sa zloupotrebom alkohola. Godine 1866. Bodlera je zadesio jak moždani udar. Iako je preživio, ostao je paralizovan. Svoje zadnje dvije godine života proveo je u polu-paralizi u Briselu i Parizu. Bodler je umro 31. avgusta 1867. godine u Parizu, u svojoj 47. godini života. Sahranjen je u Parizu. Nakon Bodlerove smrti objavljen je veliki broj njegovih dijela. Veći dio Bodlerovog duga otplatila je njegova majka. Uvidjela je da njen sin, uprkos svim svojim greškama, ima svoje mjesto u književnosti. Umrla je četiri godine nakon sinovljeve smrti.
Književna karijera
Bodler je postao poznat u umjetničkim krugovima prije objavljivanja svojih dijela. Iako je tada bio više na glasu kao rasipnik, nego kao književnik. Mnogo je čitao. Osim u kupovini odjeće, uživao je i u kupovini knjiga. Tokom pokušaja uspona u karijeri, mnogo se finansijski oslanjao na majku. Sastajao se sa Onore de Balzakom (Honore de Balzac) i sa njim razmjenjivao razne književne ideje. Svoje prve pjesme objavio je u zbirci pjesama „Cvijeće zla“. Njegovo prvo objavljeno djelo je kritika „Salon“ iz 1845. godine. Volio je da bude o svemu kvalitetno informisan. Na tome je zasnivao svoje kritike. Smatran je strastvenim kritičarem i kao takav, privukao je veliku pažnju javnosti. U svom književnom opusu koristio je širok raspon tema. U njegovo vrijeme mnogi su ga smatrali skandaloznim piscem. Drugi „Salon“ Bodler je napisao 1846. godine, poslije čega je rastao njegov ugled kritičara romantizma. Naredne godine objavio je autobiografsku novelu „La Fanfarlo“. Pisac i pjesnik Teofil Gotje (Theophile Gautier) bio je jedan od pisaca kojeg je Bodler izuzetno poštovao, naročito zbog njegove maestralne upotrebe jezika i savršene forme. Njegovi radovi su uticali na neke od tema Bodlerovih spisa. Kao znak zahvalnosti za prijateljstvo i književnu saradnju, Bodler je Gotjeu posvetio zbirku pjesama „Cvijeće zla“. „Cvijeće zla“ je njegova najpoznatija zbirka pjesama koju je objavio 1857. godine. Zbirka je privukla pažnju, međutim imala je malo iskrenih čitalaca. Primjećivao se sve veći Bodlerov uticaj na druge umjetnike, mnogi su mu se divili. Zbirka tematizuje intimnost, strast i smrt. U velikoj mjeri smatrana je skandaloznom. Kroz stihove je provlačio lezbejski odnos, korupciju, tugu, teret života, nikad ponovljenu nevinost, vino. Javlja se slika nostalgije za prošlosti i intimom. Po strukturi, pjesme su raspoređene u podnaslove gdje svaki od njih oslikava neki porok. Prvi dio podnaslova „Splin i Ideal“ govori o nezadovoljstvu, agoniji i dosadi. Drugi dio oslikava Pariz i najjadnije ljude koji ga vode, pa je i naslovljen „Pariske slike“. Treći dio govori o tjelesnim zadovoljstvima, alkoholu i drogama, a zove se „Vino“. Zadnji dio je podnaslova „Smrt“. Najpoznatije dvije pjesme u ovoj zbirci su „Albatros“ i „Veze“. Kritičari su mnoge pjesme ocijenili kao umjetnička, poetična i strastvena remek-djela. Bilo je i negativnih kritika na djelo, jer su ga neki smatrali skandaloznim i nerazumljivim. Bodler je na negativne kritike odgovorio sa stavom da književnost i umjetnost treba stvarati nezavisno od morala. Za njega je bila dovoljna ljepota i stilizovana koncepcija. Naslov zbirke govori o karakteru ljepote, ona je hladna i mračna. Bodler je tokom staranja ovih pjesama razmišljao o užasu i sivilu koji ga inspiriše, pa se u ovim trenucima samoanalize osjećao prestravljeno. Negativne emocije osjećaju i ljudi koji čitaju ovu poeziju, iznad svega bijes. Bodler je bio svjestan da će ova knjiga u književnosti napraviti put i spomen. Bodlera su nakon objave zbirke novčano kaznili zbog narušavanja javnog morala. Šest pjesama je izbačeno iz štampe, ali su svih šest objavljene 1866. godine. Sto godina od prve objave ovih šest pjesama je ponovo zabranjeno u Francuskoj. Jedan od velikih pristalica zbirke bio je veliki Viktor Igo (Victor Hugo). Bodler je bio izuzetno aktivan u umjetničkom životu svog vremena. U svojim kritikama i esejima pisao je o mnogim temama vezano za francusku kulturu. Svojim je radom izvršio veliki uticaj na francusku i englesku književnost. Hvaljen je od velikog broja pisaca koji su se javili poslije njega. Artur Rembo je Bodlera pohvalio u pismu, gdje ga je nazvao kraljem pjesnika. Stefan Malarme je u Bodlerovu čast objavio sonet 1895. godine. Neki su ga nazivali velikim genijem.
