Poste restante: Mala vrata

Tonko je tvrdio da ga je obilježilo (prez)ime, na čijem se početku nalazi njegova ‘marljivost’, njegov ‘mar’. Buka njegove pisaće mašine zaista je podsjećala na tvornički stroj, a on sam bio je fizički radnik kojem moždane vijuge dobro rade kroz određeni tjelesni napor. Postojan, uporan, zaigran, ali često i ‘protustrujan’, rasipao je taj stroj i velike količine energije…

Piše: Nada Beroš

Vijest o smrti stigla je u nedoba. Zavib(e)rirala je na ekranu mobitela: ‘Umro je Tonko Maroević.’ Stid me je zvati u kasni noćni sat zajedničke prijatelje, a još više potražiti potvrdu na ‘mreži-svih-mreža’ u koju se Tonko nikada nije dao zaplesti. Čini mi se ako odgodim provjeriti nevjerojatnu vijest da je u svome domu u Starome Gradu preminuo Tonko Maroević, taj neumorni trkač, ma šta trkač, maratonac, još točnije desetobojac hrvatske kulture, možda je uspijem potisnuti, istjerati iz neprijateljskog mu digitalnog svijeta.

Mnogi se ovih dana pozivaju na dugotrajno prijateljstvo s Tonkom. Uistinu, bilo je lako prijateljevati s tim otvorenim i pristupačnim čovjekom. Ipak, danas mi se čini da smo ga i mi, najdugovječniji prijatelji, tek ovlaš dotaknuli. Tu ‘staž’ nije bio ni od kakve koristi. Tonko nije dopuštao pogled u intimu, u životnost života, smatrajući sebe nezanimljivom, ‘suhom’, ‘knjiškom’ osobom. Kao da se ‘plašio svega što je praznina posvetila’, kako je zapisao u pjesmi u prozi ‘Mala vrata’, na koja je tako neodlučno ušao. Ali na kraju je ušao i više se ne može vratiti.
Njegov je odlazak bio iznenadan i zbog toga što nikada nije razgovarao o bolesti. S njim niste mogli čavrljati o vremenu i zdravlju, o obitelji i roditeljstvu. Kao da su te teme bile nepristojne, skoro lascivne, i on ih je na pristojan način izbjegavao. I prema temi smrti odnosio se šaljivo, odmahujući rukom. Brojni će znanci i prijatelji posvjedočiti njegovu dobrohotnost, pa čak i poniznost spram drugih, bez obzira na to kakvim su titulama ili žuljevima ti drugi bili okićeni. Nedavno je kazao da je zapravo trebao postati franjevac. Baš taj, nazovimo ga ‘fra Tonko’, svima se ‘davao’, pa su neki umislili da su ga odavno pročitali. Dao je i da ga Smrt potapša po ramenu, nije se koprcao, nije protestirao da još nije njegov red.

Sumnjam da u hrvatskoj kulturi danas postoji osoba koja bi mogla u cijelosti pročitati i meritorno ocijeniti Maroevićev bogat i heterogen opus. Premda ukoričen u brojnim knjigama, monografijama i antologijama, u velikoj je mjeri ostao rasut, u plinovitom stanju. Pogonjen geometrijskim umom, ostao je zakučast i za znalce. To osobito vrijedi za njegov pjesnički opus koji, konačno završen, sada poprima još otvorenije obrise.

Godinama sam, sa strane, pristrano i prijateljski, pratila neka od brojnih Maroevićevih postignuća i aktivnosti, pa sada pokušavam sumirati i vratiti dug tom ‘desetobojcu’, makar u natuknicama.

Čitatelj na brdu knjiga: Ta mu je disciplina najviše išla od ruke. Malo je pisaca koji su se tako iskreno radovali darovitosti drugih pisaca, brdu knjiga koje je sve teže savladavao mada je u mladosti bio alpinist. Peripatetik od glave do pete, čitao je u hodu, na kiši i po snijegu, u prometalima, najradije u autobusu, natovaren teškom kožnatom torbom, od koje se nerado odvajao. Brzo je hvatao smisao, čitao je dijagonalno, a zapamćivao trigonometrijski, u suodnošenju. Bio je i redoviti čitatelj Novosti, kupovao ih je ‘u prvom redu zbog Sinanovih tekstova’.

Pjesnikov bratić: Za Arsena Dedića napisao je da on radije optira za ‘naizgled niži rang pjesnika opće prakse, pjesnikova bratića’, no to bi moglo vrijediti i za samog Maroevića. Ni on se nije sramio pjesništva kao zanata, znao je što uzima od drugih i što kome duguje. Taj ‘pjesnik s Razlogom’, neprestano s apotekarskom vagom u ruci, odmjeren i precizan, dopuštao je sebi manirističku tordiranost i zaigranost, ali uvijek u okviru strogih pravila igre – otuda i njegova velika ljubav spram klasičnog soneta. Pitanje originalnosti, koje je postmoderna odgurala daleko izvan domašaja interesa kritike, sjajno je izrekao u ‘rimskoj’ pjesmi ‘Envoi’ koju tek djelomično navodim: ‘Vratim li Montaleu Montaleovo, Sanguinetiju Sanguinetijevo, Guidiciju Guidicijevo, rječniku rječnikovo, prešutiv čak Eca, Valentija, Rodarija, što će mi ostat, zašto sam se mučio prepisivat…’

Prevoditelj-izdajnik: Mentalna gimnastika, sukreiranje, podloga na kojoj je lakše pisati nego na čistom listu papira, neki su od motiva zašto je Maroević od najranijih, studentskih dana pa sve do potkraj života isticao prevođenje kao disciplinu koja ga je najviše ispunjavala i donosila mu najveću nagradu kao ‘knjiškom obrtniku’. Taj zaljubljenik u klasičnu filologiju zapravo nikada nije diplomirao neki od jezika s kojih je prevodio (talijanski, katalonski, španjolski, francuski, slovenski…). Posebno je uživao u neprevodivim, ‘izdajničkim mjestima’. Od studentskih prijevoda Dantea (‘Vita nova’) u društvu s cimerom talijanistom Mirkom Tomasovićem, preko legendarnih Queneauovih ‘Stilskih vježbi’ u duetu s redateljem Žirom Radićem, pa sve do Borgesa i katalonskih suvremenih pjesnika i pjesnikinja niže se duga biserna ogrlica…

Kritičar-afirmator: Tonkova teza da je ‘pozitivan odnos, dobronamjeran stav i načelna otvorenost uvjet razumijevanja i tumačenja, a negativna kritika samoubilačka po intelektualni i moralni habitus onoga koji je ispisuje’ voda je na mlin jednome od promotora posljednje Maroevićeve antologije hrvatskog pjesništva ‘Svjetlaci’, Velimiru Viskoviću. On je naime ustvrdio da je Maroevićev pristup duboko ‘kršćanski’ jer umjesto pokude, on će radije afirmirati i pohvaliti pa i najmanji trag dobroga u nečijem pjesništvu. Bez obzira na fra Tonkovu blagost, mnogi ipak priznaju da je imao nepogrešiv nerv za novi pjesnički jezik. Nije morao čekati ‘sud vremena’, znao je sigurno izabrati vrhunce. Ipak, nije za sve umjetničke izričaje imao podjednakog afiniteta. Novi macluhanovski mediji ostavljali su ga hladnima. Premda je nepogrešivo prepoznavao i novum u vizualnim umjetnostima (Boris Bućan, Goran Trbuljak, Sanja Iveković, Andreja Kulunčić, Vlado Martek), bio je i ostao obilježen Gutenbergovom galaksijom.

Usmeni esejist: Odnosi se to na brojne predgovore i pogovore, nekrologe i pastiše koje je najčešće izgovorio ‘iz glave’ na otvorenjima izložbi, simpozijima, predavanjima, oproštajima, ali i na svakodnevne razgovore s prijateljima i kolegama koji danas mogu žaliti zbog neuključenog diktafona u svome zaboravljivom umu. Pronalazim u starom mobitelu kratak snimak najave Tonkova predavanja uz retrospektivnu izložbu Vojina Bakića 2013. u zagrebačkom MSU-u. U doba revizionističkog prekrajanja antifašističke povijesti, pa i društvene nebrige oko Bakićevih skulptura, odlučio je govoriti o onima posvećenima Ivanu Goranu Kovačiću. U svega dvije minute izgovorio je u jednom dahu: naslov izlaganja (‘Od Gorana do Gorana’), zašto je izabrao dvije dijametralno suprotne Bakićeve skulpture posvećene Goranu, protumačio kroz ‘dva Gorana’ radikalan lom u hrvatskoj modernoj skulpturi te usput spomenuo burne polemike u kulturnoj javnosti oko ‘apstraktnog Gorana’ postavljenog u zagrebačkom Ribnjaku, 1964. Bez redigiranja, njegov je govor poslužio kao pisana najava predavanja.

Neakademski znanstvenik-mentor: Bio je među rijetkim akademicima koji je tu titulu nehajno nosio. Njegov znanstveni opus u području likovnih umjetnosti bogatiji je od onoga u književnosti, pa ipak za redovitog je člana HAZU-a izabran u Razredu za književnost, 2002. Nije težio idealu ‘akritične kritike’. Nije morao čekati doba postmoderne da odbaci ‘ili-ili’, jer je pomirljivost i uključivost nosio kao bitnu popudbinu svog kritičkog i ljudskog poslanja. Zato su mu jednako bili važni i Vrkljan i Martek, i Tartaglia i Murtić, i Vaništa i Bourek, i Bratanić i Bućan, i Šutej i Biserka Baretić, i Bakić i Nives Kavurić Kurtović. Mnogima je od njih posvetio i svoje najbolje monografije. Bio je i neformalni mentor mnogima, jednako dostupan svima, a ponajviše kolegama na Institutu za povijest umjetnosti na kojem je bio zaposlen od 1970. Nije bilo potrebno antešambrirati pred vratima njegove sobe broj 403. U hodniku se nadaleko čula lupa njegove ‘mašine’. Upravo je ona davala ritam pisanju. Institut je bio i jedina telefonska i fizička adresa na kojoj ga se moglo dobiti. Usudila bih se reći da je to bio Tonkov ‘prvi dom’.

Mostograditelji iz sirotišta: ‘Ne znam kako bih mogao obrađivati svoj vrt a ne zagledati u susjedne gredice ili duhom prelijetati u udaljenije parcele’, zapisao je Maroević 2010. Nije potrebno posebno isticati koliko je svojim prijevodima učinio na povezivanju hrvatske i romanskih kultura, a u kontekstu Novosti podsjetit ću na najveće hrvatske autore srpskoga porijekla kojima se rado posvećivao: pisca Vladana Desnicu, kipara Vojina Bakića i slikaricu Nevenku Đorđević. Pisao je, u nedoba, i o knjizi ‘Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva na južnoslavenskom tlu u XIX. stoljeću’ (Kršćanska sadašnjost, 1983.) autora Petera Kuzmiča, protestantskog pastora, smatrajući je autentičnom gradnjom mostova, koja je moguća upravo kroz Bibliju, ‘nadasve interkulturalnu i preeminentno ekumensku knjigu’. Divio se pravoslavnoj liturgiji, koju je smatrao ‘najstarijim i najljepšim kršćanskim bogoslužjem’, a posebno je cijenio zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirija, njegovu intelektualnu širinu, dijalošku kulturu i smirenost u neizvjesnim vremenima u kojima je ‘čovjek čovjeku postao najopasniji virus’. Zanimljivo, i posljednja knjiga koju sam našla u svom sandučiću, s posvetom ‘U antikoronarno doba, IV, 2020.’, vezana je uz suvremenu srpsku književnost, što potvrđuje da je pratio sve što se događa u književnosti na ex-yu prostorima. Bila je to knjiga priča Ivane Dimić ‘Sve u svemu’ (Laguna, 2019.), dobitnice NIN-ove nagrade 2016. Kupio ju je u Podgorici, a s Ivanom se sprijateljio na književnoj koloniji u Somboru, na mjestu ‘gdje se pisci brzo jedni drugima obraduju kao da su detinjstvo proveli u istom sirotištu’, kako je to napisala Dimić.

Mail-art prijateljevanje: Ako mislite da prijateljstvo nije ni sportska ni umjetnička disciplina, Maroević je dokaz da niste u pravu. Šezdesetih godina žanr mail-arta bio je legitimna umjetnička disciplina. No svojevrsna ‘kartolinomanija’, koju je Tonko do zadnjega dana prakticirao, zapravo je više pripadala konceptualnoj poeziji. Ništa esencijalno, ništa informativno. Samo igra! Ponekad su njegove razglednice stranih i domaćih gradova stizale sa zagrebačkim poštanskim žigom, uz isprike da ih nije imao kad ni gdje ubaciti na svom proputovanju.

Rezbarenje: ‘Tekst se ne piše od ideja, nego od riječi, rezbari se. Ako imaš naslov, onda već imaš polovicu teksta’, znao je hrabriti nas mlađe kolege, pritom citirajući neizbježnog T. S. Eliota. Bilo je to u doba dok smo se suradnički okupljali oko zagrebačkog tjednika Danas, krajem osamdesetih, još uvijek vjerujući u ‘revolucije’, a dočekali balvan-revoluciju. Premda se i Tonko u mladosti zanosio eksperimentalnim oblicima umjetnosti i književnosti, bio je svjestan vremena u kojem je stvarao, vlastitih predilekcija i (ograničenih) sposobnosti ‘rezbarenja’.

Radnik na strojnoj traci (putuje u raj): Tvrdio je da ga je obilježilo (prez)ime jer se njegova ‘marljivost’, njegov ‘mar’, nalazi na početku prezimena. Buka njegove pisaće mašine zaista je podsjećala na tvornički stroj, a on sam bio je fizički radnik kojem moždane vijuge dobro rade tek kroz određeni tjelesni napor. Postojan, uporan, zaigran, ali često i ‘protustrujan’, rasipao je taj stroj i velike količine energije. Umjesto brzih društvenih mreža, služio se sporom klasičnom poštom, umjesto taksijem radije bi se uputio pješice… jer kad-tad će se stići! I zatvoriti krug! Poželio je ovakav odlazak, u hodu, u nesmiraju, u Hektorovićevom i u svome Starome Gradu. Otrčao je žurno u vječnost ribarskog prigovaranja. Tamo mu je dobro! Tamo ne postoji deadline. Tamo samo daje, a od njega se ništa ne traži. Kraj, uostalom, sadrži i raj, dovoljno je tek ispljunuti tvrdu košticu od slova K. Tamo ne zvone telefoni, nema signala, ali postoji adresa. Poste restante: Mala vrata.

Molim, šaljite Novosti na tu adresu!

Mala vrata
Otvaram vrata. Mala, kako rekoh, vrata. Već otvarana vrata škriplju nepodmazanim šarkama.

Tijelo sjene ugiba se mojem tvarnijem koraku.

Tvarnijem? Iza vrata su pljesnive daske,

suhe trave, mačje dlake. Iza vrata su golublja pera, ogledalo pravde,

božje čizme. Iza vrata je duša vjetra.

Stoga i moj korak neodlučno pipa: bi i ne bi. Znam ja kako se on plaši svega što je praznina posvetila.

Ali snažniji zapuh čini da odlučnije povučem. Ušao sam: više se ne mogu vratiti.

(Tonko Maroević, iz zbirke ‘Trag roga, ne bez vraga’, 1987.)