Johan Volfgang Gete - Čovjek slobodnog uma
Johan Volfgang fon Gete (Johann Wolfgang von Goethe) je njemački pjesnik, romanopisac, dramski pisac, administrator, naučnik, geolog, botaničar, političar i filozof. Rođen je 28. avgusta 1749. godine u Frankfurtu na Majni, a umro je 22. marta 1832. godine u Vajmaru. Bio je predsjednik oblasti Vajmar punih deset godina.
Imao je veliki uticaj na mnoge pisce i mislioce 19. vijeka. Veliki doprinos nauci uključivao je njegov rad u fizici i biologiji. Kao pisac često je citiran, a njegove fraze postale su sastavni dio njemačkog jezika. Svojim djelima je uticao na to da njemačka i evropska književnost neo-klasicizam zamijene romantizmom. Mnoge pjesme koje je napisao komponovali su veliki kompozitori: Franc Šubert (Franz Schubert), Robert Šuman (Robert Schumann), Johanes Brams (Johannes Brahms), Volf (Hugo Wolf) i Štraus (Johann Strauss).
Gete je rođen u Njemačkoj kao dijete obrazovanog oca, ali izrazito strogog. Majka ga je rodila kada je imala osamnaest godina, bila je ćerka tadašnjeg predsjednika Frankfurta. Sestra mu se zvala Kornelija. Još kao mali dječak Gete je pisao priče. Grčki, francuski i latinski naučio je u mladosti. Pohađao je časove plesa, jahanja i mačevanja, a ljubav prema lutkarskom pozorištu naslijedio je od majke. Najprije je pravo studirao u Lajpcigu u periodu od 1765. do 1768. godine, a onda Strasburgu od 1770. do 1771. godine. Vrijeme pauze između ova dva studija proveo je na kućnom liječenju, kada se u samokritičnom raspoloženju pojačano zainteresovao za religioznu mistiku, alhemiju, astrologiju i okultnu filozofiju. Uporedo sa pravom učio je hemiju, anatomiju i fiziku. Pridružio se mišljenju tadašnjih mladih pisaca da njemačka književnost treba određene izmjene.
On je smatrao da su mnogi pjesnici previše strogi u pisanju poezije. Želio je više slobode i kreativnosti u književnosti. Napisao je svoje značajno djelo 1773. godine naslova „Gec fon Berlihingen“. Gete je pomogao pjesniku Hederu (Johann Gottfried von Herder) u prikupljanju narodne poezije. Pod njegovim uticajem, Gete se zainteresovao za njemačku nacionalnu prošlost. Njih dvojica su vjerovali da poezija dolazi iz srca i da bi se ona trebala zasnivati na pjesnikovim osjećanjima i iskustvima, umjesto na staromodnoj ideji o tome kakva bi dobra pjesma trebala da bude. U ovo vrijeme nastale su neke od Geteovih najpoznatijih pjesama. Odlučio je da se priključi pokretu „Šturm und drang“. Gete je u toku svog života bio zaljubljen u nekoliko žena. U ranoj mladosti bio je zaljubljen u djevojku koja se zvala Friederike Brion, ćerka pastora. Ona je nadahnula stvaranje nekoliko njegovih pjesama. Bio je izuzetno tužan kada su se razišli. Mnogo je pisao o rastancima ljubavnika, a svi nose korijen u njegovom vlastitom iskustvu. Razočaranje u ljubav inspirisalo je Getea za pisanje djela „Faust“. Osim ljubavnih slomova, pisao je i o nauci i filozofiji.
„Jadi mladog Vertera“ je poznato Geteovo djelo u kome se glavni lik mladić Verter strastveno zaljubljuje u udanu ženu, a na kraju izvršava samoubistvo. Kada je objavljena, 1774. godine, ova knjiga je imala ogroman uspjeh širom Evrope. Toliko je uticala na mlade ljude, da su period njene popularnosti nazvali „Verterova groznica“. Čak su mnogi mladići, koji su bili razočarani u ljubav, kopirali glavnog lika, neki su se čak i ubili. Inače je Gete građu za ovaj roman pronašao iz okolnosti u ličnom životu. Srednje godine Najpoznatiji rad Getea je predstava „Faust“ na čijem je pisanju posvetio veći dio života. U mladosti je napisao prvu verziju „Fausta“. Tematika se bazira na legendarnom karakteru o čovjeku imena Faust. Alhemičar vođen ličnim interesima prodaje dušu đavlu. Gete je uspio premostiti jaz između stare priče i savremenih shvatanja čovjeka u potrazi za zadovoljstvima.
Gete je kao obrazovan i inteligentan čovjek ostvarivao poznanstva sa uticajnim ljudima. U Frankfurtu je bio advokat 1771. godine i te iste godine je objavio književni časopis „Gec fon Berlihingen“. Godine 1774. zaručio je Elizabet Šeneman (Elizabeth Sheneman), djevojku koja je takođe bila inspiracija mnogim njegovim pjesmama.
Od sljedeće godine, pa punih jedanaest godina, radio je u Vajmaru, nakon poziva mladog vojvode koji se zvao Karl August. Gete je postao vojvodin glavni savjetnik. Organizovao je projekte izgradnje puteva, te je radio na održavanju zgrada i parkova. U to vrijeme od nauka je proučavao geologiju, mineralogiju, botaniku i anatomiju. Zaljubio se u ženu Šarlotu fon Štajn (Charlotte von Stein) koja je bila udata i imala je više djece. Pisao joj je ljubavna pisma, ukupno 1700, a nadahnula ga je da napiše mnoge pjesme. U ovom periodu svog života osjećao se jako korisnim. U njegovim djelima ovog perioda heroji su bili obični ljudi, a ne geniji kao ranije. Poslije nekog vremena (1786. godine) shvatio je da njegovo sveobuhvatno djelovanje na dužnosti savjetnika ne daje vremena za pisanje, pa je otišao u Italiju na 18 mjeseci. U Italiji je bio upravnik vojvodskog pozorišta. Volio je prirodu, uživao u posmatranju krajolika. Čitao je knjige istorije umjetnosti i drevne pjesnike. Napisao je pjesmu „Torkvata Tasa“. Djelo „Ifigenija“ napisao je u stihovima.
Po povratku iz Italije opet je otišao u Vajmar. Međutim, nije se dugo zadržao, jer je opet posjetio Italiju. U Italiji je postao veliki prijatelj dramskog pisca i pjesnika Fridriha Šilera (Friedrich Schiller). Mnogo su razgovarali, razmjenjivali ideje, ali i pomogli jedan drugom u kritici i stvaranju književnih dijela. Napisao je pjesmu (ep) „Herman i Dorotea“ o životu u periodu Francuske revolucije. Ovim djelom ističe važnost porodice, svakodnevnog rada i mira. Ovaj period njegovog života obilježila su dva njegova važna djela. Jedan je roman „Godine učenja Vilhema Majstera“. Primjer je to kvalitetno napisanog djela. Na njemačkom se za ovakav roman kaže „Bildungsroman“, što u prevodu znači nešto kao „obrazovni roman“. U 19. vijeku ova knjiga imala je jako veliki uticaj. „Iz mog života: činjenice i fikcija“ je Geteova pseudo-autobiografija u kojoj je pisao o svom putovanju u Italiju. Zatim je napisao djelo „Izbor prema sličnosti“. Tada je pisao i naučne radove i rasprave o njemačkoj umjetnosti. Drugo djelo ogromne važnosti bila je njegova predstava „Faust“. Napravio je određene izmjene originalne verzije. Na ove izmjene uticao je i Šiler, koji mu je davao savjete dok ga je pisao. „Rimske elegije“ je još jedno djelo iz ovog perioda. Geteova djela, odmah po objavljivanju, imala su veliki uticaj na književnost i umjetnost. Kasniji život Geteove ideje u vezi politike zasnivale su se na idejama iz 18. vijeka. Bio je učesnik bitke kod Valmija kao oficir pruske vojske. U kasnijim godinama upoznao je Napoleona i dobio je veliko odlikovanje, orden Legije časti. Godine 1806. oženio je Kristijanu Vulpius, sa kojom je imao sina Karla.
Ona umire 1816. godine. Godine 1821. napisao je nastavak o Vilhelmu Majsteru naslova „Putovanja Vilhelma Majstera“. Knjiga se sastoji od nekoliko dijelova koji su napisani kao zasebne priče. Govori o odnosu glavnog junaka sa društvom. Osim doprinosa u književnosti, značajan je njegov naučni rad. Jako bitna je njegova teorija u biologiji na osnovu koje je iznijeo studije gdje biljke nastaju od listova, poznata teorija uslova za metamorfozu biljaka. Gete je otkrio središnju kost vilice kod čovjeka. Zanimao se za poljoprivredu kada je proučavao probleme navodnjavanja, geologiju, anatomiju jer je predavao na slikarskoj akademiji, morfologiju i optiku. Njegovo najznačajnije djelo na polju nauke je Geteova teorija boja. On je smatrao da su boje predmet individualne percepcije. One po njemu ne predstavljaju samo fizički fenomen, nego one zavise i od svjetlosti, kao i načina njenog padanja na predmete. O svom radu na bojama jednom je rekao. „To da sam ja jedina osoba ovog vijeka koja ima pravi uvid u nauku boja je zato što sam ponosan na to i to je ono što mi daje osjećaj da sam mnoge nadmašio“. Govorio je za sebe da nije bio čovjek srca nego razuma.
Cijenio je Bajrona (George Gordon Byron), pisca koji je bio njegov savremenik. Kroz Geteova djela primjećuje se njegov duhovni razvoj. Ovaj fenomen najbolje se ogleda u lirici. Pisao je pobožne pjesme, anakreotske pjesme, te pjesme koje je inspirisala priroda u kojoj Gete vidi sliku stvaralačke slobode, primjer takve pjesme je „Dobrodošlica i rastanak“. Gete je bio spinozista. Grčki bogovi bili su motiv u njegovim pjesmama, kao na primjer u pjesmi „Prometej“. Ovakve njegove pjesme odlikuju se borbom i zanosom. Bio je okupiran idejama velikih umova: Cezar, Faust, Prometej, Muhamed. U to vrijeme, poezija mu je slobodnog ritma. Nakon ove faze, postaje pjesnik harmonije. Priroda u ovim pjesmama oslikava red i harmoniju. Postaje misaona poezija. Takve su pjesme: „Putnikova noćna pjesma“, „Božansko“ i „Pjevanje duhova nad vodama“. Kroz pjesništvo ističe djelovanje prirodnih sila, puno jačih od ljudske vrste, te razum nije u mogućnosti da ih definiše. U djelu „Minjon“ uočava se Geteova čežnja za Italijom. Gete je bio poznat kao čovjek slobodnog uma. Smatrao je da čovjek može da se smatra hrišćaninom bez da se slijedi hrišćanska crkva. Bio je konzervativnih političkih shvatanja.
