“NORMAL PEOPLE” (S. ROONEY): SVI BI HTJELI BITI NORMALNI
Ne idem ja često na pivo. Lani sam jednom otišla na pivo i vratila se prije nego ga je konobar poslužio – Juraj se probudio i vrištao iz petnih žila pa nisam imala izbora nego pozdraviti prijateljicu i otići kući pokazati se, da se djeca uvjere da im mama nije otišla u Smederevo (cijelog mog života, moji roditelji spominju to Smederevo u kontekstu najudaljenijeg mjesta na planetu) bez njih, Bože sačuvaj.
Piše: Mateja Vukmir
No, vrijeme leti, Kapetane, pa sam prošlog vikenda otišla sa sestrama na pivce za živce, i zaružila do ponoći negdje. True story.
Pretresle smo sve – od analize roditeljskih propusta koji su nas učinili čudovištima kakva smo danas, realnih i nimalo realnih planova za našu budućnosti, pa sve dok kompletne kritike svega što je Taylor Swift ikada snimila, s posebnim naglaskom na njen novoobjavljeni album „Folklore”. I dok je srednje dijete od sestre naglašavalo možebitnu Taylorinu proračunatost skrivenu u namjeri da snimi indie album nakon dva albuma koje svi žele zaboraviti, Baby Spice i ja zaključile smo da nikad nisi prestar za romantiku i solemnly se zakunile da se nikad nećemo sramiti javno izreći da volimo ijednu pjesmu Taylor Swift. Osim što sam pijuckajući pivo zaboravila da imam sto godina, pa da sam čak i mama, i osim što sam zaključila da su moje sestre relativno neloša ljudska bića, posebno kad si malo cugnu, kući me dopratila misao da je sretan čovjek koji ima u svom životu ljude koji mu dopuštaju da bude nezreo, da bude svoj, da bude sretan – normalan.
Cijeli mi tjedan prolazi u tonu walk down the memory lane, možda i zbog knjige koju sam proždirala. Koliko god si ja umišljala da sam too cool for school i da neću čitati ono što drugi čitaju, kad kritika i opće čitateljstvo za nekoga izjave da je književna senzacija diljem svijeta, i to sve sa samo trideset godina, onda čak i ja moram posegnuti za knjigom te senzacije – za „Normal people” irske spisateljice Sally Rooney.
Glavni protagonisti su Marianne i Connell koji su 2011. godine maturanti srednje škole u Galwayu. Marianne je underdog koji mrzi ljude moliti za ljubav, a čak i njena majka smatra ju hladnom. Za razliku od nje, Connell, čija majka radi kao spremačica u Marianneinoj kući, sportska je zvijezda, momak koji čita Jane Austen. Iako je popularan, poprilično je nesiguran u sebe pa ga, kad mu se pasivno agresivna Marianne svidi i s njom započne romansu, počinje zabrinjavati kako će njegovi prijatelji reagirati ako ikada saznaju za njegovu tajnu, što biva i razlogom njihova prekida. Zvuči kao tipičan teen roman, zar ne? Ali, daleko je on od toga.
Na početku sam bila skeptična prema priči o ljubavnom paru koja nije pisana iz perspektive jednog od njih, a naposljetku sam upravo tom metodom mlade i nadarene Rooney bila oduševljena. Pisana u trećem licu, priča o izgubljenoj generaciji 21. stoljeća u potpunosti je lišena tinejdžerske drame bogate monolozima i već nakon prvog poglavlja bila sam njome očarana. Navukla sam se na Marianne koja koluta očima i na Connella koji ne zna što bi sa sobom, ali koji tijekom godina (radnja kreće sa siječnjem 2011., a završava u srpnju 2014. na način da svako malo preskoči nekoliko mjeseci) uspijevaju jedno u drugome pronaći ono što u nikome drugome nikada nisu pronašli. Pronalaze pa opet gube, ali to je ono što čitatelja drži prikovanim za papir.
Zlonamjerni će čitatelji reći da je ovaj roman zapažen zbog scena seksa, kojima je protkan, u cilju prodaje, ali mogu reći da je Sally Rooney bolja od holivudskih klišeja – u „Normal people” svaki susret Connella i Marianne, pa tako i oni intimne prirode, doista doprinose priči, tj. čine ju autentičnom i tako warm i fuzzy. Možda ćete čitajući ovaj roman pomisliti da je youth wasted on the young, ali poistovjetit ćete se s ovom mlađarijom koja se samo želi osjećati normalno – s tim da normalno u ovom slučaju ne podrazumijeva prosječnost u ikojem smislu, nego mladenačku bezbrižnost, sigurnost, sreću u plućima.
Ovo nije samo roman o paru, nego i o pojedincima, potpuno ravnopravnima u osjećaju izgubljenosti i bespomoćnosti. Iako se čini da oni ovim svijetom tumaraju bez plana i programa, ovi off/on golupčići podsjetit će vas na vrijeme kad se činilo da je s onim ‘Volim te’ počeo jedan novi život, kad se činilo da ljubav koja je uzvraćena može pomicati planine, na vrijeme kad ste krali poljupce na napuštenim parcelama svoga grada (I sure did), niti ne sluteći kakve vas brige čekaju u budućnosti.
Analizirat ćete ovo dvoje do besvijesti, a neće vam odmoći niti gledanje serije „Normal people” snimljene prema knjizi (čak sam i muža navukla na nju). Srneće oči Daisy Edgar-Jones kao Marianne i blago teleći pogled Paula Mescala kao Connella učinit će vas ovisnima, mark my words! Njihova teen kemija, Splendor-in-the-grass sudbonosni susret na Trinityju, katastrofalna komunikacija i nepredvidljiva igra mačke i miša postat će vam omiljena razbibriga (P.S. Navodno će se snimiti i druga sezona, jeeeeej!).
Možda se nisu nikad uistinu predali jedno drugome, možda je način na koji par komunicira jednako bitan kao i seksualna privlačnost, tko bi znao, ali Marianne i Connell natjerat će vas da na društvenim mrežama stalkate onog that got away, da čeznete za tim osjećajem mladosti-ludosti, da vam venama prostruji entuzijazam za neku novu ljubav koja će se tek dogoditi, ili da, ako ste sretni kao ja, pogledate u čovjeka koji hrče kraj vas i zahvalite nebu što vam je dopustilo da odrastete sa svojom prvom ljubavi – s onim tko vas je poznavao kao nezrelu i nesigurnu teen drama queen, a svejedno vas poželio za životnog sup(a)utnika.
