Marina Vujčić – Ljeto kratke priče
Poslušaj kako ti tijelo svira
Događaj od nekoliko minuta, a vječnost. Potrajat će joj cijeli život, u to je već sasvim uvjerena.
Opet ga je sanjala, a nije sigurna da je uopće spavala. Njegove zrele muške prste koji na njezinoj glatkoj djevojačkoj koži izgledaju gotovo starački. Na djevičanskoj koži koju na početku toga ljeta još ni sunce nije dospjelo zahvatiti. On jest.
Ti imaš hrabrosti biti slobodna. Raditi što hoćeš.
Ništa se nije činilo stvarnim. Umjesto za te ruke na njezinim bedrima, um se lijepio za riječi koje je izgovarao. Bilo ih je puno, bile su mnoge. Jedno preobilje svega bilo je sadržano u njima. Preobilje budućeg, odraslog života u kojem se jedva čekala naći. U kojem se već osjećala prisutnom, a nitko je osim njega nije tako doživljavao. Nije dijete. Više nije, a svi se drugi drže kao da jest. Nabijaju joj na nos imenice koje je prerasla. Zadaća. Spavanje. Lektira. Suđe. Dokoljenke.
Njegov rječnik sadržavao je imenice za odrasle. I glagole. Puno glagola i zvučnih pridjeva o ljepoti – njezinoj ljepoti, ljepoti življenja, ljepoti ludosti, ljepoti svega što dođe kad se usudiš kršiti pravila i odrasti prije drugih.
Ja te vidim bolje.
Tajna je mjerna jedinica sreće. Ne zna se svatko usuditi.
Hoćeš cigaretu?
Prelijepa si. Ti si žena.
Tijelo je kao instrument. U njemu je melodija, dodirneš li prave tipke. Simfonija. Etida. Poslušaj kako ti tijelo svira.
Svaka je riječ bila u službi njegovih namjera, samo što tada nisu tako zvučale. Zvučale su kao roman s njom kao glavnom junakinjom, kao jedine moguće, kao jedine koje vrijedi čuti i pamtiti. Bio je to zvonak, uzbudljiv, uvjerljiv, mekan i hrabar jezik. Spektakularno nov. Žuborio je po njoj kao vodopad.
Na riječi se nije morala navikavati, na njegove ruke jest. Za njih je trebalo više hrabrosti.
Prepusti se. To je između nas dvoje. Oni te ne poznaju. Nemaju pojma o tebi.
Nešto je bilo u toj mekoj jezi dodira. Nešto zauzvrat. Nelagoda koja se nečim nadoknađuje, zrelost koja traži naplatu. Mozak se protivio, ali je zbunjeno tijelo naizgled pristajalo.
Sve se činilo kao otkriće. I on, koji se od ljubaznog susjeda koji roštilja s njezinim roditeljima pretvara u njezinog povjerenika za zrelost, i ona koja kožu djevojčice kao zmijsku košuljicu ostavlja pred njegovim vratima, svaki put još komadić, svaki put još malo više prerušena u buduću sebe koju jedva ima strpljenja pričekati.
Nemoj im reći. Nikome. Oni to ne bi razumjeli. Mi smo iznad njihovih banalnih mjerila.
Učio ju je lažima, samo što ih nije tako zvao.
Reci da ideš prijateljici. Izbori se za sebe.
Svijet se povećavao, poprimao razmjere cijelog jednog skrivenog svemira, ali se istovremeno i smanjivao na njegovu dnevnu sobu sa spuštenim roletama iza kojih se, tamo vani, nije imalo što vidjeti. A unutra je sve bilo novo. Džin s tonikom i zelenim prugama limete, sa smrvljenim ledom koji krcka pod zubima i hladi jezik koji će utrnuti baš koliko treba za poduku iz ljubljenja. Prve cigarete čiji je miris kasnije trebalo prigušiti mentol-bombonima. Citati o slobodi, melodije djece cvijeća, škola bunta i revolucije, lekcije kojih nema u udžbenicima.
Kad si imala menstruaciju?
Njegovih četrdeset pet. Dlakavo tijelo koje sav rječnik odjednom svodi na uzdahe, na gole samoglasnike. Njezino neizgovoreno Ne koje bubnja samo u glavi, prešućeno zbog stida da će opet biti tek djevojčica. A bila je.
U njezinoj glavi bilo je stoput izgovoreno, to Ne. Možda je bilo i naglas, ne sjeća se. Ali sjeća se snage drugog tijela kojemu se nije uspjela suprotstaviti. Svog otpora koji je ostao u glavi kao ideja na koju više nema pravo. I znoja koji joj kapa na čelo s vrha njegova nosa.
Kap-kap. Zamjenske suze koje su promašile lokaciju. Jezive čeone suze. I krv koja nije menstrualna.
Je li ti bilo lijepo?
Onaj vokabular vodopada sad je zaudarao na znoj.
I sad ga osjeća, u košmaru iz kojeg se ne može otrgnuti, u snu iz kojeg se ne zna probuditi. Noćna mora usred dana, gotovo svakog odonda.
Sad si odrasla žena.
Tako odrasla otišla je kući iz koje je toga popodneva izašla kao nevina četrnaestogodišnjakinja s jednom godinom menstruacije u kalendaru.
Tako odrasla stajala je pod tušem cijeli sat, sve dok nije pomislila da je njegov znoj nekako dospio u vodovodne cijevi da je sustigne.
Onda je tako odrasla povraćala.
Tako odrasla jecala je kao djevojčica.
Tako odrasla sve je prešutjela. Jer sebi je bila kriva.
Nemoj im reći. Nikome.
I nije. Čak ni kad je počela namjerno povraćati ne bi li strune tog tijela koje je za sve krivo, tijela koje je zasviralo prerano, popucale tako da ga više nitko nikad ne poželi za svoje glazbalo. Čak ni kad ju je majka prisilila da stane na vagu, čak ni kad je otkrila sitne rezove na njezinim podlakticama. Čak ni kad je zaključila da je trudna jer je zadnje kapljice krvi iz svoje utrobe vidjela na njegovim plahtama, čak ni kad ju je ponovno pokušao dovabiti u svoj stan.
Nisi me valjda zaboravila?
Zaborav. To tako utješno zvuči, ali ne dolazi. Nikad neće. Nemoguće je nakon svega opet biti dijete, i to neko koje će odrasti pravodobno. Po svome, bez nagovaranja. Bez uda i udova koji inzistiraju na suradnji. Bez krivnje i gađenja.
A možda to dijete koje je ona trebala biti već raste u njezinoj utrobi. Djevojčica na kojoj će netko opet htjeti svirati. Prerano ili u neko drugo krivo, tuđe vrijeme.
Poslušaj kako ti tijelo svira.
Počela je sanjati instrumente kako padaju s najviših katova. Klavir, gitaru, violinu, kontrabas. Rasprsnuli bi se na pločniku uz posljednje, veličanstvene tonove umirućih krhotina i zauvijek zašutjeli. Tisuće tipki i struna zamuklo bi na pločniku, u tišini u kojoj više nema krivih nota. Tad bi se budila žalosna što je to samo sanjala. Žalosna što se uopće probudila.
S njezinog petog kata vidjelo bi se da dolje nema ničega.
Naginjala se u potrazi za prizorom kojeg nije bilo, sve dok nije shvatila da sama može biti taj prizor. Da o instrumentu svoga tijela ipak može sama odlučivati. Barem jednom odlučiti, a onda više ne mora nikad.
Dok je padala, čula je slabašan, nevješto odsviran fijuk flaute.
A onda je nastupila tišina.
