More i Sardinija, D.H. Lorens

(odlomak iz romana „More i Sardinija“)

Čovjeku prosto dođe da da krene. I ne samo to, nego da krene u određenom pravcu. Dakle, radi se o dvostrukoj potrebi: da se krene i da se zna gdje se ide.

Zbog čega čovjek ne može da se smiri? Ovdje na Siciliji veoma je prijatno: osunčano Jonsko more, promjenljivi biser Kalabrije, poput vatrenog opala putuje na svjetlosti; Italija i panorama božićnih oblaka, Sirijus noćnog neba pružio je svoj dugi blistavi zrak po vodi, kao da laje na nas, Orion nad njim maršira; kako te Sirijus psećeg sazviježđa posmatra, posmatra te! On je nebeski lovac, zelen, slavan i svirep! – i onda, oh kraljevska večernja zvijezdo, što visiš na zapadu i plamtiš nad zupčastim liticama visoke Sicilije: onda Etna, ta poročna vještica, sa svojim gustim bijelim snijegom što odmara pod svodom, i što polako, polako izvija svoj narandžasti dim. Zvali su je Nebeskom potporom, oni Grci. U početku se ime čini pogrešnim, jer ona se s ivice mora izvija u dugoj, magičnoj, savitljivoj liniji do tupe kupe i ne izgleda visoka. Prije izgleda niska, pod nebom. Ali kad je bolje upoznaš, oh kakvo strahopoštovanje i magija! Izdvojena pod svodom, uzdržana, toliko blizu, a ipak nikada sa nama. Slikari su pokušavali da je naslikaju i fotografi da je fotografišu, uzalud. Jer, znate zbog čega? Zbog toga što obližnji grebeni, sa svojim maslinama i bijelim kućama, ostaju sa nama. Zbog rječnog korita i Naksosa pod šumom limuna, grčkog Naksosa prekrivenog mračnim krošnjama duboke šume limuna povijene mnogim plodovima, oni su joj skuta i podskuta, i oni još uvijek pripadaju našem svijetu, lično našem svijetu. Čak i sela u hrastovoj šumi visoko na Etni. Ali Etna sama, Etna snijega i tajnih promjenljivih vjetrova, ona stoji iza nekog kristalnog zida. Kada je pogledam, nisku, bijelu, što poput vještice polako izvija svoj narandžasti dim pod svodom i ponekad ispušta dah ružičastog plamena, moram skrenuti pogled nazad ka zemlji, ka eteru, niskom svodu.

A tamo, u tom dalekom prostoru, Etna je sama. Da bi je vidio moraš lagano izdvojiti pogled od svijeta i poput nagog proroka zaći u strane odaje empireja. Nebeska potpora! Grci su imali osjećaj za magične istine stvari. Hvala bogu što čovjek još uvijek zna dovoljno o njima pa može uspostaviti neko srodstvo. Postoji toliko fotografija, postoji bezbroj akvarela i ulja na platnu što tobože predstavljaju Etnu. Ali nebeska potpora! Moraš preći nevidljivu granicu. Između prvog plana, koji pripada nama, i Etne, stožera vjetrova donjeg svoda, postoji linija razdvajanja. Moraš izmijeniti stanje uma. Metempsihoza. Ne vrijedi misliti da možeš obuhvatiti i prednji plan i Etnu istovremeno. Nikada. Ili jedno ili drugo. Prednji plan i iscrtana Etna. Ili Etna, nebeska potpora.

Zbog čega, onda, čovjek mora da ide? Zbog čega ne ostane? Ah, kakva je zavodnica ova Etna! S čudnim vjetrovima što oko nje krstare poput Kirkinih pantera, neki crni, neki bijeli. S tim čudnim dalekim znacima i strašnim dinamičnim uzdasima. Od nje ljudi polude. Takve strašne vibracije poročnog i divnog elektriciteta razbacuje oko sebe, poput smrtonosne zamke! Ne, ponekad, vaistinu, možes osjetiti novu struju njenog demonskog magnetizma kako ti zahvata živu tvar i mijenja mirni život tvojih aktivnih ćelija. Napravi oluju u živoj plazmi i novi poredak. A to je nekada kao ludilo. Ova bezvremena grčka Etna, u svoj ljupkosti donjeg svoda, tako krasna, tako krasna, kako ona voli da muči! Ne može je svaki muškarac izdržati a da ne izgubi dušu. Ona je kao Kirka. Ako čovjek nije zaista jak, ona mu otme dušu i pusti ga da živi, ne ni kao zvijer, nego kao neko elementarno biće, inteligentno ali bez duše. Inteligentno, gotovo nadahnuto, ali bez duše, poput Etninih Sicilijanaca. Intelektualni dijamanti, ali u ljudskom smislu, kako ih mi vidimo, najgluplji ljudi na planeti. Ah, užas! Koliko je ljudi, koliko je rasa Etna natjerala u bjekstvo? Ona je razbila nerv grčke duše, ništa drugo do ona. A onda, poslije Grka, i Rimljanima i Normanima i Arapima, Špancima, Francuzima, Italijanima, čak i Englezima, svima je dala časak nadahnuća i onda im slomila duše. Možda od nje čovjek mora da bježi. U svakom slučaju, moramo ići: i to odmah. Tek što sam se vratio krajem oktobra, a već moram brzo da krenem. A tek je treći januar. I nema se para za putovanja. Ali, eto ti: Etna te izaziva da kreneš.

A gdje da se ode? Na jugu je Đirđento. Blizu je i Tunis. Đirđento i sumporni duh i straže grčkih hramova, da čovjek još više poludi? Nikad. Ni Sirakuza i ludilo njenih katakombi. Tunis? Afrika? Još uvijek ne, još uvijek ne. Ni Arapi, ne još uvijek. Napulj, Rim, Firenca? Nimalo dobri. Gdje onda? Gdje onda? Španija ili Sardinija. Španija ili Sardinija. Sardinija, koja je kao nigdje. Sardinija, koja nema ni istoriju, ni datuma, ni rasu, ništa ne nudi. Neka bude Sardinija. Kažu da niti su Rimljani niti Feničani, Grci ni Arapi, ikada pokorili Sardiniju. Ona leži van; van kruga civilizacije. Poput baskijskih zemalja. Istina je, sada je italijanska, ima njenu željeznicu i autobuse. Ali još uvijek postoji jedna neuhvaćena Sardinija. Ona leži u mreži ove evropske civilizacije, ali još uvijek je živa. A mreža je sve starija i dronjavija. Dobar broj riba isklizava iz mreže stare evropske civilizacije. Poput velikog ruskog kita. I vjerovatno čak i Sardinija. Sardnija onda. Neka bude Sardinija.

Brod plovi dvonedjeljno iz Palerma – u srijedu, za tri dana. Hajdemo onda. Daleko od odvratne Etne, i Jonskog mora, i ovih ogromnih zvijezda u vodi, i bademovih pupoljaka, i otežalih trudnih narandži, i ovih izluđujućih, razdražujućih, nemogućih Sicilijanaca, koji nikada nijesu znali istinu i koji su odavno izgubili pojam o tome šta znači ljudsko biće. Neka vrsta sumpornih demona. Andiamo!

Ali dozvolite mi da priznam, u zagradama, nimalo nijesam siguran da li zaista više volim ove demone od našeg osvećenog čovječanstva.

Zašto čovjek sebi mora da čini tako neugodne stvari! Da mora da ustane u sred noći – jedan i po – da bi otišao i pogledao na sat. Naravno da je prevarant od ovog američkog sata stao, sve sa svojim bezobraznim fosforoscentnim licem. Jedan i po! Jedan i po, mračne januarske noći. Ah, pa dobro! Jedan i po! Nemiran san do barem pet. Onda pališ svijeću i ustaješ. Jezivo crno jutro, svjetlost svijeće, kuća koja izgleda noćno sumorno. Ah, pa dobro, čovjek sve to radi iz sopstvenog zadovoljstva. Pališ, dakle, vatru na ćumur i pristavljaš džezvu. Pčelinja matica drhti poluodjevena, u ruci joj žalosna svijeća treperi.

“Zabavno je”, kaže i stresa se.

“Odlično”, kažem ja, sumoran kao smrt.

Prvo punimo termos vrućim čajem. Onda pržimo slaninu – dobru englesku slaninu sa Malte, od boga poslatu, zaista – i pravimo sendviče sa slaninom. Napravimo i sendviče s kajganom. Namažemo puter na hljeb. I malo tostiranog hljeba za doručak – i još čaja. Ali uh, kome se jede u ovo nenormalno vrijeme, posebno kad čovjek mora da bježi sa zamanđijane Sicilije.

Punimo malu tobru koju zovemo kitchenino. Metil alkohol, mali aluminijski tiganj, plinska lampa, dvije kašike, dvije viljuške, nož, dva aluminijska tanjira, sol, šećer, čaj – šta još? Termos, razni sendviči, četiri jabuke i mala konzerva putera. Toliko što se tiče kitchenina, mene i matice. Onda moj ruksak i matičina ručna torba.

Pod kapkom naoblačenog noćnog neba, daleko na ivici Jonskog mora, prvo svjetlo, kao da se metal topi. Ispijamo šolju čaja i progutamo komadić tosta. Brzo čistimo iza sebe da bi kuća bila pristojna kad se vratimo. Zabravimo vrata na terasi na spratu i silazimo. Zaključamo vrata: gornji dio kuće smo brzo završili.

Nebo i more razdvajaju se poput ostrige kada se otvara, s uskim ružičastim prorezom. Gledajući sa verande čovjek uzdrhti. Nije da je hladno. Jutro uopšte nije hladno. Nego zbog zloslutnosti slike: taj dugi crveni zijev između mračnog neba i mračnog Jonskog mora, strašni stari mekušac koji je među usnama toliko dugo držao život. A ovdje, u ovoj kući, mi kao na samom obodu zore, sasvim smo joj izloženi.

Zaključavamo sva vrata na verandi. Jedna neće da se zatvore. Ljetnja vrelina ih krivila na jednu, a jesenje kiše na drugu stranu. Oslanjamo stolicu na njih. Zaključavamo posljednja vrata i krijemo ključ. Prebacam ruksak preko ramena, uzimam kitchenino u drugu ruku i osvrćem se. Rumenilo zore se širi, između sve purpurnijeg mora i sjekiravog neba. Pojavljuje se svijetlo u kapućinskom manastiru. Pijetao kukuriče i čuje se dugo izlomljeno štucavo njakanje magarca. “Sve žene su mrtve, sve žene – ok! ok! ok! – hoooo! Ahaa! – jedna je ostala.” I tako on završava svoje utješno jutarnje groktanje. Tako su nam Arapi rekli, da je to ono što magarac uzvikuje kada njače.

Veoma je mračno pod drvetom rogača dok silazimo niz stepenice. Mračno još uvijek i u vrtu. Miris mimoze, a onda jasmina. Ljupka mimoza se ne vidi. Mračno na kamenoj stazi. Koza mekeće u štali. Slomljeni rimski grob udobno se zavalio baš iznad staze i ne pada na mene dok klizim pod njegovim masivnim nagibom. Ah, mračni vrte, mračni vrte, s tvojim maslinama i tvojom lozom, tvojim mušmulama i murvama i tolikim bademima, tvojim strmim terasama što s visina nadgledaju more, napuštam vas, iskradam se. Između ograda ruzmarina i kroz visoku kapiju, odlazim, okrutnim strmim kamenim drumom. Pa ispod velikog mračnog eukaliptusa, pa preko potoka i onda gore do sela. Eto, stigao sam sve dovde.

Zora je sada svanula – zora, ali još se nije obdanilo, sunce neće izaći još jedno vrijeme. Selo je gotovo sasvim mračno pod crvenim svjetlom. Nikog nema kod fontane blizu kapije kapućina: još uvijek je isuviše mračno. Neki čovjek vodi konja za uzdu i zalazi za ugao Palaco Korvaja. Korzom prolaze jedan ili dvojica mračnih muškaraca. I tako preko brda, niz strmu kaldrmu među kućama, i napolje na golo pročelje brda. Na ovoj obali sviće sicilijanska zora. Ne nego evropska zora. Strmoj, poput ogromne klisure, ovdje se razdanjuje. Rumena zora, sa smiješanim zgrušanim mračnim oblacima, i s ponekim zlatnim. Mora da je sedam sati.

Ka dolje, ka stanici kraj mora. Buka voza. Da, voza. A mi još uvijek visoko na strmoj stazi, krivudamo nadolje. Ali to je voz koji iz Mesine ide za Kataniju, pola sata prije našeg koji ide iz Katanije za Mesinu.

Pa hop cup, hop cup, krivudavim starim drumom što se spušta liticom. Iz Etne preko puta tinja niski dim u gustom puteru oblaka crnih poput mastila. Bez sumnje obavlja neka svoja vještičja posla u privatnosti. Zora je srdito crvena, a žutilo je prekriva. More dobija čudne boje. Mrzim stanicu, tog kepeca što je neko dovukao baš ovdje kraj mora. Na strmoj litici, posebno u zavjetrini, već se pojavio behar badema. U malim pufnama, mrljicama, zvjezdicama, izgledaju kao od zime preostali razbacani komadići snijega. Komadići snijega, komadići behara, četvrti dan godine 1921. Samo behar. I Etna neopisivo obavijena i tajanstvena u svojim gustim crnim oblacima. Obavila ih je svuda oko sebe i nisko uz skute.

Konačno smo sišli. Prolazimo pored uvala u kojima ljudi pale kreč – crveni se od vreline oko jama – i izlazimo na magistralu. Nema ničega depresivnijeg od italijanske magistrale. Od Sirakuze do Ariola, svuda je isto: užasne, sumorne, sirotinjske magistrale pojave se čim se primakneš nekom selu ili bilo kakvoj drugoj ljudskoj naseobini. Osjeća se i kisjeli miris limunovog soka. Eno je fabrika što proizvodi citrate. Gomila kuća na putu pod velikom krečnjačkom padinom brda, otvaraju sirotinjska vrata i prosipaju prljavu vodu i taloge kafe. Kraj njih mazge klepeću vukući kola. Ima još ljudi koji idu ka stanici. Prolazimo Dacio i eto nas.

Ljudi su, spolja gledano, veoma nalik jedni drugima. Unutra se javljaju nepremostive razlike. I tako čovjek sjedi i misli, gledajući ljude na stanici: kao da su linija karikatura koja se pruža između njegovog bića i golog mora i nemirne zore sa sve gušćim oblacima.

Uzalud ćete jutros tragati za onim crnomanjastim bastijskim južnjacima iz romansi. Barem što se izgleda tiče, ovo bi lako mogla biti i neka gomila koja čeka jutarnji voz na stanici u nekom sjevernom predgrađu Londona. Što se izgleda tiče. Jer ima ih i plavokosih i bezbojnih, i ni jedan nije rasno tipičan. Samo jedan je kao rasna karikatura, visok i krupan stariji čovjek sa naočarima i kratkim nosom i glatkim brkovima, kao da je neki Njemac iz stripova od prije dvadesetak godina. Ali ovaj je čistokrvni Sicilijanac.

Ovo su mladi ljudi koji idu u Mesinu na posao: nijesu majstori, niža srednja klasa. I što se spoljašnjeg izleda tiče izgledaju kao bilo koji činovnik ili radnik u prodavnici, ali nekako otrcaniji, mnogo manje društveno samosvjesni. Živahni su, jedan drugog grle, samo što se ne poljube. Jedan jadničak imao je uhobolju, pa je zamotao crnu maramicu oko glave i povrh nje nabio crni šešir, komičan prizor. Ali izgleda da niko ne misli tako. Međutim, kad se ja neprikladno pojavim sa ruksakom na leđima oni reaguju hladnim negodovanjem, kao da sam došao jašući na prasetu. Trebalo bi da sam u kočiji, a ruksak bi trebalo da je novi kofer. Znam ja to, ali ja se ne mogu mijenjati.

Eto takvi su oni. Svaki misli da je lijep kao Adonis i “privlačan” kao Don Žuan. Nevjerovatno! U isto vrijeme, sva put je trošna, pa ako fali koje dugme na pantalonama, ili ako je crni šešir natakaren preko umotanog crnog lica, i to izmučenog izduženog lica, sve je to prirodno. Hvataju ovoga sa crnim okvirom za ruku i s dubokim saosjećanjem pitaju: “Boli li? Boli li te?”

Oni su takvi. Imaju taj strahoviti fizički odnos jedan prema drugom. Prelivaju sebe jedan preko drugog poput istopljenog putera kada se poliva po paškanatu. Hvataju jedan drugog pod bradu, tako nježnim milovanjem, i smiju se jedan drugom u lice s takvom osunčanom rastopljivom nježnošću. Nikada u životu nijesam vidio tako topljivu mušku nježnost kao ovdje među ovim običnim Sicilijancima na stanici, bilo da su mladi Sicilijanci uskih obraza ili visoki i krupni Sicilijanci.

Mora da ima nešto čudno u blizini vulkana. I u Napulju i u Kataniji ljudi su prilično debeli, sa stomacima naraslim od makarona, otvoreni su, uz savršen dodatak neusiljene umiljatosti i ljubavi. Ali Sicilijanci su čak divljiji i veseliji i deblji i intimniji od Napolitanaca. Oni nikada ne napuštaju društvo bez te strastvene privrženosti prema svima, emitujući tu neizostavnu istrajnu fizičku familijarnost koja toliko zbunjuje čovjeka koji se nije podigao pored vulkana.

Ovo posebno važi za srednju klasu. Radnici su silom prilika i mršaviji i uzdržaniji. Ali oni se drže u grupama i nikada ne mogu biti jedan drugom dovoljno blizu.

Do Mesine je samo trideset milja, ali vozu treba dva sata. Uvija se i žuri i zaustavlja kraj sivkasto-plavičastog mora. Stado koza ostavlja za sobom trag kraj spruda koji neprestano preklapaju sumorni talasi. Široka i pusta rječna kamena korita spuštaju se ka moru, ljudi na magarcima pažljivo prelaze preko njih, a žene na koljenima peru odjeću kraj malih kanala. Bezbrojni blijedi limunovi vise u gustim vrtovima. Drvo je limuna, poput Italijana, najsrećnije kada se svuda dodiruje sa drugim drvetom. Neprekinute šume nevisokih limunovih stabala leže svuda između strmih planina i mora, na toj uskoj traci ravnice. Žene, nejasnih obrisa u sjenovitim voćnjacima, kupe limun i vrebaju kao bića iz dubokih mora. Gomile su blijedog limuna pod krošnjama. Blijedi su, poput tinjajuće vatre boje jagorčevine.

Čudno je kako se gomile limuna pojavljuju kao vatre, pod sjenkom lišća, kao da odaju blijedi plamen među umilnim ogoljenim zelenskastim stablima. A kad dođemo do grupe narandžinog stabla, narandže se crvene poput uglja pod mračnim krošnjama. Ali limun, limun, bezbroj poprskanih, poput bezbroja sitnih zvijezda pod zelenim svodom krošnji. Toliko limunova! Pomisli samo na sav prah za limunadu u koji će se pretvoriti! Pomisli samo na Ameriku koja će ga piti idućeg ljeta.

Uvijek sam se pitao zbog čega tako prostrana široka rječna korita od blijedog kamena izlaze iz srca okomitih dramatičnih planina, samo nekolike milje od mora.

Samo nekolike milje: a nikada više do nekolike niske kapljica u koritima dovoljno širokim za Rajnu. Ali to je tako. Pejzaž je star i klasičan – romantičan, kao da poznaje daleke dane i rijeke sa više žestine i više zelenila. Strma, stjenovita, divlja, zemlja uzdiže se do vrhova i litica, u zbrku visova. Sve natrpano jedno preko drugog. Kod starih pejzaža, kao i kod starih ljudi, put se otre i kosti se istaknu. Stijenje se pomalja fantastično. Džungla šiljaka ove stare Sicilije.

Nebo je sivo. Moreuz je siv. Ređo, s druge strane vode, izgleda sasvim bijel pod velikim mračnim prstom Kalabrije, samim nožnim palcem Italije. Na Aspromontu je veliki sivi oblak. Kiša će. Poslije onako čudesno zvonkih vedrih dana. Kakva sreća!

Aspromonte! Garibaldi! Svaki put kad ga vidim pokrio bih lice, Aspromonte. Volio bih da je Garibaldi bio ponosniji. Zašto se tako pokorno povukao, podvio rep pred kritikom kad je Njegovo Visočanstvo kralj Viktor Emanuel, sve sa svojim kratkim nogama, stigao na scenu. Jadan Garibaldi! Želio je da bude heroj i diktator slobodne Sicilije. Pa, čovjek ne može biti diktator i biti ponizan u isto vrijeme. Mora biti heroj, što on jeste bio, i ponosan, što on nije bio. Osim toga, danas ljudi ne traže ponosne heroje za guvernere. Sve samo ne njih. Više vole konstitucionalne monarhe, koji su samo plaćene sluge i koji to znaju. To je demokratija. Demokratija se divi svojim slugama i ničemu drugom. A čak ni od Garibaldija nijeste mogli načiniti pravog slugu. Samo od Njegovog Visočanstva kralja Viktora Emanuela. Tako je Italija odabrala Viktora Emanuela, a Garibaldi je podvio rep kao neko poslušno magare.

Pada kiša – tužno, tužno pada. I Mesina se približava. Oh užasna Mesino, razorena zemljotresom, što pokušavaš da obnoviš svoju mladost poput velikog rudarskog naselja, sa špalirima i ulicama i miljama betonskih ćumeza, predgrađem i velikom ulicom punom prodavnica i pukotina i preostalih obrušenih kuća, upravo kraj šina, jezivom, prljavom lukom koju je zemljotres ostavio beznadežnom u ljupkom zalivu. Ljudi ne zaboravljaju i ne oporavljaju se. Ljudi u Mesini izgleda da su danas isto što su bili prije skoro dvadeset godina, poslije zemljotresa: ljudi koji su preživjeli strašni šok i za koje sve životne institucije ne predstavljaju zaista ništa, niti civilizaciju, niti svrhu. Značenje svega obrušilo se s tim treskom i ništa nije preostalo sem novca i agonija neke vrste senzacije. Mesina među vulkanima, Etne i Strombolija, koja zna teror smrtne agonije. Uvijek se užasavam prići ovom groznom mjestu, ali ljude nalazim ljubaznim, skoro grozničavo ljubaznim, kao da su upoznali tu užasnu potrebu za ljubaznošću.

Pada, lije. Silazimo na mokru paltformu i prelazimo mokrim peronom do zaklona. Mnoga ljudska bića jure po ovom kijametu, preko perona, među mokrim vozovima, da stignu u jezivi grad iznad nas. Hvala nebesima što ne moramo ići tamo. U gomili, dva robijaša privezana lancima jedan za drugog – i dva vojnika. Zatvorenici odjeveni u smeđu ručno rađenu odjeću, sličnu seljačkoj tkanini sa ponekom slučajnom kafenom prugom. Lijepa je ova gruba ručno pletena tkanina. Ali privezani jedan za drugog, o Bože! I s tim užasnim kapama na obrijanim glavama. Bez kose. Vjerovatno ih vode u zatvor na ostrvu Lipari. Ljudi ne obraćaju pažnju.

Stvarno, robijaši su užasna bića: makar onaj stariji s dugim nevaljalim licem: njegovo dugo, obrijano, užasno lice, bez emocija, ili sa nekom emocijom koju niko ne može prepoznati. Nešto tako gadno, bez pogleda. Ružan pogled, oči bez pogleda. Bilo bi mi gadno kad bih morao da ga dodirnem. Što se tiče drugog, nijesam siguran. Mlađi je, ima tamne obrve. Ali okruglasto mekano lice, kao da se ceri. Ne, zlo je užasno. Nekada sam mislio da ne postoji apsolutno zlo. Ali sada znam da ga ima dosta. Toliko da prijeti sveukupnom životu. Ta grozna apstraktnost kriminalaca. Oni više ne znaju kako se drugi ljudi osjećaju. Ali tjera ih neka užasna sila. Velika je greška ukinuti smrtnu kaznu. Da sam ja neki diktator naredio bih da staroga odmah objese. Imao bih sudije sa osjetljivim, živim srcima: ne sa apstraktnim intelektima. I čim bi instinktivno srce prepoznalo da je neki čovjek zao, odmah bih naredio da ga unište. Brzo. Jer je dobri topli život u opasnosti.

Dok stojim na ovoj stanici u Mesini – turobna, turobna rupa – i posmatram zimsku kišu i vidim par robijaša, moram se opet sjetiti Oskara Vajlda, robijaša na peronu u Redingu. Kakva strašna greška, da čovjek dozvoli da ga muči gomila ološi. Čovjek mora da kaže ono što ima. Ali noli me tangere.

Čudni li su ovi ljudi. Gore-dolje, gore dolje marširaju parovi konduktera. Mlađi sa crnom kapom porubljenom zlatnom čipkanom trakom razgovara sa starijim sa jarko crvenom kapom porubljenom zlatnom čipkanom trakom. A hoda, taj mlađi, sa nekakvim blesavim poskokom, a prsti mu lete kao da hoće da ih razbaca svuda po nebu, a riječi iskaču kao vatrometi, brže nego što je normalno za Siciliju. Priča li priča, gore-dolje, oči mu mračne i uzbuđene i ne vide ništa, kao kod zeca u bijegu. Čovječanstvo je čudno i potpuno van sebe.

Koliko konduktera! Prepoznaješ ih po velikim kapama. Elegantni, debeljuškasti mali kondukteri u čizmama od jagnjeće kože s patentom i s kapama porubljenim zlatnim čipkama; poput anđela kad prolaze kroz kapije raja ulaze i oni i izlaze na mnoga vrata stanice. Koliko vidim, postoje tri glavna konduktera sa crvenim kapama, pet crno-zlatnih njihovih pomoćnika i bezbroj kneževa i drugih moćnika u manje ili više poderanim čizmama i sa kondukterskim kapama. Izgledaju kao pčele oko košnice dok zuje neku važnu conversazione i s vremena na vrijeme pogleduju u neki papir i izvlače malo kondukterskog meda. Ali conversazione je afera nad aferama. Italijanskom kondukteru život izgleda kao jedan dugi animiran razgovor – bolja je italijanska riječ – neprekinut slučajnim vozovima i telefonima. A pored anđeoskih kapija raja nalaze se obični ministri, portiri, vratari, čistači ulične rasvjete, itd. Oni stoje u grupama i raspravljaju o socijalizmu. Lampar prolazi sječimice i vitla s par lampi. Tresnu jednu o kolica. Rasprska se staklo. A on ga gleda kao da hoće da kaže, šta si mislio ovim? Gleda preko ramena da ispita ima li neki član više hijerarhije da ga vidi. Sedam članova više hijerarhije revnosno ne gleda. Ministar za lampe nastavlja bezočno. Još jedno okno ode, možda dva. Vogue la galère.

Putnici su se ponovo okupili, neki pod kapuljačama, neki golih glava. Omladina u otrcanoj odjeći stoji napolju na pljuski kao da ne primjećuju kišu. Vidiš da su im naramenice kaputa natopljene. A opet uopšte se ne trude da se sklone. Dva velika stanična psa trčkaraju oko vozova, baš kao i kondukteri. Penju se stepenicama, uskoče u voz i iskoče kada im se sviđa. Dva ili tri portira sa platnenim kapama velikim poput kišobrana, koji se bukvalno šire kao ogromna peraja preko njihovih ramena, zagledali se u prazne vozove. Pojavljuje se sve više naroda. Sve više kondukterskih kapa izviruje. Kiša pada i pada. I voz za Palermo i voz za Sirakuzu već kasne po pola sata na svom putu iz luke. Ništa strašno. Nije važno što predstavljaju značajne veze za Rim.

Otkačene lokomative kotrljaju se naprijed-nazad. Luka je na samo četiri minuta hoda. Da ne pada ovakva kiša sami bismo se spustili do luke, prošetali među peronima i ušli u voz koji tamo stoji. Svako može da radi šta mu se sviđa. Javlja se dimnjak ogromnog glomaznog predmeta poput ferija – vidimo joj ivicu. To konačno znači vezu sa kopnom. Ali hladno je dok stojimo ovdje. Rezignirano jedemo malo hljeba i putera iz kitchenina. Šta, na kraju, znači jedan i po sat? Moglo je lako da bude i pet sati, kao kad smo se prošlog puta vraćali iz Rima. Kada je vagon koji je trebalo da ide za Sirakuzu hladno otkačen ovdje na stanici u Mesini i ostavljen da nigdje ne ode. Svi izađite i iznajmite sobe u vili Mesina. Sirakuza ili bez Sirakuze, brod za Maltu ili bez broda za Maltu. Mi smo Ferrovia dello Stato.

Ali, hajde, što se ljutiš. Noi Italiani siamo cosi buoni. Vjeruj im na riječ.

Ecco! Finalmente! Gomila se razveselila kada je vidjela dva ekspresna voza kako su ponosno ujedrila u stanicu, poslije škripe od pola milje. Unutra barem jednom ima dovoljno prostora. Iako je na podu bara i krov propušta. Ovo je druga klasa.

Polako, s dvije lokomotive, grokćemo i pušćemo i izvijamo se da bismo se ispeli na vratolomne visine koje odvajaju Mesinu od sjeverne obale. Od pare i kišnih kapi ne vidi se kroz prozore. Nema veze – sipamo čaj iz termosa, na veliko iznenađenje putničkog para koji je nervozno promatrao nepoznati predmet. “Ha!” kaže on veselo kada vidi kako vrući čaj izlazi iz termosa. “Izgleda kao bomba.” “Savršeno topao!” kaže ona istinski oduševljena. Svi su strahovi odmah nestali i mir se vratio u vlažni zamagljeni kupe. Prolazimo kroz milje i milje tunela. Italijani su napravili čudnovate puteve i pruge.

Ako protrljate prozor da osmotrite predio, sa desne strane nalaze se vrtovi limuna, kuće koje je srušio zemljotres, nove straćare, sivo umorno more, a sa lijeve strane sumorne sive komplikacije strmog stijenja iz kojih izlaze kamena korita prekomjerne širine, a ponekad se pojavi neki drum i čovjek na mazgi. Ponekad, na dohvatu ruke, melanholične koze dugog krzna iskosile se na stranama poput nagnutih lađi pod strehom neke šugave kuće. Strehe zovu psećim kišobranima. U gradovima vidite pse kako trčkaraju po kiši da se sklone kraj zida. Ovdje su se koze nakrivile poput stijenja, i prislonile kao uz gipsani zid. Zbog čega gledati kroz prozor?

Sicilijanske željeznice imaju samo jednu traku. Otuda coincidenza. Coincidenza nastaje kada se dva voza sretnu na petlji. Sjedite u svijetu kiše i čekate dok neka glupava lokomotiva sa četiri vagona propuhće pored vas. Ecco la coincidenza! Onda, poslije kratkog conversazione između dva voza, diretto i merce, ekspresnog i teretnog, zazvuči tanka pištaljka i odosmo, srećni, ka sljedećoj coincidenci. Činovnici pred nama radosno upisuju sate kašnjenja na oglasnoj tabli. Sve to doprinosi avanturističkoj aromi putovanja, srce moje. Ulazimo u stanicu u kojoj nailazimo na još jedan diretto, ekspresni voz iz drugog pravca, koji čeka naš slučajni dolazak. Dva voza prolaze jedan uz drugog, kao kada se dva psa sretnu na ulici i počnu se njušiti. Svi kondukteri jure da pozdrave sve ostale, kao da su se David i Džonatan sreli poslije neke krize. Jure jedni drugima u zagrljaj i razmjenjuju cigarete. A vozovi ne mogu da podnesu rastanak. Niti stanica može da se rastane sa nama. Kondukteri zadirkuju jedni durge, i nas, riječju pronto, koja znači spreman! Pronto! Pa opet Pronto! I pištave zviždaljke. Svugdje bi drugo svaki voz iskočio iz sopstvenog izmučenog bića. Ali, ne! Ovdje je dovoljno da onaj anđeo zaduva u svoju konduktersku trubu. A natjeraj ih da zatrube. Oni ne podnose rastanak.

Kiša, neprestana kiša, ravno sivo nebo, ravno sivo more, mokri i zamagljen voz krivuda za jednim pa za drugim malim zalivom, uranjajući u tunele. Nedaleko se duhovi ružnog ostrva Lipari ustaju iz mora, gomile sjenki poput deponovanih gomila smeća u opštem sivilu.

Ulazi još putnika. Jedna neprirodno velika žena sa izuzetno lijepim licem: jedan neprirodno veliki čovjek, prilično mlad: i majušna sluškinja, otprilike trinaestogodišnja djevojčica ljupkog lica. – Ali Junona – ona me ostavlja bez daha. Prilično je mlada, ima nekih tridesetak. Ima tu glupu ljepotu klasične Here poput neke kraljice: bistro čelo sa ravnim tamnim obrvama, krupne mračne zaudane oči, prav nos, usne kao dlijetom izrađene, i odiše uzdržanom samosviješću. Kad je čovjek vidi srce mu se odmah okrene paganskim danima. I – i – ona je jednostavno ogromna, poput neke kuće. Nosi crnu togu sa podignutim krilcima i krzno crnog zeca koje je prebacila preko ramena. Polako probija svoj put i pošto je jednom sjela užasava se da napusti sjedište. Sjeda s tom nepokretnošću njenog soja, usne su joj spojene, lice nijemo i bezizražajno. I očekuje od mene da joj se divim: mogu jasno da vidim. Očekuje da odam počast njenoj ljepoti: samo njenoj ljepoti: ne njoj samoj, već njoj kao nekoj bel pezzo. S vremena na vrijeme me rezervisano pogleda ispod oka. Očigledno je da je ona ljepotica sa sela koja je postala buržujka. Nevoljno odgovara nekoj razrokoj putnici, nekoj mladoj ženi koja takođe ima krzno od crnog zeca, ali nepretenciozno.

Junonin suprug je svježe obrijan mladi buržuj. I on je, jednostavno, ogroman. Njegov prsluk gotovo bi sačinio ogrtač četvrtog putnika, neobrijanog pratioca razroke žene. Mladi Jupiter ima rukavice od jagnjeće kože: vrlo značajan podatak. I on je pretenciozan. Ali on je prilično prijatan prema neobrijanom i govori italijanski neizvještačeno. Dok Junona govori nekim dijalektom i s prenemaganjem.

Niko ne primjećuje malu sluškinju. Ona ima nježno lice, poput mladog mjeseca, i one ljupke prozračne sicilijanske oči u koje svjetlost kad uroni ponekad postane crna a nekada tamno plava. Ona nosi tašnu i dodatni kaput za ogromnu Juninu i sjedi na ivici sjedišta između mene i neobrijanog, pošto ju je Junina tamo otpremila svojim kraljevskim klimanjem glave.

Mala sluškinja prilično je uplašena. Možda je siroče – vjerovatno. Njena kosa boje oraha razdvojena je po sredini i umotana u pletenice. Ona ne nosi šešir, kao što priliči njenoj klasi. Na ramenima joj je jedan od onih pletenih sivih ogrtača koje vidimo na siročadima. I haljina joj je tamno siva, a čizme jake.

Glatko je poput mjeseca, bezizražajno djevičansko lice djevojčice, blijedo i dirljivo, i uplašeno. Savršeno lice za srednjevjekovne slike. Zašto? Tako je nesvjesno, a mi tako svjesni. Sjedi poput neke nijeme životinje, uznemirena. Povratiće. Izlazi u hodnik i povraće – povraće i povraće, oslonivši glavu poput bolesnog psa na obod prozora. Jupiter je natkrilio – nije neljubazan, naprotiv, ne gadi mu se. Fizička konvluzija ove djevojčice ne utiče na njega kao na nas. Nije uznemiren, samo hoće da naglasi da je jela previše prije nego je ušla u voz. To je očigledno istina. Poslije toga ćaska samnom. Poslije izvjesnog vremena djevojčica je umilila u kupe i sjela naspram Junine. Ali ne, kaže Junina, ako joj opet bude muka ispovraćaće se po meni. Jupiter predusretljivo mijenja mjesta sa djevojčurkom, koja sjeda pored mene. Sjeda na ivicu sjedišta, crvene ruke joj sklopljene, lice blijedo i bezizražajno. Tanka linija njenih obrva boje oraha je divna, kao i crne obrve nad tihim bistrim tamnim očima. Tiha, nepokretna, poput neke životinje.

Ali Junina joj kaže da očisti poprskane čizme. Dijete traži parče papira. Junina joj kaže da izvadi maramicu iz džepa. Slabašno, bolesna djevojčica briše svoje čizme, onda se naslanja. Ali nije joj dobro. Mora još jednom u hodnik da povrati.

Poslije izvjesnog vremena svi izlaze. Čudno je vidjeti ljude tako prirodne. Ni Junina ni Jupiter nijesu ni najmanje neljubazni. On čak djeluje ljubazno. Samo nijesu uznemireni. Ni upola uznemireni kao mi – matica je htjela da ponudi čaj i tako dalje i tako dalje. Trebalo je djetetu pridržati glavu. Oni ga prosto prirodno ostave samo sa konvulzijama i niti su uznemireni niti im se gadi. To je tako.

Njihova prirodnost nama djeluje neprirodno. Ali, siguran sam da je tako najbolje. Saosjećanja bi samo iskomplikovala stvari i uništila čudnu uzdržanu djevičansku osobinu. Matica misli da se radi o gluposti.

Niko ne pere ćošak u hodniku, iako smo se nekolika puta zaustavili dovoljno dugo a preostala su nam još dva sata puta. Kondukteri prolaze i bulje, putnici preskaču i bulje, novopridošli bulje i preskaču. Neko pita ko? Nikome ne pada na pamet da prosto prospe kantu vode preko toga. Zašto bi? Sve je to prirodno. – Čovjek postane pomalo probirljiv kad je ova “priroda” u pitanju, ovdje na jugu.

Ulaze dva nova putnika: crnooki, okruglastog lica, oštrog pogleda, odjeven u somot i sa puškom, i drugi, dugog, svježeg lica, guste sijede kose, sa novim šeširom i dugim kaputom od glatkog crnog platna i nekom starom krznenom postavom. Djetinje ponosan omotava ga ponovo preko koljena i pilji. Perlaste crne lovačke oči gledaju naokolo zadovoljnom opreznošću. Sjedi naspram onoga u ogrtaču koji izgleda kao posljednji izdanak normanske krvi. Lovac u somotu gleda vani, perlastim crnim očima na okruglom licu, radoznao. A drugi namješta krznom obložen kaput između nogu i sladi se sam za sebe: sasvim sam za sebe, tako da izgleda kao da je gluv. Ali ne, nije gluv. Na nogama su mu blatnjave duboke čizme.

Kod Terminija već se pale fenjeri. Poslovni ljudi ulaze u gomilama. Petorica njih: svi zdepasti ugledni Palermitanci. Onaj preko puta mene ima brkove, a preko debelih koljena šareno krpano ćebe. Čudno je kako unose osjećaj fizičke intimnosti. Neće te iznenaditi ako počnu da sazuvaju čizme ili odvezuju mašne. Cijeli svijet za njih je kao neka vrsta spavaće sobe. Čovjek se usteže, ali uzalud.

Između crnookog lovca sa očima poput perli i poslovnih ljudi započinje neki razgovor. Na kraju je i onaj mlađi, sa bijelom kosom, onaj aristokrata, promucao koju. Koliko ja vidim taj mlađi je ili sumanut ili nekako drugačije deranžiran – a drugi, lovac, njegov je čuvar. Zajedno putuju Evropom. Pričaju nešto o nekom “grofu”. I lovac kaže to žalosno “imao je nezgodu”. Ali vjerovatno se radi o južnjačkoj blagosti, specifičnoj vrsti govora. Kako god, čudno je: lovac u somotu, okruglastog rumenog lica i čudnih blistavih crnih očiju i crne kose me zbunjuje, čak više nego albino dugog kaputa i dugog lica i svježeg tena, taj čudni ostatak nekog barona. Obojici su čizme umazane blatom i obojica su zadovoljni na neki samo njihov luckasti način. Ali pet i po je. Stigli smo u Palermo, glavni grad Sicilije. Lovac prebaca pušku preko ramena, ja prebacam svoj ruksak, i svi nestajemo u gomili i ulazimo u Via Maqueda.

Palermo ima dvije velike ulice, Via Maquedu i Corso koje se ukrštaju pod pravim uglom. Via Maqueda je uska, ima uske trotoare i uvijek je pretrpana kočijama, pješacima.

Prestala je kiša. Ali je uski put popločan velikim ispupčenim kamenim pločama neopisivo klizav. Prema tome, preći Via Maquedu bio je podvig. Ipak smo uspjeli, gotovo je. Sami kraj ulice bio je mračan i sastojao se uglavnom od tezgi povrća. Obilje povrća – gomile blijedo zelenog morača, poput celera, i ogromni snopovi mladih, prašnjavo purpurnih artičoka, kao da namiguju, gomile rotkvi, jarko crvenih i plavkasto purpurnih, šargarepe, dugi nizovi sušenih smokava, cijela brda pomorandži, crvenih poput paprika, jedan preostali komad bundeve, sjajna masa boja i svježine povrća. Cijelo brdo tamno purpurnog karfiola, djeluju kao crnačke glave, i cijelo brdo onog sniježno bijelog odmah do njih. Kako mračna klizava noćna ulica počinje da blista uz ovo povrće, uz svu svježinu njegovog delikatnog mesa nagomilanog u zraku i u malim kavernama prodavnica bez prozora, kako blista u mračnom zraku pod lampama. Matica odmah hoće da kupi povrće. “Pogledaj! Vidi onaj sniježno bijeli brokoli. Vidi onaj veliki finocchi. Zašto ih ne kupimo? Moram ga kupiti. A vidi one ogromne grozdove datula – deset franaka za kilo, a mi plaćamo šesnaest. To je monstruozno. Naše mjesto je monstruozno.”

Kako god, niko ne kupuje povrće da ga nosi na put za Sardiniju.

Prelazimo Corso kod ukrašenog vrtloga i smrtne zamke Quattro Cantia. Mene su, naravno, skoro oborili i ubili. Svako dva minuta nekog obore i ubiju ovdje. Ali, hajde – kola su laka i konji nekako vješto izbjegavaju druga bića. Nikada neće nekog zgaziti.

Na drugoj strani Via Maquede je pomodarski dio: svila i perjanice, i bezbroj majica i mašni i dugmadi za manžetne i šalova i drugih muških luksuza. Tek ovdje čovjek shvati da su muški ukrasi i muško donje rublje jednako važni kao i oni ženski, ako ne važniji.

Naravno, pobijesnio sam. Matica zagleda svaku tranju i zakrpu i prelazi s jedne na drugu stranu ovog paklenog mračnog toka Via Maquede, koja je, kao što sam rekao, puna krcata pješaka i kola. Da se ne zaboravi da na leđima imam kafeni ruksak, a da matica nosi kitchenino. To je dovoljno da izgledamo kao putnička menadžerija. Da mi košulja visi neuvučena pozadi, a da se matica samo omotala stoljnjakom kad je izašla, sve bi bilo u redu. Ali veliki kafeni ruksak! Korpa sa termosom, itd! Ne, čovjek prosto ne može da očekuje da takve stavri mogu proći u glavnom gradu juga.

Ali ja sam prekaljen. I sit sam prodavnica. Istina, nijesmo posjetili ni jedan grad već tri mjeseca. Ali da li ja mogu da brinem o svim brojnim fantazijama na izlozima? Svako prokleto parčence nekog tobožnjeg šika ovdje se zove fantasia. Od same riječi već me muka hvata. Odjednom sam svjestan da je matica protutnjala pored mene poput oluje.

Odjednom je vidim kako je kidisala na tri šiparice koje su se cerile upravo pred njom – neizbježna crna plišana francuzica, neizbježni bijeli uvijeni šal, neizbježne peruške za niže klase. “Jeste li nešto htjele? Imate li nešto da kažete? Nešto vam je interesantno? Oh—h! Morate se smijati, je li tako? Oh – smijete se! Oh—h! Zašto? Zašto? Pitate zašto? Zar vas nijesam čula! Oh – you spik Ingleesh! You spik Ingleesh! Da – zašto! Eto zašto! Da, eto zašto.”

Tri mlade cerekuše se skupiše jedna uz drugu kao da hoće jedna iza druge da se sakriju poslije sujetnog napada i zahtjeva da se odgovori zašto? Madam im govori zašto. Pa se s neprijatnošću privijaju jedna uz drugu pod neočekivanim udarcima matičinog grubog italijanskog i više nego nemilosrdne osvete, upravo ovdje pred cijelom Via Maquedom. Pribijaju se, svaka bi da stane iza leđa druge, što dalje od neizbježne matice. Shvatam da je ovaj kružni pokret jednak nekom zastoju i osjećam se pozvanim da nešto kažem na muški način.

“Životinjsko nevaspitanje u Palermu”, kažem i dobacim nonšalantno “Ignoranti”, tonom kao da ih otpuštam. To se i desilo. Odoše niz ulicu, još uvijek se pripijajući i skupljajući, kao kad čamci spuštaju jedra, i krišom pogleduju da vide da li idemo za njima. Da, drage moje, evo nas.

“Zbog čega si se uzrujala?” kažem ja matici koja kipti od bijesa.

“Pratile su nas duž cijele ulice – s tim njihovim sacco militario i njihovim parlano inglese i njihovim you spik Ingleesh, i njihovim podrugljivim bezobrazlukom. Ali Englezi su budale. Oni se uvijek nose sa ovim italijanskim bezobrazlukom.”

Što je možda istina. – Ali ruksak! Da je bio pun urlikajućih gvozdenih gusaka ne bi privukao više pažnje!

Međutim, međutim, već je sedam i prodavnice počinju da se zatvaraju. Nema više zurenja u izloge. Ostalo je samo još jedno ljupko mjesto: svježa šunka, kuvana šunka, piletina u aspiku, piletina vol—au—vents, slatka pavlaka, mladi sir, seljački čizkejk, dimljene kobasice, predivna svježa mortadela, ogromni mediteranski crveni jastog, i to bez kliješta. “Tako je dobro! Baš dobro!” Stojimo i uzvikujemo.

Ali i ova prodavnica se zatvara. Pitam nekog da me uputi ka hotelu Pantechnico. A on, odnoseći se prema meni na onaj nježan, neobično blag južnjački način, odvodi me i pokazuje mi. Čini da se osjećam toliko siroto, slabo, kao bespomoćni otkinuti list. Stranac, znate. Nešto kao imbecil, nesretnik. Uzmi ga za ruku i pokaži mu put.

A tamo sjedimo sa jednom mladom Amerikankom, u sobi sa plavim tapiserijama, i pričamo i pijemo čaj do ponoći! Ah, ovi naivni Amerikanci – oni su dosta stariji i lukaviji od nas, kad govorimo o smislu. I svi izgleda kao da osjećaju da se svijet bliži kraju. I toliko su istinski darežljivi i gostoprimni, u ovom hladnom svijetu.

Prevela Marija Krivokapić