Margaret Atwood – Riječi su moć

Provevši veći dio ranog djetinjstva u putovanjima po šumovitim dijelovima sjevernog Quebeca, Margaret Eleanor Atwood od malena je ostala trajno fascinirala ljepotom divljine i neobuzdane prirode, ali i svjesna nužnosti preživljavanja u okruženju prepunom prijetnji i opasnosti.

„Za mene je ona otok na kojem niti jedan brod ne pristaje. Oni je okružuju, oni ju promatraju, ali niti jedan brod ne pristaje“.

- Michael Rubbo

Piše: Ivana Mihaela Žimbrek

Teme opstanka te fizičke, intelektualne i političke borbe, ključne su za njezin angažman u kampanjama za zaštitu okoliša i ljudskih prava, ali i motivi koji uvijek iznova iskrsavaju u impresivnom opusu od više od pedesetak zbirki poezija i kratkih priča, romana, scenarija i knjiga za djecu. Bogatstvom i raznolikošću svojih tekstova, kojima je istovremeno ponovno ispisala stare bajke i mitove, ali i stvorila potpuno nove svjetove, uvijek je iznova propitivala moderni život i rasvjetljavala njegove sustave društvene opresije, seksualne politike i međuljudskih odnosa.

Jedna od vodećih spisateljica svoje generacije, rođena je 18. studenog 1939. godine u kanadskom gradu Ottawi, kao drugo dijete nutricionistkinje Margaret Dorothy i entomologa Carla Edmunda Atwooda, zbog čijeg se posla susrela s divljinom sjeverne Kanade i započela formalno obrazovanje tek s 11 godina.

Srednju školu i fakultet završila je u Torontu, gdje su joj profesori bili kanadski pisac Jay Macpherson te književni teoretičar Northop Frye, koji su značajno utjecali na njezin kasniji kritički rad. Poslije Toronta, studij je 1962. godine nastavila na Radcliffe Collegeu u Harvardu, gdje je započela i doktorat koji nikad nije završila. Unatoč tome, 2000-ih je godina stekla brojne počasne doktorske titule, nakon što je od 1960-ih do 1990-ih godina predavala na različitim kanadskim i sjeverno američkim sveučilištima te radila kao urednica u izdavačkoj kući House of Anansi Press.

Pisati je počela sa šest godina, a prve članke i pjesme objavljivala je kao studentica u fakultetskom časopisu. U maloj nakladi izdana joj je 1961. godine prva zbirka poezije Double Persephone, da bi joj već tri godine kasnije po prvi put službeno bila objavljena još jedna iznimno hvaljena i nagrađivana zbirka The Circle Game.

U sljedećih dvadesetak pjesničkih publikacija, od kojih je posljednja The Door izašla 2007. godine, istraživala je teren kojeg je razotkrila već u ovim prvim poetskim radovima, onog koji obuhvaća tenzije između postojanja različitih suprotnosti, kao što su život i umjetnost, ali i čovjek-priroda, muško-žensko, ja-drugi, čime je razvila ideju dualizma koji vodi razdvojenosti pojedinca od svijeta što ga okružuje.
Teme otuđenja i nemogućnosti komunikacije česte su u njezinoj poeziji, dok je na poziciji osobe koja stradava najčešće ipak ženski subjekt, što Atwood objašnjava time da je u životu često susretala žene koje su patile, zbog čega njene pjesme progovaraju o njihovoj tjeskobi, iskorištavanju i podčinjenosti u modernom svijetu.

„Geneza pjesme za mene je obično nakupina riječi. Jedina dobra metafora koja mi pada napamet je znanstvena: uranjanje niti u zasićenu tekućinu kako bi se potaklo nastajanje kristala. Ne mislim da rješavam probleme u svojoj poeziji; mislim da ih razotkrivam“.

Izuzev pjesništva, velik dio njezinog stvaralaštva čini proza, po kojoj je ipak najpoznatija. Prvi roman koji ju je etablirao kao značajnu spisateljicu objavila je 1969. godine pod nazivom The Edible Woman, a u njemu iznosi priču o mladoj Marian čiji se dobro strukturirani život u izrazito konzumerističkom svijetu raspada nakon zaruka, koje u njoj izazivaju prijelom zbog kojeg se počinje toliko identificirati i suosjećati s hranom koja ju okružuje da ju više ne može jesti.
Kroz ideju metaforičkog kanibalizma Atwood je prikazala problem podčinjavanja rodnim ulogama, gubitka identiteta te otuđenja od vlastitog tijela, a s obzirom na tematiku i izlazak knjige u vrijeme javljanja drugog vala feminizma, često se nazivala feminističkim djelom.

Taj se epitet često pridružuje i drugim njezinim tekstovima zbog jasnog interesa za žene i žensko iskustvo, usprkos tome što se njezin vlastiti odnos spram feminizma stalno mijenja i razvija:

„Nikada ne govorim da sam 'ist' bilo koje vrste osim ako ne znam kako to druga osoba definira... ali općenito: vjerujem da su žene potpuna ljudska bića (radikalna, shvaćam). I da bi zakoni to trebali odražavati. Međutim, muškarci i žene nisu 'jednaki' ako 'jednaki' znači 'potpuno isti.' Mnoge naše zbunjenosti i nesretnosti dolaze iz pokušavanja da shvatimo što razlike zapravo znače, ili što bi ili ne bi trebale znači“.

Sljedećih nekoliko godina nastavila je izmjenično objavljivati prozna i lirska djela, ali i teorijske tekstove, pa je tako 1972. godine izdala Survival, tematski vodič kroz kanadsku književnost, u kojem se prvenstveno fokusirala na suvremeno kanadsko stvaralaštvo kroz ideju književnosti kao središnjeg elementa razvoja nacionalnog identiteta. Motiv opstanka ovdje se tako javio kao stanje koje je obilježilo kanadsku književnost kao kolonijalnu žrtvu drugih bliskih književnosti koje su njome dominirale.

Nakon rastave od prvog muža Jima Polka, 1973. godine započela je vezu s kanadskim piscem Graemeom Gibsonom, s kojim se preselila na imanje u blizini Allistona u Ontariju, gdje je rodila kći Jess Atwood Gibson. U tom se razdoblju bavila pisanjem televizijskih scenarija, a 1977. godine objavila je prvu zbirku kratkih priča Dancing Girls. Nakon niza seljenja, 1981. godine se trajno smjestila u Toronto, dok je godinu dana prije toga postala potpredsjednica Saveza kanadskih pisaca.

Sredinom 1980-ih objavila je jedno od svojih najznačajnijih djela, distopijski roman The Handmaid’s Tale, za kojeg je 1987. godine bila nagrađena prvom Arthur C. Clarke Award za najbolji znanstveno-fantastični roman, usprkos tome što je tvrdila da je taj tekst spekulativna fikcija, smatrajući kako sadrži realistične elemente i situacije koji bi se jednom mogli dogoditi.
Neovisno o žanrovskoj odrednici, njezin roman prikazuje društvo u kojem su žene lišene svih prava, osim na udaju i rađanje, prikazujući na taj način ograničenja koje patrijarhat nameće ženama, ali i način na koji se one pokušavaju osloboditi.

Atwood je tom prilikom odbacila sve suptilnosti vezane uz konflikt između muškaraca i žena te izravno pokazala njihov strah od iskorištavanja i bespomoćnosti.

Knjigu koja joj je osigurala popularnost diljem svijeta nastavila je nizovima romana o ženama i njihovim međusobnim odnosima, kakvi su Cat’s Eye (1988.) i The Robber Bride (1993), dok je za roman The Blind Assassin (2000.) dobila prestižnu nagradu Booker.

Svestranost je pokazala i prilikom rada na knjizi Oryx and Crake (2003.) kada je izmislila koncept robotske tehnologije LongPen, a danas je još uvijek izvršna direktorica tvrtke Syngrafii Corp. koja se bavi proizvodnjom različitih aplikacija za daljinsko pisanje. Uz to je i prva sudionica u neobičnom projektu Future Library, zbog čega trenutno piše djelo koje će biti objavljeno tek za sto godina, a svakodnevno je aktivna i na svom Twitter profilu.
Teško je ne ostati zapanjen pred velikom količinom tekstova koje je Margaret Atwood, miljenica i kritike i publike, ispisala u plodnoj spisateljskoj karijeri koja traje već više od pola stoljeća.

Odbacivši ideju umjetnosti kao samoizražavanja, želja joj je opisivati cjelinu svijeta i društva u kojem živi i s kojim je upoznata, zbog čega kroz snagu svojih stihova i proznog izričaja uvijek iznova oslikava različite nijanse ženskog iskustva, ograničenja koja ga ugrožavaju i opstanak za koji se neminovno bori.

Preuzeto sa voxfeminae