Je li 'Praznik beznačajnosti' posljednja knjiga Milana Kundere?

'Praznik beznačajnosti' vjerojatno je posljednji roman 86-godišnjeg Milana Kundere, vječnog kandidata za književnog Nobela, koji je u Hrvatskoj objavio Meandar. Kunderin je roman dobio velike pohvale, ali i izazvao napade, kojima se ovom suvremenom klasiku odriče relevantnost, pa smo zato zamolili prevoditeljicu romana Vandu Mikšić da nam otkrije tajne 'Praznika beznačajnosti'

Autor: Gordan Duhaček

Čini se da su u Švedskoj akademiji čvrsto odlučili da Nobelova nagrada za književnost nikada neće otići u ruke Milana Kundere. Osamdesetšestogodišnji češko-francuski pisac, jedan od najvažnijih europskih autora u drugoj polovici 20. stoljeća, polako je ispao iz mode te je i predmet oštrih kritika, primjerice one koju je u Guardianu u svibnju objavio pisac Jonathan Coe, postavljajući u naslovu pitanje 'Koliko je danas važan Milan Kundera?' i onda nudeći svoje argumente za tezu da baš i nije jako važan.

Coe smatra da je nepodnošljivo Kunderino portretiranje ženskih likova te da je cijeli književni opus ovog suvremenog klasika obilježen muškim pogledom koji objektivizira žene. Za Coea je Kunderin najnoviji roman 'Praznik beznačajnosti', njegov prvi nakon više od deset godina, 'tipični Kundera, ali ne i klasični Kundera', što se vidi i po sceni koja otvara roman, u kojoj 85-godišnji protagonist (dakle istih godina kao Kundera) pohotno gleda otkrivene pupkove mladih Parižanki i teoretizira o 'erotskim orijentacijama'. 'Tko dugi je mogao napisati te odlomke nego Milan Kundera?', retorički pita Coe, ali ne kao pohvalu, nego kao optužbu protiv pisca koji je sedamdesetih i osamdesetih godina svojim knjigama kao što su 'Šala', 'Smiješne ljubavi', 'Nepodnošljiva lakoća postojanja' te 'Knjiga smijeha i zaborava' fascinirao cijeli literarni svijet, ali i široku čitateljsku publiku.

No Kundera je tada bio i disident češkog komunističkog režima, autor čije su knjige bile zabranjene, te je 1975. emigrirao u Francusku, počeo pisati na francuskom jeziku i u međuvremenu se proglasio francuskim piscem, što mu domovina nikad nije oprostila, kao što očito mnogo toga nije ni on oprostio njoj. Većina poznavatelja Kunderina opusa će se složiti s time da su piščeve knjige na francuskom slabije od vrhunaca njegova opusa, a taj stav neće promijeniti ni 'Praznik beznačajnosti' te je dobio podijeljene kritike – od onih koji ovaj kratki roman vide kao još jednu potvrdu Kunderina literarnog genija do onih koji smatraju da je to samo još jedna potvrda da je dotični 'otišao na kvasinu'. 

U Hrvatskoj je nedavno objavljen prijevod 'Praznika beznačajnosti' u izdanju Meandra i prijevodu nagrađivane prevoditeljice Vande Mikšić, pa smo joj se obratili s nekoliko pitanja o novom, moguće i posljednjem Kunderinom romanu, kako bismo doznali što se krije u 140 stranica ove knjige.

Vanda Mikšić ističe da je kao čitateljica uživala u 'Prazniku beznačajnosti', napose zbog 'Kunderinih lucidnih rečenica punih humora i suptilnih aluzija': 'Mnoge od njih su u svojoj formalnoj jednostavnosti i sažetosti kirurški precizne, oštre do bola. Uspijevajući u njima povezati pojave koje naizgled nemaju nikakvih dodirnih točaka ili su u krajnjoj opreci, Kundera nam otvara horizonte percepcije i refleksije. U ovoj je konkretnoj knjizi zanimljivo to da razina izraza odražava temu djela, odnosno koncept beznačajnog.'

S obzirom na to da je veći dio svoje književne karijere pisao na jednom jeziku pa se onda prebacio na drugi, pitamo kakav je Kunderin francuski i ima li nekih specifičnosti koje otkrivaju da mu to nije materinji jezik. 'Načelno govoreći, Kunderina sintaksa nije komplicirana i relativno se lako prevodi iako lakoću izraza nikada ne treba podcijeniti. Kod njega je primjerice veoma važan koncept ritma, dakako ne onog akcenatskog ili silabičkog, s kakvim se susrećemo u poeziji, nego tekstualnog ritma. Kundera naime vrlo često svoje tekstove gradi na ponavljanjima rečenica, dijelova rečenica ili pak nekog pojma koji kao kakvu potku provlači osnovom tkanja. Tu prevoditelj treba biti jako oprezan i pažljivo osluškivati tekst', objašnjava Mikšić.

Kritičari su ocijenili da je 'Praznik beznačajnosti' iznenađujuće lepršav roman, s time da je za jedne to bila pohvala, a za druge pristojan način da jednom suvremenom književnom klasiku u poznim godinama pristojno poruče da je postao površan. Vanda Mikšić ističe da je to 'kunderijanska lepršavost', ona iza koje se krije 'mnogo gorčine, ironije': 'Ima tu i parodije, a sve su to mehanizmi promišljanja samoga sebe i svijeta u kojemu autor jest, godina u kojima je sada. Kundera vrlo vješto balansira tonovima i nikad ne svira na jednoj žici. Motivski raspon mu je također veoma bogat. Meni je osobno bio silno zabavan dio u kojemu likovi govore izmišljenim jezikom. Narator ih prati vrlo suptilnim komentarima.'

Kunderini ključni likovi u romanu su starci, tzv. senior citizens. Koliko je to važan element priče? 'Nisu svi starci, ali se definitivno daju iščitavati kao odraz autorovih godina. S godinama dolazi, ili bi trebala doći, neka mudrost – mnogo se toga iskusilo, čovjek možda lakše razabire važno od nevažnog, prisutniji su bolest i fizička ograničenja, nameću se neka nova pitanja, potreba da se raščisti s nekim utvarama iz prošlosti – ali i luckastost, nazovimo je slobodom, koja je drugačija nego kod mladoga čovjeka', odgovara prevoditeljica, napominjući i da je 'Praznik beznačajnosti' roman koji se 'u potpunosti uklapa' u Kunderin opus, 'jer je ponovo riječ o djelu koje je temeljno filozofske naravi, koje propituje, koje uzima mjeru današnjega svijeta'.

'Nijedan element Kunderine poetike ne izostaje, čak ni povremeno esejiziranje. Politika je također eksplicitno prisutna u Staljinovu liku. Veoma važno mjesto u djelu zauzima ideja prijateljstva, nekog temeljnog ortaštva, uzajamnog razumijevanja. Jedan od ključnih predmeta u tekstu jest perce... Kunderin je čovjek još jednom malen ispod zvijezda, korača lakim korakom i smije se', zaključuje Vanda Mikšić svoju analizu novog, vjerojatno i posljednjeg romana Milana Kundere.