MALI ŽIVOTOPISI: Džamonja
U mome sjećanju postoje razne kafane iz kojih smo gledali kako se napolju roje pahuljice. I sada kad s ove udaljenosti gledam na svoju prošlost, mogu reći da je Daco bio drug iz mladosti s kojim sam gledao snijeg.
Piše: Semezdin Mehmedinović
Već je kraj maja, ali su dani prilično hladni. Danas sam u zimskoj odjeći šetao kroz Dobrinju, istim onim putem uz rijeku kojim sam prije trideset i pet godina išao do kasarne u Lukavici, tamo sam služio vojsku. Ne volim zaštitnu masku za lice, ali me je grijala, jer je puhao oštri sjeverni vjetar. Na planinama je sigurno pao snijeg. Išao sam do vrha grada, ali nisam osjećao potrebu da produžim do kraja i uvjerim se postoji li još uvijek zgrada kasarne. To vrijeme provedeno u JNA nije mi ostalo u lijepoj uspomeni.
Sjećam se, noć pred moj odlazak u vojsku, u januaru 1985. godine, Dario Džamonja je predložio da se dopisujemo dok budem tamo, i da pisma objavljujemo u Oslobođenju. Meni se, naravno, ideja dopala. On je tamo bio domaći autor, redovito su štampali njegove priče, znao je urednike, pa smo povjerovali kako neće biti problem dogovoriti i objavljivanje naših pisama.
Desetak dana nakon što sam se uselio u kasarnu, razmijenili smo prve pisane poruke, ali to u Oslobođenju nisu prihvatili. Urednik kulture ih je odbio objaviti. U prvom javljanju adresiranom na Dacinu marijindvorku adresu, govorio sam o mladim vojnicima koji su od mene tražili da im asistiram u pisanju ljubavnih pisama njihovim djevojkama. Opisao sam tada i nekog Mumina iz Banje Luke koji je nakon par dana otpušten iz vojske, jer se triput rezao žiletom i onda krv razmazivao po bijelim keramičkim pločicama na zidu hodnika ispred naše spavaonice. Naivno sam vjerovao da su državne dnevne novine spremne objaviti takvu priču. Između svih propuštenih knjiga u mome životu, ako bih sada mogao izabrati jednu za koju bih volio da je napisana i objavljena, onda bi to bila ta knjiga pisama s Dacom.
Jednom je on došao u kasarnu da me posjeti, kupio mi je sve novine iz toga dana i u sobi za goste dva sata strpljivo je čekao da se pojavim. Tog jutra su nas patili s vježbama puznja i kad sam se pred Dacom pojavio u blatnjavoj uniformi, on mi je dmah rekao da nema namjeru više dolaziti, jer nije normalno toliko čekati. Pokazivao sam mu uniformu, da ga uvjerim kako je meni uvaljanom u blato ipak gore nego njemu u toploj sobi. On je rekao da nađem način i pobjegnem odatle. Kako? „Onako kako je i Mumin!“ Znači, da se izrežem žiletom. Ali ja za to nisam imao hrabrosti.
Međutim, uskoro sam otkrio sve slabosti tog mjesta i počeo bježati iz kasarne. Sjećam se da je tog ljeta bila retrospektiva filmova Wima Wendersa u velikoj sali Skenderije, skoro sasvim praznoj u vrijeme projekcija. Pobjegao sam jednog dana u grad da gledam Američkog prijatelja. Pod dojmom filma poslije sam otišao do Sloge. Daco se te večeri pojavio tamo, i umjesto da se prije ponoći vratim u kasarnu, mi smo do kraja noći mijenjali kafane po gradu. On je ujutro imao gostovanje na radiju, pa je ranim tramvajem otišao do zgrade Televizije, a ja sam se trolejbusom prevezao na Dobrinju, onda pješačio do kasarne. Mislio sam da će me straža zaustaviti i odvesti u zatvor, ali se to nije dogodilo; stigao sam na jutarnju fiskulturu. I dok su nas pred dnevne aktivnosti postrojavali na platou, s razglasa je išao jutarnji program Radio Sarajeva. Daco je veselo odgovarao na pitanja voditeljice, povremeno bi se glasno nasmijao i tada bi se zagrcnuo u duhanskom kašlju koji se razlijegao po krugu kasarne.
Inače, ja sam ga upoznao u sniježnu zimu 1982, ali smo se intenzivnije počeli družiti tek u kasno proljeće 1984. godine, kad je on izišao iz bolnice. Nakon izlaska, izbjegavao je alkohol i pio je sok od paradajza. Dodavao je biber u čašu i kad je pio, stresao bi se kao dijete koje je greškom probalo rakiju. Bio je u kasnim dvadesetim, a već s bolesnom jetrom. Poslije se prebacio na pivo koje po njegovom objašnjenju „i nije alkohol.“
I tako, u ovim pandemijskim šetnjama po Dobrinji, mislim na Dacu. Još tri dana trebaju proći i bićemo u junu, a dani su hladni. Zima je ove godine bila iznenađujuće blaga. Sad smo na rubu ljeta, a na Jahorini je pao snijeg.
Jednom davno Sarajevo sam zavolio zbog tišine koja nastupi kad snijeg pada. Gradska kotlina je akustična, i kad pahulje pokupe sitne zvukove iz zraka, sve se utiša. Veliko je zadovoljstvo u osvit koračati kroz puste ulice i biti prva osoba koja u snijegu za sobom ostavlja trag. Snijeg i okus ruma u čaju od šipka, i miris karanfilića u kuhanom vinu. To je meni Sarajevo. U mome sjećanju postoje razne kafane iz kojih smo gledali kako se napolju roje pahuljice. I sada kad s ove udaljenosti gledam na svoju prošlost, mogu reći da je Daco bio drug iz mladosti s kojim sam gledao snijeg.
U to vrijeme, nas je spajala potreba za kafanskim razgovorom koja nije nužno bila povezana s književnošću, jer su se naši ukusi za knjige tada razlikovali. I mislim da sam ja njemu zbog toga nekada išao na živce.
U svojim pripovijetkama, pisao je uglavnom o sebi, jer je o tome najviše znao. Imao je nepovjerenje prema izmišljanju. Pisac je svoj prvi čitalac. Književnost je proces samoispitivanja i tek u jeziku mi osvještavamo neka znanja o sebi. Ima li onda veće privilegije od toga da si, u procesu pisanja, neprestano na granici, istovremeno si i autor i svoj književni lik? Gledaš sebe sa strane, i tako otkrivaš nešto što ranije o sebi nisi znao.
U napisanim pričama, kao i u stvarnosti, on se svome životu radovao.
Jednom u vrijeme opsade Sarajeva, bio je rođendan nekom gradskom komandantu. I Daco je bio tamo. Puno se pilo te noći. Nervirao ga je neki glasni vojnik. Nešto mu je prigovorio, ili se nasmijao njegovoj agresivnosti, što je tog mladića u maskirnoj uniformi povrijedilo. Na kraju, kad je Daco ustao od stola s namjerom da ide kući, komandant je tražio da neko od njegovih vojnika odveze pisca. Bilo je već vrijeme policijskog sata. Odmah je onaj agresivni vojnik poskočio i rekao da će ga on voziti kući.
Sutradan sam sreo Dacu, izgledao je zadovoljno, radovao se savršenom sunčanom jutru, bio je svjež i okupan, ali izderanih farmerica. Sjedili smo za stolom u Pozorištu mladih, on se igrao zippo upaljačem, otvarao i zatvarao poklopac na svome koljenu i pričao. Onaj vojnik, bijesan na pisca, odvezao ga je skroz do Ilidže, do same crte razgraničenja, i ispustio iz auta u mrklu noć. „Prst se pred okom nije vidio“! Uspio je pronaći tramvajsku prugu, ali onda, trebao je još odlučiti i na koju stranu da krene. Krivi izbor bi ga mogao odvesti u smrt. „Sreća je da sam pošao u pravom smjeru, nazad prema gradu. Do jutra sam bio kod kuće...“
U tom trenutku izgledao je kao najsretniji čovjek na svijetu. U njegovom tonu nije bilo ljutnje. Nikoga nije krivio za svoju nevolju iz prethodne noći, premda je ono što je vojnik uradio bilo čisto zlo. A radovati se životu to je dar, to ne možeš naučiti, s tim se rodiš.
Otputovao je u Ameriku prije mene. Kad sam ja stigao tamo nakon rata, on se već spremao nazad, u Sarajevo. Krajem devedesetih, iz Oslobođenja me je zvao novi urednik, predlagao je da Daco i ja razmijenimo pisma za njihov novogodišnji broj, ja iz Amerike da pišem o Sarajevu, a on iz Sarajeva da piše o Americi, u nekoj duhovitioj inverziji. Prijedlog je bio dobar, ali je stigao kasno, nije bilo dovoljno vremena. Izgovorio sam se tada na svoje obaveze, bio sam zatrpan poslovima, ali sam se i ljutio zato što su u Oslobođenju odbili objaviti ona naša pisma iz 1985. godine. Bilo je prekasno.
