Mak Dizdar: Izgubljena

Mak Dizdar

Dokle ću dokle ovako stajati sâm pod nebom/ tražeći tebe među zvijezdama? 

Izgubljena

U tvojim očima blistalo je nebo nade moje

i njime prolazili ko morskom pučinom

lađe nepoznate

oblaci sanja i nada mojih

iz crnih zjena kupina što su sabrale toplinu

proljeća

pjevale su ptice i grijalo sunce

kao mladunče ovce runo majke

meko i drago

(do prve igre oblaka i dûge

kroz koju si htjela da se provučeš

vjerujuć da će ti pasti na ramena

u bojama haljine rascvjetanog polja –

ostavljajući me sretna zadivljena

ludostima tvojim)

Vlaga sa usana zamagljenih mutila mi glavu

ko mirisno planinsko cvijeće i najopojnije

vino

i budila novu žeđ

(putnik sam bio što je okušao opsjenjen

ključeve modrog izvora u zoru

i nije se dugo ogledao u čudu prirode

bojeći se sjećanja kasnijeg na slasti napitka

u goloj pustinji podneva

što se nazirala na zreniku)

Zagrljaj tvoj bio je plodan ko mlječno sjeme

zemlje

i ja sam u njemu jačao rastao

a grudi su se moje nadimale kao jedra mora

u buri

do prvog zrna saznanja

da poslije plime dolazi praznina

i naše ruke strše na suhu

katarke razbijenog broda na hridini

Darivanje života donosi nov život

ali i smrt možda jednako draga

jer valja uvijek ići nekud

ma nikad i ne stići

Na dlan sam ti zato jednog dana u danima krvavi

nar darovao

po običaju predaka što vjerovahu u vodu

i vatru

i nikad nisi saznala da si srce moje

jedini posjed koji sam imao

kao igračku kakvu

na mjesec

na trave

bacala

Ništa ti o tome ne rekoh

jer mišljah da šutnja govori više od riječi

Ništa ti o tome ne rekoh

i izgubih te na čudnim putovima ljubavi

Putovi su sad pusti oko mene

hladnim snjegovima pokriveni

i stope tvoje zametene

nepovratno

Sjećanje na tebe

kakva si bila

kakva si mogla biti

i kakva nećeš nikada postati

leluja se u opsjeni

osama noći što se ne prekida

Jagodicama oguljenim u grozničavom lomljenju

prstiju

teku za tebe rijeke teku

otkinuti cvjetovi rada i ljiljana

vrište vranci izgubljeni

bijela i crvena ostrva

strmoglavim brzacima krvi

peče led zemlje pod nogama

i časovi tijela tuku zvonicima gustim

ko šuma dana neizvjesnih

Kad prenem se u noći bez sna

iz snova jave ove drugomorne

skidam lagano crne mrene

i da ne ozlijedim

uspomene

tiho

varku po varku

san po san

sa dlanova

iz kosa

skidam

a noć

noć

mračnija

postaje

skidam

a bol

bolnija

bol

golija

ostaje

Dokle ću dokle ovako stajati sâm pod nebom

tražeći tebe među zvijezdama?