MAČAK U ČIZMAMA (Jacob i Wilhelm Grimm)

Kad su čizme bile gotove, mačak ih navuče, uze vreću, naspe u nju malo žita, a pri vrhu namjesti uzicu da se vreća može svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao čovjek.

Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli, magarac donosio žito i odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad je mlinar umro, sinovi podijeliše nasljedstvo: najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlađi mačka.
Rastuži se on i stade u sebi govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može mljeti žito, drugi može jahati na magarcu, a što ću ja s mačkom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je sve."
– Slušaj, – progovori mačak koji je izgleda razumio njegove misli – nemoj me ubiti da bi napravio par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati se pred ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.

Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar, on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme.
Kad su čizme bile gotove, mačak ih navuče, uze vreću, naspe u nju malo žita, a pri vrhu namjesti uzicu da se vreća može svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao čovjek. U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je bilo teško nabaviti. U šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi okušati sreću. Kad stiže u šumu, raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u travu, a drugi iza grma. Tu se sakri pa, pritajivši se, poče promatrati. Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za drugom počeše skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak pritrča i povuče uzicu. Zabaci vreću na leđa i uputi se ravno u carev dvor. Kad stiže, stražar viknu:
– Stoj! Kuda ćeš?
A mačak ni pet ni šest već odgovori:
– Caru.
– Jesi li lud, – reče stražar – mačak da ide caru!
– Pusti ga – reče drugi stražar. – Znaš da cara često dosadno. Možda će ga mačak razveseliti frktanjem i mijaukanjem.
I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:
– Moj gospodar, grof... – pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime – preporučuje se gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.

Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa naredi da mačku iz riznice u onu vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na rastanku mu reče:
– Odnesi to svojem gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom podbočenom rukama razmišljao kako je posljednji novčić dao za mačkove čizme – a šta mu može mačak donijeti? Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata, zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:
– Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i puno ti se zahvaljuje.

Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako nije mogao shvatiti kako je mačak do njega došao. Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:
– Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću opet obući čizme i učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da si ti grof.
Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu u šumu i odnese caru još bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj kuhinji, kad naiđe kočijaš i poče psovati:
– Bestraga i car i princeza! Baš sam htio otići u krčmu piti i kartati, a evo moram ih voziti u šetnju do jezera.
Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:
– Ako želiš postati grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim, svuče se do gola i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i sakri. Samo što to obavi, doveze se car.

Mačak odmah poče kukati i jaukati:
– Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru, a naišao lopov i ukrao mu odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama isplivati, a ako dugo ostane, prehladiti će se i umrijeti.
Kad je to čuo, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče raskošnu odjeću, a kako ga je car već poznavao kao grofa koji mu šalje jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio. Mačak je, međutim, otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto ljudi kosilo travu, upita ih:
– Ljudi, čija je ovo livada?
– Velikog čarobnjaka, – odgovoriše mu.
– Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije vidio kraj, a na njoj je žnjelo preko dvjesta žetelaca.
– Narode, čije je ovo žito? – opet će mačak.
– Čarobnjakovo – odgovoriše mu.
– Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito, vi odgovorite: grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.
Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine drvosječa obaralo i cijepalo hrastovinu.
– Ljudi, čija je ovo šuma?
– Čarobnjakova.
– Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je šuma, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.
Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje. Kako je izgledao neobično i hodao u čizmama na dvije noge kao čovjek, oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do čarobnjakovog dvorca, drsko uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga prezrivo pogleda i upita što želi. Mačak se opet pokloni i reče:
– Priča se, milostivi, kako se možeš, po volji pretvoriti u bilo koju životinju. Što se tiče psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da se možeš pretvoriti i u slona, to mi se čini sasvim nemoguće, pa sam se došao sam uvjeriti.
Čarobnjak mu oholo odgovori:
– Ništa lakše, – pa se u trenu i pretvori u slona.
– To je veličanstveno, – ushićeno će mačak – ali možeš li se pretvoriti u lava?
– I to je za mene sitnica – reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:
– Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još čudnije bi bilo kad bi se mogao pretvoriti i u tako malenu životinjicu kao što je miš. Ti sigurno možeš bolje od bilo kojeg čarobnjaka na svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.
Kad je čuo ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
– Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to – pa začas počne skakutati po sobi pretvoren u miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme, car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike livade.
– Čija je ovo livada? – upita car.
– Gospodina grofa – povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.
– Lijep komad zemlje, gospodine grofe – reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog žitnog polja.
– Čije je ovo žito? – upita car.
– Gospodina grofa – opet mu odgovoriše.
– Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! – reče car. Stigoše tako i do velike šume.
– Čiji je ovo gaj, ljudi?
– Gospodina grofa.
Car se još više začudi pa reče:
– Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu šumu.
Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na stepenicama, a kad se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:
– Gospodaru, dobrodošli u zamak moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu činite.
Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i ljepši od njegovog, a grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a mačak u čizmama njegov prvi ministar.

Preuzeto sa: Lukin portal za djecu i obitelj