Lav Nikolajevič Tolstoj- "Ne mogu šutjeti"
“Samo kada ljudi odbace praznovjerje i kada budu smatrali najvažnijim na zemlji zakon: čini svom bližnjemu ono što želiš da on tebi čini, onda će biti kraj ropstvu i žalosnom stanju”.
Ruski književnik i mislilac te jedan od najvećih svjetskih novelista. Rođen je u mjestu Jasna Poljana 9. rujna 1828. u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece (Marija, Nikolaj, Sergej, Dimitrije, Lav) Nikolaja Iljiča i Marije Nikolajevne Volkonski. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Titulu grofa njegovim precima dodijelio je u 18. stoljeću osobno Petar Veliki.
Osim kao veliki književnik ostati će upamćen i kao veliki zagovornik mira i nenasilja. “Pismo hindusima” koje je napisao jednoj grupi indijskih novinara (1908.) rezultiralo je intenzivnim dopisivanjem s Gandhijem. U tom dopisivanju Tolstoj je uvjerio Gandhija da se odustane nasilnih metoda i prihvati politiku nenaoružanog otpora. Kasnije će Gandhi u svojoj autobiografiji Tolstoja nazvati “Najvećim apostolom nenasilja današnjice”.
TOLSTOJ, VIZIONAR – NE VOLE GA POLITIČARI i CRKVENA HIJERARHIJA, JER JE RAZGOLITIO NJIHOVO PONAŠANJE UKAZUJUĆI NA ZASTRAŠUJUĆU ISTINU – O ISKORIŠTAVANJU NARODA OD DRŽAVA I CRKVI.
U knjizi “Ne mogu šutjeti” možete pročitati cenzurirane ili zabranjene eseje (“Kraj jednog vijeka”, “Ne mogu šutjeti”, “Radničko pitanje”, “Što je novac”, “Mora li zbilja tako biti”) i zabranjenu novelu: “Obnova pakla”. Lav Nikolajevič Tolstoj nije bio samo romanopisac, već i veliki socijalni i političko-moralni kritičar svojeg vremena.
KNJIGA KOJA JE DUGO OSTALA U SJENI ZABRANE. PISANA JE U CARSKO DOBA i ZA DANAŠNJE VRIJEME. ONA PRŠTI I VRIŠTI DETALJIMA ŽIVOTA – POKREĆE NA RAZMIŠLJANJE – TJERA NA POSTAVLJANJE PITANJA NAŠE SVAKODNEVNICE. TOLSTOJ PROVOCIRA, PRECIZNO KONSTATIRA BIT PROBLEMA ALI I DAJE JASNE VIZIONARSKE ODGOVORE.
“Samo kada ljudi odbace praznovjerje i kada budu smatrali najvažnijim na zemlji zakon: čini svom bližnjemu ono što želiš da on tebi čini, onda će biti kraj ropstvu i žalosnom stanju”.
-Tolstoj
Iz nekih eseja...
Jeste li znali: TOSTOJ GENIJ GOVORIO JE PREKO 90 JEZIKA
KRAJ JEDNOG VIJEKA
Vjerovali li mi to ili ne – živimo na početku kraja ili smo već i puno dalje od početka kraja velikih promjena. Svijest svijeta je utamničena i osuđena na nevjerovatne patnje, iako joj je svjetlo tako blizu. Čitajući ovaj esej vidimo koliki je tolsoj bio veliki vizionar. Njegove poruke su: probudite se ljudi! Ovo se čita u jednom dahu, bez daha.
CITAT
Znakovi i uzroci uništenja starog Vijek i konac vijeka – to po evanđelju ne znači kraj i početak stoljeća, već znači kraj jednog svjetonazora, jedne vjere, jednog načina zajedništva između ljudi, te početak drugog svjetonazora, druge vjere, drugog viđenja zajedništva. U evanđelju se kaže da će pri takvom prijelazu iz jednog u drugi vijek biti svakovrsnog zla: izdaje, prijevare, okrutnosti i rata, a s nezakonitošću ohladit će ljubav.
Ja ne shvaćam ove riječi kao natprirodno proročanstvo, već kao uputu u sljedeću istinu: kada vjera, način života, kojim su ljudi prije živjeli budu zamijenjeni novim, kada staro obamrlo otpadne i novo stupi na njegovo mjesto, onda moraju nastati velika vrenja, okrutnost, prevara, izdaja, bezakonje svake vrsti, a uslijed ovog bezakonja mora ohladiti ljubav, najvažnije i najpotrebnije svojstvo za ljudsku zajednicu.
Ja smatram da je život kršćanskih naroda danas, upravo danas, došao do one granične crte koja dijeli stari vijek koji završava od novog koji započinje. Ja smatram da se danas, upravo danas, počeo dovršavati veliki prevrat koji se u čitavom kršćanskom svijetu sprema dvije tisuće godina, prevrat koji će se sastojati u priznanju jednakosti svih ljudi i u pravoj slobodi za sve ljude, koju imaju uživati kao razborita bića.
Izvanjske znakove za to razabiremo u žestokoj borbi između raznih staleža koja se rasplamtjela kod svih naroda, u hladnoj tvrdoći bogatih, u ogorčenju i očajanju siromašnih; u mahnitom, bezumnom, sve većem naoružavanju svih država, u proširenju neostvarivog socijalističkog nauka koji svojim despotizmom zastrašuje, a svojom lakomislenošću zadivljuje; u suvišnosti i gluposti besposlenog mudrovanja i istraživanja koje se naziva znanost; u tužnoj pokvarenosti i neobuzdanosti umjetnosti u svim njezinih oblicima; a u prvom redu u tome što se u vodećim krugovima ne nalazi trag vjeri, već se svaka religija namjerno zatajuje; umjesto nje postavlja se uvjerenje da je pravedno i ispravno kada jači tlači slabije i tako nema u ovom životu uopće nikakvog razboritoga načela kojeg bi se ljudi držali.
NE MOGU ŠUTJETI
Tokom povijesti hrabri muškarci i žene bili bi utamničeni, mučeni, ubijani i spaljivani. U novija vremana oni su ismijavani i obezvređivani kako bi se ušutkali. Tko i za koga? Pročitajte!
CITAT
Ljudi! Budite razboriti, prestanite i pomislite i prosudite što radite! Razmislite, što ste vi!
Prije nego što ste krvnici, generali, javni tužitelji, suci, ministri – zar niste prije toga ljudi? Danas ugledate svjetlo Božje, sutra prestanete živjeti. Vi krvnici svake vrste koji ste prouzročili najveću mržnju i još je uzrokujete, mislite na to! Je li moguće da vi koji ste na čas pogledali u Božji svijet (jer i onda ako ne budete umoreni, smrt je ipak iznad svih nas), je li moguće da vi u svijetlim trenucima ne vidite da vaše opredjeljenje na svijetu ne može biti da ubijate ljude; vi sami dršćete od straha da ćete biti ubijeni; varate sami sebe, druge i Boga, uvjeravate sebe i druge da vi, sudjelujući u tim stvarima, činite veliko djelo za boljitak milijuna! Je li moguće da, ako niste opijeni svojom okolinom i običajnim mudrijašenjem, svaki od vas ne zna da su to sve samo puki izgovori pronađeni samo zato da se vi radeći najstrašnije stvari možete smatrati dobrim ljudima? Vi morate znati da vi, kao i svaki od nas, imate samo jednu pravu dužnost koja sve druge u sebi uključuje: dužnost da ovo kratko doba što nam je dosuđeno, u suglasju s voljom onoga koji nas je poslao na ovaj svijet, živimo, te da ga u suglasju s njegovom voljom napustimo; a ova volja jest da ljubimo svoga bližnjeg.
No, što vi činite? Za što vi žrtvujete svoju duhovnu snagu? Koga vi ljubite? Tko ljubi vas? Vaša žena? Vaše dijete? No, to nije ljubav. Ljubav žene i djece nije čovječja ljubav.
Životinje ljube na isti način, dapače još jače. Čovječja ljubav jest ljubav čovjeka prema svom bližnjemu, prema svakom čovjeku, kao sinu Božjemu i zbog toga ljubav prema bratu.
Koga vi ljubite na taj način? Nikoga. Tko ljubi vas na taj način? Nitko. Vama laskaju ljudi jer vas u dnu srca preziru i mrze vas i kako vas tek mrze! I vi to znate i bojite se ljudi.
Da, razmišljajte o tom, razmišljajte svi od najvišeg do najnižeg razbojničkog društva; razmislite tko ste vi i prestanite raditi ono što radite. Prestanite, ne zbog vas, ne za volju vaše osobe, ne zbog ljudi, ne zbog toga da prestanete biti kuđeni, već za volju vaše duše i za volju Boga koji živi u nama.
RADNIČKO PITANJE
Nevjerovatno, tolstoj plemić apostrofira tako precizno i tankoćutno ovo pitanje i slikovito iscrtava u današnje vrijeme. Pročitajte, to je zaista nevjerovatno!
CITAT
...Broj radnih ljudi na čitavom svijetu iznosi preko jedne milijarde, dakle tisuću milijuna. Sve žito, sva roba čitavog svijeta, sve od čega ljudi žive i u čemu se sastoji njihovo bogatstvo, sve to izrađuje radni narod. No, to sve što on stekne, ne uživa radni narod, već vlast i posjednici. Radni narod živi u trajnoj oskudici, neznanju, ropstvu onih za koje izrađuje odijelo, hranu, stan i u čijoj je službi.
Zemlja mu je uzeta i smatra se vlasništvom onih koji je ne obrađuju; tako da radnik, da bi dobio hranu, mora raditi sve ono što posjednici zemlje od njega zahtijevaju. Ostavi li radnik zemlju i traži posao u tvornicama i radionicama, pada u ropstvo bogatih kod kojih mora čitav svoj život raditi deset, dvanaest, četrnaest i više sati dnevno tuđi, jednolični, umarajući, često po život opasan posao. Pođe li mu za rukom ostvariti takav položaj da se može prehranjivati, onda mu ne daju mira; onda se traže od njega davanja i, osim toga, uzmu ga na tri, četiri, pet godina u vojsku ili ga sile da plaća vojnički porez. Ako želi uživati zemljište, a da za to ne plaća porez ili želi spriječiti druge u tom ili se ustručava platiti poreze, onda pošalju vojnike protiv njega, rane ga i ubiju ili ga silom natjeraju na rad i plaćanje. I tako u čitavom svijetu oni koji rade žive, ne kao ljudi, već kao tegleća stoka; oni su prisiljeni da čitav svoj život rade, ne ono što bi htjeli raditi, već čine ono što hoće njihovi tlačitelji, te zato dobivaju hranu, odijelo i toliko mira koliko ga trebaju kako bi preživjeli. No, mala skupina ljudi koja vlada radnim pukom i uživa sve što puk proizvodi živi u besposlici i nerazboritoj udobnosti, te rasiplje beskorisno i nećudoredno rad milijuna. I tako živi većina ljudi na čitavom svijetu, ne samo u Rusiji, ne, već i u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Kini, Africi – posvuda. Tko je tome kriv? I kako da se doskoči tom zlu?
Jedni misle, krivi su oni koji posjeduju zemlju, a sami je ne obrađuju, te bi se moralo zemljište odstupiti radnom narodu; drugi misle da su krivi bogataši koji imaju u rukama sredstva rada, to jest tvornice i radionice, a tvornice i radionice morale bi postati vlasništvo radnika; drugi opet misle da je krivo čitavo uređenje našeg života, te bi se to uređenje moralo promijeniti iz temelja.
Je li to istina?
ŠTO JE NOVAC
Demokracija, s figom u džepu. Tko ju je napisao i za koga? Demokracija kroz novac. Pročitajte, ne možete ostati ravnodušni! Banke, ekonomija, znanost jesu li u službi običnog čovjeka ili???
CITAT
... Novac! Što je novac? Novac je protuvrijednost za rad.
Ja sam se namjerio na obrazovane ljude koji su tvrdili da novac predstavlja dapače rad onoga koji ga ima. Priznajem da sam u prijašnja vremena na neki neodređeni način bio i sam tog nazora, ali ja sam nastojao od početka otkriti što je uistinu novac i da to otkrijem, obratio sam se znanosti.
Znanost kaže da pojam novac ne sadržava ništa što bi bilo nepravedno ili škodljivo, da je novac prirodna podloga našeg društvenog života, da nam je potreban. Novcem prvo olakšavamo svaku razmjenu, drugo, njime utvrđujemo vrijednost mjere, treće, služi nam za štednju i četvrto, rabimo ga kao sredstvo plaćanja. Prividna činjenica da imam li tri suvišna rublja u džepu, trebam samo zazviždati kako bih dobio na raspolaganje sto ljudi koji će za tri rublja na moju zapovijed izvršiti teške, odvratne i ponižavajuće radnje – ova činjenica nema po sudu znanosti svoj uzrok u naravi novca, već u vrlo zamršenim uvjetima ekonomskog života naroda. Znanost uči da podjarmljivanje čovjeka od strane čovjeka nije prouzročio novac, već su ga prouzročile okolnosti što radnik ne dobiva potpuni iznos vrijednosti svog rada. Uzrok toga što on ne dobiva taj potpuni iznos su posebna svojstva kapitala, kamata i radničke plaće, kao i zamršeni odnosi koji postoje između tih čimbenika i uspostave podjele i potrošnje imanja. Svakodnevnim govorom moglo bi se reći da onaj tko ima novaca drži u vreći onoga koji ga nema.
MORA LI ZBILJA TAKO BITI?
Mora! Dok mi šutimo i trpimo. Tolstoj u svoj svojoj dubini želi probuditi svijest u nama s porukom “probudi se čovjeće”! Dok ovo čitamo osjećamo kao da smo kod njega na kavi.
CITAT
...Što je to? Zar su ti radni ljudi počinili kakav zločin za koji su kažnjeni? Je li to sudbina svih ljudi, a jesu li oni koji su se provezli na kolima i dvokolicama učinili nešto dobro i korisno ili to još čine, da budu za to nagrađeni? Ni najmanje! Naprotiv, oni koji naporno rade većinom su ćudoredni, suzdržani, čedni, marljivi ljudi; a oni koji su se provezli većinom su ljudi slabijeg morala, puteni, drzoviti i lijeni. I to je sve tako zbog toga što se takvo uređenje života smatra prirodnim i valjanim u svijetu onih koji o sebi tvrde ili da pristaju uz Kristov nauk o ljubavi prema bližnjemu ili da su kulturni ljudi, to jest usavršeni ljudi.
I takve prilike ne vladaju samo u onom kutu tulskog okružja koji živo gledam pred sobom jer ga dobro poznam, već posvuda i to ne samo u Rusiji, od Petrograda do Batuma, već i u Francuskoj, od Pariza do Auvergne, u Italiji, od Rima do Palerma, u Njemačkoj, u Španjolskoj, u Americi, u Australiji i dapače u Indiji i Kini.
Posvuda žive dvije ili tri od tisuće osoba tako da, ne radeći ništa za sebe, u jednom danu izjedu i popiju u vrijednosti kojom bi se sto ljudi hranilo godinu dana; oni nose odjeću koja košta tisuće, stanuju u palačama u kojima bi se mogle smjestiti tisuće radnika, daju za svoje hirove tisuće milijuna od radničke zarade. Oni drugi ne jedu i ne spavaju dovoljno, rade preko svojih snaga, urušavaju svoje tjelesno i duševno zdravlje u korist svojih odabranika.
Za jednoga se čovjeka još prije nego što se rodi, naručuju babice i liječnici, drži u pripremi oprema, košuljice, povoji sa svilenim vrpcama, kolijevka s mekim jastucima; druge žene, u velikoj većini, rađaju djecu ma gdje bilo, bez ičije pomoći, zamataju ih u krpe, polažu ih u slamu i vesele se ako im djeca umru. Djecu jednih njeguju babice i dojilje dok majka leži devet dana u krevetu; djecu drugih nitko ne njeguje, jer nema nikoga i majka ustaje odmah poslije poroda, loži peć, muze kravu i ponekad pere rublje za sebe, za muža, za djecu.
