”Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.” (Dylan Thomas)
Piše: Bjanka Alajbegović
Dylan Marlais Thomas rođen je 1914. godine u Južnom Velsu. Otac mi je bio profesor engleskog jezika, koji je Dylanu, dok je još bio dječak, čitao Šekspira. Poeziju je počeo pisati već u školi, gdje je bio odličan u književnosti, ali je zato padao iz svih drugih predmeta. Školu je napustio sa 16 godina i postao reporter za Sauth Wailes Daily Post.
Thomas se 1934. godine preselio u London, gdje je dobio i nagradu Poets Corner book prize i objavio svoju prvu zbirku „18 pjesama“. U tom trenutku njegovi savremenici T.S. Eliot, Auden i Spender stvarali su svoja najznačajnija djela. Međutim, Thomasov pjesnički izraz bio je po mnogo čemu drugačiji. Dominantna tema njegove poetike je jedinstvo svega živućeg, neprekidna smjena života i smrti, a biologiju je smatrao magičnom transformacijom koja stvara jedinstvo od raznovrsnosti i Thomas je svojom poezijom na neki način ritualno slavio to jedinstvo. Kritičari njegovo poeziju nerijetko označavaju kao tipični engleski kompromis između romantike i nadrealizma.
Kad je riječ o Thomasovom životu, veoma rano je počeo neumjereno konzumirati alkohol koje će ga na kraju stajati života. 1936. godine upoznao je plesačicu Caitlin Macnamara sa kojom se godinu dana kasnije i vjenčao, a ona je u dvije autobiografije objavljene nakon pjesnikove smrti, njihov život opisala ovako: „Naša priča je bila priča o pijanstvu, a ne ljubavna priča, kao milion drugih. Naša jedina i prava ljubav je bio alkohol, a bar je bio naš oltar“.
Nakon prve zbirke, uslijedile su i ostale: „25 pjesama“, „Mapa ljubavi“, „Nove pjesme“, „Smrti i ulazi“, „26 pjesama“... Iako je postao poznat zahvaljujući svojoj poeziji, Thomas je pisao i kratke priče, radio-drame, kao i jedan nedovršeni roman.
1950. odlazi u Ameriku, gdje je postao omiljen u pjesničkim krugovima. Jednog dana je nakon dugog opijanja kolabirao i pozvao doktora, žaleći se na bolove usljed gihta i gastritisa. Liječnik mu je dao sedativ i još neke lijekove, koji su uz alkohol, ispostavilo se, imali kobne posljedice. Poslije je ustanovljeno da je Thomas u krvi imao veliku dozu morfijevog sulfata. Ubrzo je pao u komu i nakon nekoliko dana umro u bolnici St. Vincent u New Yorku 1953. godine.
O Thomasovom karakteru i načinu života, američki pisac Truman Capote je napisao: „On je veliko dijete koje je u stanju uništiti sve do posljednje stvari koja mu se nađe u rukama, uključujući i njega samog“.
U njegovom rodnom gradu, Swanseu, 1955. godine, na inicijativu tadašnjeg američkom predsjednika Jimija Cartera, otvoren je The Dylan Thomas Center, u kom se nalaze knjižara, konferencijska sala, pozorište i restoran.
Na osnovu njegove životne priče, 2008. godine snimljen je i film The Edge of Love.
Ne odlazi tiho u tu blagu noć
Ne odlazi tiho u tu blagu noć
gori i bunca starost na kraju dana.
Žesti se, besni, dok svetlost se gasi!
Lako mudri shvate: tama je pravedna,
jer rečima munju nisu razgranali, ipak –
Ne odlaze tiho u tu blagu noć.
Dobri poslednjim nariču drhtajem
Nad krhkim delima u zelenoj uvali:
Žeste, besne, dok svetlost se gasi.
Divljavi sunce love, opevaju mu let.
Kad kasno saznaju da su ga ražalostili,
ne odlaze tiho u tu blagu noć.
Trezveni pred smrt, sumračnim pogledom
Vide: i slepčeve oči gore i raduju se,
Pa se žeste, besne, dok svetlost se gasi.
A ti, moj oče, u tužnim visinama gore:
Kuni me, blagoslovi, tim gorkim suzama!
Ne odlazi tiho u tu blagu noć!
Žesti se, besni, dok svetlost se gasi!
Potpisa ruka papir
Potpisa ruka papir i grad smrvi;
Pet moćnih prstiju porez na dah stavlja,
Polovi zemlju, dvostruči svijet mrtvih;
Tih pet kraljeva ubi jednog kralja.
O pogrbljenu ramenu je ruka moćna
I kreč je zglobove tih prstiju skovao.
Tek guščije pero pokolj će dokončat
Koji dokončao je govor.
Potpisa ruka ugovor i zarazu začne
Skakavci dođu, nasta vrijeme gladi;
Veličajna je ruka što črčkavim potpisom
Čovjekom vlada.
Pet kraljeva mrtvace broje redom
Al ne blaže čelo, niti ranu viju.
Milošću vlada, vlada nebom;
Nemaju ruke suza da ih liju.
Izvor: kul.ba
