Khalil Gibran – Prorok

Khalil Gibran je libanonsko-američki pjesnik i slikar, izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti.

U svome životu (1883. – 1931.) imao je prilike dobro upoznati i Istok i Zapad; proživio je mnoge osobne tragedije i gubitke, ali i ostvario divna prijateljstva i velike ljubavi.

Rodio se u sjevernom Libanonu, u kraju punom veličanstvenih cedrova. Kada je imao samo dvanaest godina, s majkom, dvije sestre i polubratom emigrira u Ameriku iz ekonomskih razloga. Nakon dvije godine ponovno se vraća u Bejrut u gimnaziju, nakon koje upisuje medicinu. Iz Bejruta preko Grčke, Italije i Španjolske odlazi u Pariz (1901. – 1903.) gdje izlaže svoje crteže, koje čak zapaža i Auguste Rodin. Naime, Gibran je sam ilustrirao svoje knjige poput velikog engleskog pjesnika Williama Blakea, pa su ga s njime i uspoređivali.

Iz Europe opet odlazi u SAD, gdje mu je u kratkom roku tuberkuloza poharala gotovo čitavu obitelj, umiru mu sestra, polubrat i na kraju majka. Utjehu pronalazi u proučavanju svetih spisa svih tradicija (Biblije, spisa o Zaratustri i Buddhi) te tekstova filozofa, književnika i političara (Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona i Lincolna). Najviše ga je zanimala kršćanska i islamska filozofija i teologija koje su ga oblikovale i imale snažan utjecaj na njegov rad (spisi sv. Augustina, Avicene, Averroesa, Gazalija…). Pisao je na arapskom i engleskom jeziku.

Prva djela objavljena na arapskom jeziku su zbirke pripovijedaka Nevjeste polja i Pobunjeni duhovi, zatim jedini roman Slomljena krila, zbirke lirskih zapisa Suza i osmijeh i Oluje te jedna duža poema Procesije.

Prva knjiga na engleskom (Luđak) objavljena je 1918. godine, a 1923. izlazi Prorok potom Isus, sin čovječji i Bogovi zemlje. Posthumno su objavljeni Lutalica i Prorokov vrt.

Umro je u 48. godini u New Yorku 1931., a njegovi posmrtni ostaci prevezeni su brodom u rodni Libanon i pokopani uz velike počasti.

Khalil Gibran izuzetan je bljesak ne samo u arapskoj nego i u svjetskoj književnosti. U pisanju se služio živopisnim pjesničkim izrazima, ali i svakidašnjim govorom naroda i zato je bio prihvaćen od svih društvenih staleža od Bliskog Istoka, preko Europe do Amerike, gdje je i najviše boravio.

Ozbiljno je promišljao o životu čovjeka u društvu, isticao prolaznost vanjskih pojava te ukazivao na potrebu vraćanja unutarnjim trajnim vrijednostima.

Njegovo najpoznatije, najznačajnije i najprevođenije djelo Prorok donijelo mu je svjetsku slavu.

To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće – kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed – i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Tako je Proroka opisao Marko Grčić, naš novinar, književnik i prevoditelj.

Almustafa, izabrani i ljubljeni, prorok, nakon dvanaest godina provedenih u osami, gdje je duboko zaronio u svoju nutrinu, čeka brod kako bi se vratio na rodni otok, a prije konačnog odlaska odgovara na različita bitna pitanja svojih dotadašnjih sugrađana, koja ujedno zaokupljaju ljude u svim razdobljima i svim vremenima.

Evo nekih pitanja i odgovora.

Tada reče učitelj: Govori nam o Poučavanju.
A on reče:
Nitko vam ne može otkriti ništa osim onoga što je već
ležalo, poluusnulo, u počecima vašega znanja.
Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima, ne
daje od svoje mudrosti, nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću
njegove mudrosti, nego vas radije vodi do praga vašega duha.
Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira,
ali vam on ne može dati svojega poimanja.
Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cijelome
svemiru, ali vam ne može dati uho koje hvata ritam, ni glas
koji ga odražava.
A onaj koji je upućen u znanost o brojevima može
govoriti o područjima težine i mjere,
ali vas ne može odvesti onamo.
Jer viđenje jednog čovjeka ne posuđuje svoja krila
drugome čovjeku.
I kao što svaki od vas sam stoji u Božjem znanju, tako
mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga i u
svojem poimanju zemlje.

I jedan čovjek reče: Govori nam o Samospoznaji.
A on odvrati govoreći:
Vaša srca znaju u tišini tajne dana i noći.
Ali, vaše uši žeđaju za glasom o znanju vašega srca.
Željeli biste saznati u riječima
ono što ste oduvijek znali u misli.
Željeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.
I dobro je što je tako.
A blago vaših bezdanih dubina otkrilo bi se vašim očima.
Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vaše neznano blago;
I ne tražite dubine svojega znanja sa štapom
ili dubinomjerom.
Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more.

•••

Ne recite : “Našao sam istinu”, nego radije:
“Našao sam jednu istinu.”
Ne recite: “Našao sam put duše.”
Recite radije: “Sreo sam dušu koja ide svojim putem.”
Jer, duša kroči svim putovima.
Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.
Duša se otvara kao lotos s bezbroj latica.

Sedam ukora

Ukorih srce svoje sedam puta!
Prvi put: kad se kušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom
pred onima koji bijahu obogaljeni.
Treći put: nakon što mi bijaše dano da biram,
radije izabrah lagano nego teško.
Četvrti put: kad sam, pogriješivši,
tješio sam sebe pogreškama drugih.
Peti put: kad bijah poslušan iz straha
tvrdeći onda da sam jak u strpljenju.
Šesti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib života.
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu
i mišljah da je pjevanje vrlina.

Pregršt pijeska sa žala

Kad povjeriš svoju nevolju susjedu,
daruješ mu dio svojega srca.
Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovažava te.

Napredak nije puko popravljanje prošlosti;
To je neprekidno gibanje prema budućnosti.
…
Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga,
do nepoznatoga.
…
Klonim se ljudi koji misle da je drskost
hrabrost, a nježnost kukavnost.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje
mudrost, a šutnja neznanje.
Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava,
Ne budi ga
jer, možda, sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava,
probudite ga i objasnite mu slobodu.
Osporavanje je niži stupanj umnosti.
Hrabrost je vulkan;
sjeme neodlučnosti
ne klija u njegovu krateru.
…
Učenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne daje
nikakva sjemena.
Služim se mržnjom kao oružjem da bih se
branio; da sam jak,
nikad mi ne bi trebalo takva oružja.

Među ljudima ima ubojica koji nikad
nisu ubili,
lupeža koji nikad nisu ukrali
i lažljivaca koji govore suštu istinu.

Očuvaj me od mudrosti koja ne plače,
filozofije koja se ne smije
i veličine koja se ne klanja pred djecom.

O veliko umno Biće! Ti koje si skriveno
i koje postojiš u svemiru i za njega,
možeš me čuti jer si u meni i vidjeti
me jer sve vidiš;
molim te, posij u moju dušu sjeme svoje mudrosti
da izraste kao mladica u tvojoj šumi
i da urodi tvojim plodom. Amen.

Preuzeto iz knjige: Halil Džubran. Prorok i Prorokov vrt. Zagreb. 1990.
Odabrala: Lovorka Cvitić

nova-akropola.com