fbpx

Emma Goldman: Manjine nasuprot većina

6vecina

Svaki pokušaj za napretkom, za prosvijećenošću, za znanošću, za vjerskom, političkom i ekonomskom slobodom, izvire iz manjine, a ne iz mase

Da sažimam stremljenja današnjeg vremena, rekla bih Količina. Brojnost, duh masovnog dominira posvuda uništavajući kvalitetu. Cijeli naš život - proizvodnja, politika i obrazovanje - počiva na kvantiteti, na brojevima. Radnik koji se nekad ponosio temeljitošću i kvalitetom svog rada, zamijenjen je bezumnim, nekompetentnim radnikom-automatom koji proizvodi enormne količine stvari koje za njega nemaju nikakve vrijednosti i koje su općenito štetne za ostatak čovječanstva. Stoga je količina, umjesto da pridonosi životnim ugodama i miru, samo povećala čovjekov teret.

U politici se ništa osim količine ne broji. Međutim, kako se ona povećava, tako se ideali, pravda i ispravnost potpuno brišu nizovima brojeva. U borbi za nadmoć razne se političke stranke nadmeću u prevari i lukavim i sumnjivim makinacijama, uvjereni da će onaj koji uspije sigurno biti dočekan od većine kao pobjednik. To je jedini bog - Uspjeh. Pritom uopće nije važno koja je cijena i kakve su užasne posljedice po karakter. Ne trebamo ići daleko u potrazi za dokazom koji bi potvrdio ovu tužnu činjenicu.

Nikad prije nije korupcija, potpuna trulež naše vlasti, bila tako temeljito izložena; nikad prije američki narod nije suočen s izdajničkom naravi tog političkog tijela koje je za sebe godinama tvrdilo da je besprijekorno, glavno uporište naših institucija, istinski zaštitnik prava i sloboda naroda.

Pa ipak kada su zločini tog tijela postali toliko besramno očigledni da ih je i slijepac mogao vidjeti, bilo je dovoljno da ono prizove svoje slugane čime je osiguralo svoju nadmoć. Tako su upravo žrtve, nasamarene, izdane, maltretirane stotinama puta, odlučile ne protiv, nego u korist pobjednika. Zbunjena nekolicina upitala se kako je većina mogla izdati tradicije američke slobode? Gdje joj je bila prosudba, njena mogućnost razumnog odlučivanja? To je upravo to, većina ne može razumno odlučivati; ona ne može prosuditi. U teškom nedostatku originalnosti i moralne hrabrosti, većina je uvijek prepuštala svoju sudbinu u ruke drugih. Nesposobna za odgovornost, slijedila je svoje vođe čak i u uništenje. Dr. Stockman je bio u pravu: Najopasniji neprijatelji istine i pravde među nama su kompaktne većine, prokleta kompaktna većina. Bez ambicije i inicijative, kompaktna masa ne mrzi ništa toliko kao inovaciju. Ona se uvijek protivila, osuđivala je i proganjala inovatora, pionira nove istine.

Često ponavljani slogan našeg vremena među svim političarima, uključujući i socijaliste, je da je naše doba doba individualizma, doba manjine. Samo one koji ne vide ispod površine moglo bi se navesti da prihvate to stajalište. Zar nije nekolicina prikupila bogatstvo svijeta? Zar nisu oni gospodari, potpuni kraljevi situacije? Za njihov uspjeh, međutim, nije zaslužan individualizam, nego tromost, kukavičluk i potpuna podložnost mase.Masa ne želi ništa drugo nego da je se vodi, da se njome dominira i da je se nadzire. A što se individualizma tiče, ni u jedno doba u ljudskoj povijesti nije se on imao manje mogućnosti izraziti i manje prilike iskazati na normalan, zdrav način.

Izdavači, upravitelji kazališta i kritičari ne pitaju za kvalitetu inherentnu kreativnoj umjetnosti, nego hoće li se dobro prodati, hoće li zadovoljiti nepce ljudi. Ali, avaj, to je nepce poput odlagališta smeća; ukusno mu je sve čemu ne treba mentalnog žvakanja. Kao rezultat, mediokritetsko, redovno i uobičajeno predstavlja glavni literarni proizvod.

Mecena umjetnosti u naše doba zna samo za jedan kriterij, jednu vrijednost - dolar. Ne opterećuje se kvalitetom nekog velikog djela nego količinom dolara koje njegova kupnja podrazumijeva. Tako financijer u Mirbeuovoj [komediji] Les affaires sont les affaires pokazuje na nekakav mutni aranžman u boji govoreći Vidite kako je sjajno; košta 50000 franaka. Jednako kao i naši skorojevići. Nevjerojatne svote koje plaćaju za svoja velika umjetnička otkrića moraju nadoknaditi bijedu njihovog ukusa.

Najneoprostiviji grijeh u društvu je neovisnost misli. A to što je to tako grozno očigledno u zemlji čiji je simbol demokracija svjedoči o ogromnoj snazi većine.

Wendell Phillips rekao je prije pedeset godina: U našoj zemlji apsolutne demokratske jednakosti, javno mnijenje nije samo svemoćno nego je i sveprisutno. Nema utočišta od njegove tiranije, nema skrivanja od njegovog dohvata, a rezultat je taj da ako uzmete starogrčku svjetiljku i odete potražiti među stotinama, nećete naći ni jednog Amerikanca koji nema, ili koji barem misli da nema dobiti ili izgubiti nešto u svojim ambicijama, svom društvenom životu, od dobrog mišljenja ili glasova onih oko njega. A posljedica toga je da smo, umjesto mase individualaca, od kojih svaki neustrašivo iskazuje vlastito uvjerenje, mi nacija koja je u usporedbi s drugima nacijama skupina kukavica. Više od bilo kojeg drugog naroda mi se bojimo jedni drugih. Očigledno je da nismo napredovali daleko od uvjeta s kojima je bio suočen Wendell Phillips.

Danas, kao i onda, javno mnijenje je sveprisutni tiranin; danas, kao i onda, većina predstavlja masu kukavica, voljnih prihvatiti onoga koji odražava njihovu duhovnu i umnu bijedu. To objašnjava neviđeni uspon čovjeka kao što je Roosevelt. On utjelovljuje najgore elemente psihologije rulje. Kao političar, on zna da većini nije stalo do ideala ili integriteta. Ono za čim većina žudi je predstava. Nije važno radi li se o izložbi pasa, boksačkom meču, linčovanju "crnje", potjeri za nekakvim sitnim prijestupnikom, javnom vjenčanju bogate nasljednice ili akrobatskim vratolomijama bivšeg predsjednika. Što su mentalne cirkusarije odvratnije, veće je oduševljenje i klicanje mase. Zato, bijedan po idealima i vulgaran u duhu, Roosevelt nastavlja biti čovjek vremena.

S druge strane, ljude koji daleko nadvisuju takve političke pigmeje, ljude profinjenosti, kulture, sposobnosti, prezirom se utišava [ ]. Apsurdno je tvrditi da je naše doba doba individualizma. Naše je doba naprosto izraženije ponavljanje fenomena cijele povijesti: svaki pokušaj za napretkom, za prosvijećenošću, za znanošću, za vjerskom, političkom i ekonomskom slobodom, izvire iz manjine, a ne iz mase. Danas, kao i uvijek, nekolicinu se pogrešno razumijeva, progoni ih se, zatvara, muči i ubija.

Princip bratstva koji je iskazao agitator iz Nazareta sačuvao je klicu života, istine i pravde sve dotle dok je bio svjetionik nekolicini. U trenutku kad ga je većina dohvatila, taj je veliki princip postao isprazna identifikacijska parola mase i donio je krv i vatru, šireći patnju i užas. 

Prije pedesetak godina, meteorska ideja pojavila se na društvenom obzoru svijeta, ideja tako dalekodosežna, tako revolucionarna i tako sveobuhvatna da je proširila užas u srcima tirana posvuda. S druge strane, ta je ideja bila glasnik sreće, veselja i nade za milijune. Pioniri su znali teškoće na svom putu, znali su za otpor, progone i teškoće s kojima će se susresti, ali su ponosni i neustrašivi započeli svoj marš naprijed, uvijek naprijed. Sad je ta ideja postala popularni slogan. Skoro svatko je danas socijalist: bogataš, kao i njegove siromašne žrtve; posjednici zakona i autoriteta, kao i njihovi nesretni prijestupnici; slobodni mislioc, kao i religijski falsifikator; modno osviještena dama, kao i djevojka u radnoj bluzi. Zašto ne? Sad kad je istina otprije pedeset godina postala laž, sad kad joj je podrezana sva mladenačka mašta i kad su joj opljačkali živost, snagu i revolucionarni ideal - zašto ne? Sad kad više nije prelijepa vizija nego "praktični, primjenjivi plan", koji počiva na volji većine, zašto ne? S istom političkom lukavošću i prepredenošću, masu se miluje, ugađa joj se, i svakodnevno vara. Pjevaju joj se hvalospjevi u mnogim tonalitetima: jadna većina, bijesna, zlostavljana, gigantska većina; kad bi nas samo slijedila.

Tko nije ranije čuo tu litaniju? Tko ne poznaje taj uvijek isti refren svih političara? Da masa krvari, da je se pljačka i iskorištava, i ja to znam kao i pecaroši glasova. Ali ja inzistiram da nije šačica parazita, nego sama masa odgovorna za takvo užasno stanje stvari. Ona se privija uz svoje gospodare, voli bič i prva zaurla Razapni ga! čim se digne glas protesta protiv svetosti kapitalističkog autoriteta ili bilo koje druge propale institucije. Uostalom, koliko bi dugo autoritet i privatno vlasništvo postojali bez voljnosti mase da postanu vojnici, policajci, zatvorski čuvari i krvnici? Socijalistički demagozi znaju to kao i ja, ali oni održavaju mit o vrlinama većine, zato jer način na koji oni bivaju znači održavanje moći. A kako bi se moć mogla steći bez brojnosti? Da, moć, autoritet, prisila i ovisnost počiva na masi, ali nikad sloboda, nikad slobodni razvoj pojedinca, nikad rođenje slobodnog društva.

I ne zato što ne suosjećam s potlačenima, s razbaštinjenicima zemlje; ne zbog toga što ne poznajem sram, užas i nedostojnost života koje ljudi žive, ja odbacujem većinu kao kreativnu silu dobroga. O, ne, ne! Nego zato što tako dobro znam da kompaktna masa nikad nije ustala za pravdu ili jednakost. Utišavala je ljudski glas, potčinjavala ljudski duh i lancima vezala ljudsko tijelo. Kao masi, njen je cilj uvijek bio da učini život jednolikim, sivim i monotonim kao pustinja. Kao masa ona će uvijek biti uništavatelj individualnosti, slobodne inicijative i originalnosti. Ja stoga vjerujem kao i Emerson da su mase okrutne, trome, zlotvorne u svojim zahtjevima i utjecaju, i da im ne treba laskati nego ih treba školovati. Ne želim im učiniti nijedan ustupak, osim da ih izbušim, razdvojim i iz njih izvučem individualce. Mase! Mase su elementarne nepogode. [ ]

Drugim riječima, živuća, vitalna istina društvene i ekonomske dobrobiti postat će stvarnost jedino kroz ustrajnost, hrabrost i beskompromisnu usredotočenost inteligentnih manjina, a ne kroz masu.

Ove odlomke iz eseja Minorities versus majorities (1917) Emme Goldman preveo je Antonio Šiber. Uz njegovu dozvolu, skupa s njegovim ilustracijama, prenosimo sa antoniosiber.org.