Herman Hese - Odlomak iz “Stepskog vuka “
Ko danas hoće da živi i da uživa u tome, ne smije da bude kao što smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja traži muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dušu, ko umjesto spekulisanja traži istinski rad, i umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuškasti svijet ne moze biti domovina.
Kad Hermina govori Hariju
...” Nosio si u sebi jednu sliku o životu, jednu vjeru i zahtjev, bio si spreman na djela patnje i žrtve, a postepeno si primjećivao da svijet od tebe ne traži ni djela ni žrtve i tome slično, da život nije herojski ep, sa junačkim ulogama i ostalim, već samo građanska bolja soba u kojoj su ljudi savršeno zadovoljni jelom i pićem, kafom i pletenjem čarapa, igranjem taroka i muzikom preko radija.
A ko hoće nešto drugo i u sebi nosi nešto drugo, ono junačko i lijepo, ko obožava velike pjesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot. Lijepo. Tako sam i ja prošla prijatelju moj! Bila sam darovita djevojka i predodređena da živim po nekom uzvišenom uzoru, da postavljam velike zahtjeve prema sebi i da ispunjavam dostojne zadatke. Mogla sam da primim na sebe veliki udes, da budem žena jednoga kralja, ljubavnica jednog revolucionara, sestra jednog genija ili majka jednog mučenika. A život mi je, eto, dopustio samo da budem kurtizana sa dosta ukusa- pa i to mi je bilo prilicno otežavano!
Tako se to zbivalo sa mnom. Neko vrijeme sam bila neutješna i dugo sam tražila krivicu u samoj sebi. Mislila sam da život, najzad, uvijek mora da bude u pravu, a ako se on narugao mojim lijepim snovima, tako sam mislila, znači da su moji snovi bili glupi i da oni nisu bili u pravu. Ali sve to nije pomoglo. A pošto sam imala dobre oči i uši, a pošto sam bila pomalo radoznala, počela sam veoma pažljivo da posmatram život, svoje poznanike i susjede, više od pedesetoro ljudi i sudbina, i tada sam vidjela, Hari, da su moji snovi bili u pravu, po hiljadu puta u pravu, isto kao i tvoji.
A život i stvarnost nisu bili u pravu. Da jedna žena moga kova nema drugi izbor nego da bijedno ostari u službi pored pisaće mašine nekog čovjeka koji zarađuje novac, ili da se za takvog jednog čovjeka uda radi njegovog novca, ili da najzad postane neka vrsta djevojčure, isto je tako nepravedno kao i to što čovjek kakav si ti, usamljen, povučen u sebe i očajan, mora da se maši noža za brijanje. Kod mene je bijeda možda bila više materijalna i moralna, kod tebe duhovna – ali je put bio isti. Zar misliš da ne mogu da shvatim tvoj strah od fokstrota, tvoju odvratnost prema barovima i dvoranama za igru i tvoje rogušenje protiv jazza i svih tih drangulija!
Shvatila sam sve to isuviše dobro, kao i tvoje gnušanje prema politici, tvoju tugu zbog blebetanja i neodgovornog poslovanja raznih stranaka i štampe, tvoje očajanje zbog rata, kako prošlog tako i budućeg, zbog načina na koji se danas misli, čita, gradi, svira, proslavlja i stiče obrazovanje! U pravu si, stepski vuče, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moraš da propadneš. Tvoji zahtjevi su odviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svijet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Ko danas hoće da živi i da uživa u tome, ne smije da bude kao što smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja traži muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dušu, ko umjesto spekulisanja traži istinski rad, i umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuškasti svijet ne moze biti domovina ...”
