HENRY MILLER - ŽIVOT: Pionir seksualne revolucije koji je do kraja nosio imidž pisca što se kupuje ispod pulta
"Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan", kaže Robert Ferguson autor biografije “Henry Miler – Život”.
Ferguson osjetilno ispisuje portret Henryja Millera, potomka njemačkih dotepenaca iz Brooklyna, rođenog na pragu zadnje dekade 19. stoljeća. Henry Miller, rođen pretkraj prosinca 1891. godine, u znaku jarca, imao je dvije starije i jednu mlađu sestru, a odrasta u kulturi koja od doručka do odlaska na spavanje praktički svaki korak blagoslivlja pivom. Majka je radi toga bila neurotik i skrbila se za domaćinstvo, otac je vodio krojački salon čiji je izlog gledao na kafić, a djeca su pohađala prezbiterijanski vjeronauk. Do svoje je adolescencije Henry već bio dobar u trčanju, plivanju i boksu, a pod stare je dane solidno igrao stolni tenis. Zadnje je dekade života proveo u lovi, družeći se s već odraslom djecom, noseći imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta.
U domaćoj prijevodnoj tradiciji djelo Henryja Millera pripada među najznačajnija ostvarenja Antuna Šoljana i Zlatka Crnkovića, koja su na valu seksualne revolucije pomogle razračunavanju književnog polja s općim mjestima malograđanskog morala u socijal-federativnom društvu. Dopuhao nam je nakon što se na zapadu ime jednog od glavnih Amerikanaca u Parizu dotad već našlo na vilama feminizma, era reaganomicsa i AIDS-a s puritanskim je oprezom i s visoka gledala na njegovo seksualno prometejstvo.
Autor biografije “Henry Miler – Život” je Robert Ferguson koji je diplomirao u 32-oj, godini kad je njegov model već napustio svoj prvi brak i upoznao svoju Muzu – June Mansfield, rođenu Smerth. Rođen iza Drugog svjetskog rata, u svojoj je mladosti radio sve i svašta, odabirući zanimanja iz svijeta koji je oblikovala radnička ruka prije nego li je upisao studij skandinavistike na University of the City of London. Nakon svršetka studija seli u Norvešku, odakle se javlja s biografijom „Enigma: Život Knuta Hamsuna“. Knjiga o Nobelovcu kojem je power-trip totalitarizma pomutio um odlično je prihvaćena u Los Angeles Timesu. Pored toga je osvojio i BBC Methuen Giles Cooper nagradu za najbolju radio-dramu i to dvaput.
Ferguson osjetilno ispisuje portret Henryja Millera, potomka njemačkih dotepenaca iz Brooklyna, rođenog na pragu zadnje dekade 19. stoljeća, a knjigu je objavio 1991. godine, na stogodišnjicu autorova rođenja. Iste godine, izišla je biografija “Happiest Man Alive“, dok je ona Erice Jong, „Devil at Large", objavljena dvije godine kasnije.
Henry Miller, rođen pretkraj prosinca 1891. godine, u znaku jarca, imao je dvije starije i jednu mlađu sestru, a odrasta u kulturi koja od doručka do odlaska na spavanje praktički svaki korak blagoslivlja pivom. Majka je radi toga bila neurotik i skrbila se za domaćinstvo, otac je vodio krojački salon čiji je izlog gledao na kafić, a djeca su pohađala prezbiterijanski vjeronauk. Do svoje je adolescencije Henry već bio dobar u trčanju, plivanju i boksu, a pod stare je dane solidno igrao stolni tenis. Dobro je svirao klavir i sanjario o karijeri koncert-pijanista kakvim će se povremeno kasnije i predstavljati. O tadašnjem Brooklynu, biograf Ferguson, piše: „Bio je to život prožet veselim nasiljem crtanog filma ... nemilosrdan, u mnogo pogleda ružan, ali pošten i otvoren svijet“. Ulica njegova djetinjstva nosila je pitoresknost okružja radničke klase kakvu će šezdesetak godina kasnije mapirati i Howard Shelby u romanu „Zadnji izlaz za Brooklyn“. Prekretnica ere bio je španjolsko-američki prijepor oko Filipina i Kube iz 1898. godine koju je mladi Miller pratio iz prve ruke, budući da je imao prilike i sam sudjelovati u dobrodošlici priređenoj momcima iz susjedstva, povratnicima iz rata. Iste će večeri vidjeti heroje kako povraćaju ispod ulične lampe.
New York u doba Millerovog djetinjstva, a njegova ulica nosila je pitoresknost okružja radničke klase (SCREENSHOT: YouTube)
Neodlučni Henry će ući u treću dekadu života bez jasnog cilja što će s njim, gledajući kako mu se otac propio do mjere da više nije mogao voditi posao, a majka će se pred djecom svađati s njim. Ponekad je roditelje morao razdvajati. Ušavši u prvu ozbiljnu vezu s udovicom starijom od sebe petnaest godina, koja je rodila već u sedamnaestoj godini, njegov mladalački svjetonazor napast će prevladavajuće shvaćanje o štetnosti vanbračnog seksa. Kako od obitelji nije dobio input o unutrašnjem svijetu zrelog čovjeka, bolje nije prošao ni s životnim iskustvom njegove ljubavnice.
Sve je to dovoljno za imaginarij dalekog pretka protagonista „Dnevnika Adriana Molea”, te Biblije slackerske generacije. Počinje se intenzivnije baviti sportom, nešto je studirao, ali bez većeg uspjeha… Pritisnut, što obiteljskim okolnostima, a što osjećajem krivnje koji je potaknula majka, postaje uskoro partner u očevoj firmi. Posao je krenuo pa je uoči svog 25. rođendana, odlučio zaprositi koncertnu pijanisticu Beatrice Wickens, na tragu fascinacije erotskom kompleksnosti žena. Tu će negdje otac prestati piti, oslobodivši sina obiteljskih okova i ubrzo će se sin zaposliti kao voditelj službe ljudskih potencijala u Western Unionu. Čovjek koji je do jučer zdvajao nad smislom svojeg života, odjednom je odlučivao o sudbinama drugih.
Sigurnost obitelji koju je postavio na noge ipak je samo pojačavala boemske crte njegove ličnosti – kući bi dovlačio prijatelje i pio s njima. Odlučio je napisati i knjigu. Bilo je izgledno kako supružnici nisu sklopili pakt presudan za brak na duži rok. Ipak, rodit će im se i kći. Dotad se Millerova karizma, koja je počivala što na suptilnosti i određenoj krhkosti (već je izgubio gotovo svu kosu), ali i tvrdoj i bezosjećajnoj strani, iskristalizirala. Dugogodišnji je prijatelj i mecena, komercijalni slikar Schnellock, njegovo ponašanje u svojim memoarima mapirao kao „silovitost i čudovišnu okrutnost“, zahvaljujući kojima je kasnije bio kadar prikazati u nemilosrdno oštrom svijetlu ljude koji su se smatrali njegovim prijateljima. Ovi ekstremi otkrivaju velikog fana burleske, umjetničke predstave grubog humora koja veselim poštenjem odražava okrutnosti svakodnevice.
Prvi susret s June, blond femme fatale, plesačica iz varijetea i rumunjska izbjeglica iz Austrougarske, povlači ga da se započne predstavljati piscem i prelazi na režim od pola radnog vremena samo kako bi joj ostatak dana mogao pisati legendarna dugačka pisma – počinje period tanga na steroidima koji će potrajati idućih četrdeset godina. Razbacan preko trilogije „Ružičasto raspeće“, njezinih dijelova „Sexus“, „Plexus“ i „Nexus“. Susret mu je poremetio bioritam, a ljubav su poveli već pri prvoj vožnji taksijem – naboj Jazz Agea odigrao je svoju ulogu. Njemu je povlađivalo što se može predati životu na pljucaj udaljenom od malograđanštine poput Dostojevskoga, Hamsuna, Prousta i inih heroja, među koje domalo upadaju i Spengler, Faulkner, Faure, Van Gogh i Proust. Održavaju jedno drugoga na površini prodajom (pravih!) bombona na proviziju, autorskih brošura, živeći od stana do stana njegovih i njezinih prijatelja, otvorivši čak i kafić na crno, sve dok se nije ukazala prilika da se presele u Pariz, utočište tzv. „izgubljene generacije“. Tamo je stolovala grupa autora posve raznorodnih poetika, Ernest Hemingway, Gertrude Stein, Ezra Pound i T.S. Eliot.
Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan – kaže Ferguson u zaključku (FOTO: Sandorf)
U ikonografiji doba koje je autokefalnost roda zapažalo tek ako bi žena nosila kratku suknju ili pušila cigarete u javnosti, June je povremeno radila, ali i pozajmljivala od svojih bogatih obožavatelja. Osjećajući se nedoraslom da sudjeluje u raspravama koje su Millera dirale u srce, u svojoj je pretencioznosti opet zazirala od ljudi koje je on smatrao neintelektualnima. Smatrajući Henryja ujedno svojim projektom, nije vidjela ništa sramotno u njihovom načinu života. No, trebalo je proživjeti još neko vrijeme na valovima međuratne Amerike, među urbanim plemenima Greenwich Villagea koja su iz debate u debatu stvarala vlastitu mitologiju.
Sapran od vlastite prošlosti, Henry čuje urlik generacije koja je izolirala slobodnu ljubav iz anarhizma Emme Goldman, no ubrzo popušta pred modom promiskuiteta. Dok je Miller bio još zastrašujuće uštogljen, June će se upustiti u lezbijsku vezu, a on se naći u ljubavnom trokutu. Plahte kreveta ubrzo su se pretvorile u jedra i dvije su se ljubavnice otisnule preko Atlantika u novi život. Nakon propasti pokušaja knjige o iskustvu upravljanja kurirskom službom, Miller je nastavio pisati grubo realističnim stilom, eksperimentirajući na tragu te estetike. Tijekom rada na romanu “Moloch”, koji će ga za cijeli život žigosati kao antisemita, pisac u nastajanju odlazi u Europu za svojom dragom gdje isprva žive na visokoj nozi, da bi se u nedostatku novca uvalili čistaču cipela koji im je iskazao solidarnost. Na tri tjedna!
Otkrivajući Europu na biciklima, posjetivši Juneine rođake u Beču, par puni baterije živeći tijekom šest mjeseci po hotelima i vraća se u New Jork gdje dodatno biva pritisnut uza zid Henryjevim neplaćanjem alimentacije. Na temelju iskustava iz ljubavnog trokuta, kao i bilješki u kojima je prijatelje izvještavao o svojim dubiozama i krizama, počinje pisati roman “Crazy Cock”, na kraju odbačen jer je bio bez psihološki zadovoljavajuće poante. Društvena uloga književnosti kao najnoviji trend u Americi, u skladu rastućeg zanimanja za komunizam u njemu izaziva ogorčenje, dičio se time da pisac ne treba čitati novine. Stoga, prvo odlazi u London, a zatim se vraća Parizu kao 40-godišnji autor još bez značajnijeg djela iza sebe. Uz rituale navika koje je donio iz „prapostojbine“, među kojima je i dalje živjeti na tuđi račun, izmuzao je lovu čak i od Alistaira Crowleya. Kafkijanskim rječnikom, postao je pravi umjetnik-ne-baš-gladovanja.
Redakcijske kolege Perlesa i Balda, pretvorit će u su-antijunake „Rakove obratnice“, romana kojim si je 1934. godine prokrčio put u književni panteon. Kako bi se, radi optužbe za pornografske dijelove izbjegla njezina cenzura, knjiga je objavljena na engleskom u Francuskoj, a potom prokrijumčarena i u SAD, no legit izdavača će naći tek 1961. godine, skoro trideset godina kasnije. Književnim krugovima isprva vruć krumpir, Aldous Huxley je knjigu usporedio sa srpskom narodnom glazbom, kao „totalnu strast koja vas cijelog prožima“.
U to je vrijeme Henry već bio ghostwriter romana koje je June najavljivala napisati, a „Molocha“ se odrekao, prepoznavši tu vlastitu pretencioznost. Zahvaljujući afinitetu za djelo cenzuriranog kolege D.H. Lawrencea, upoznaje Anaïs Nin, suprugu bogatog bankara s relacije Pariz-New York s kojom je mogao raspravljati o psihoanalizi, njezinom bijegu od banalnosti svakodnevice. Ubrzo mu postaje ljubavnicom i polako istiskuje June iz njegovog života, dok njezin muž svega nije bio ni svjestan. Ona razvija njegove afinitete i za teme incesta, astrologije, a urođenom egocentričnošću Miller prepoznaje zajednički interes u psihološkim problemima. Uslijedit će „Jarčeva obratnica“, a za njom će buknuti i „Crno proljeće“, očajnička potraga za vlastitim djetinjstvom (u nas tiskana u broširano baršunastom izdanju!), na tragu prihvaćanja Freuda i Prousta.
Miller je snivao o svjetskoj revoluciji koja bi dokinula svaki oblik vlasti, a sve kako bi zaboravio na spoticanje o vlastitu infrastrukturu (SCREENSHOT: YouTube)
Potpuni izostanak političke korektnosti, budući da bića, stvari i pojave iz polusvijeta kojem je i sam pripadao prikazuje bez suptilnosti, a s druge strane za sebe osmišljava najraznoraznije strategije bijega, mapira Millera usred negacije rečenice prema kojoj čovjek nije otok. U vječnoj tenziji između fikcionalizacije i stvarnosti, kao pripovjedač je Henry Miller sebi davao krovnu perspektivu, za razliku od Huxleya. Autor „Nikoga i ničeg u Parizu i Londonu“ je itekako sam grizao teške dane u svojem prvijencu, s urođenom distancom od stvarnosti. Ako ne zaboravimo pritom ni na Karakašev doprinos ovoj književnoj podvrsti, imigrantski roman „Sjajno mjesto za nesreću“, Miller je riješio živjeti u tome „otužnom mjestu“, ali je odlučio da mu ne pripada, kako primjećuje Ferguson. Ti su rani radovi velika epifanija Parizu, odnosno Europi, koja je duboko do u sedamdesete godine prošlog stoljeća američku kulturu držala na kratkoj lajni. One će s vremenom postajati hitovi, usprkos desetljećima megdana s cenzurom.
No, u osvit Drugog svjetskog rata, Henry 1939. godine napušta Francusku. Kod kolege Lawrencea Durrella, koji će kasnije postati britanski konzul u Beogradu nastaje „Kolos iz Maroussija“, knjiga koja će utjecati na sljedeću dekadu razočaranih pisaca, beatnike. A ironija je da će upravo njemački vojnici, okupatori, prepoznati njegove knjige, čak više od američkih.
Već pedesetogodišnji muškarac usred rata odlučio se vratiti kući, ali se skrasio u Kaliforniji. Hollywood je već pokazao namjeru za ekranizacijom, no „Mirne dane na Clichyju“ režirat će danski redatelj tek šezdesetih, a biografski film „Henry i June“ s Fredom Wardom u ulozi Henryja, Umom Thurman kao June i Mariom de Medeiros kao Nin, tek je 1990. godine snimio Philip Kaufmann, punu dekadu iza Millerove smrti.
Veliki puteni debelokožac koji u svoj status nije dao dirati, uskočit će dotle u brak s Janinom Lepskom tek 21-godišnjakinjom, što mu je opasno imponiralo. Kći iz veze s Beatrice nije viđao, a Nin mu je prešutjela zajedničko mrtvorođenče. Djecu rođenu iz sedmogodišnje veze s Lepskom u nemoći izvršavanja očinske uloge poslat će majci koja je od njega pobjegla s drugim.
Druga je crta njegove nonkoncilijantne mizantropije bio antiintelektualizam i prepuštanje taoističkom lunjanju predsobljem vlastite sudbine. Ovo podrazumijeva da bi i vlastitu djecu ostavio baktati se s instinktima, poput kakvih rousseauovskih divljaka. Sukob s dominantnom majkom do kraja ga je osujećivao u racionalnom oslanjanju na prirodne saveznice; on je snivao o svjetskoj revoluciji koja bi dokinula svaki oblik vlasti, sve kako bi zaboravio na spoticanje o vlastitu infrastrukturu. Jedina mu je naklona ostala June koja će poslijeratno razdoblje iza drugog razvoda, dočekati već izgladnjela i narušenog zdravlja. Čovjek koji se u svojim knjigama predstavljao kao nadljudski bešćutno čudovište, a radi stilske je vrsnoće uzaludno branio kolege koji su iz rata izišli s putrenim kapitalom kolaboracionista – Blaisea Cendrarsa, Hamsuna, Ferdinanda Celinea – pokazao je odjednom ljudske osobine, osiguravši joj skrbnike i posuđujući joj novac.
Dugo je nosio imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta (SCREENSHOT: YouTube)
Majka je Henryja prezirala, baš kao i sve ostale bivše mu partnerice. Lepska je bila poput ekstenzije majke, osvješćena hegelijanka koja nije dala upravljati sobom. Uslijed narušenih obiteljskih odnosa, od majke će skrivati vezu s Eve, s kojom joj posjećuje smrtnu postelju. Budući da je sina odgojila kao dječačića, uloga iz koje se nikad nije uspio osloboditi, imali su neuspjeli odnos, razvijajući odnos straha i mržnje prema svim majkama, uključujući i partnerice koje je u tu ulogu sam i delegirao. Međutim, na kraju će susret s kćeri Barbarom koja je poput majke svirala klavir i instrukcijama je izdržavala, uroditi dugogodišnjim prijateljstvom.
Zadnje je dekade života proveo u lovi, družeći se s već odraslom djecom, kao i na proputovanjima Europom, a pozvan je i za člana žirija na festivalu filma u Cannesu. Pred smrt, 1980. godine, uslijedit će i francuski orden Belles lettres. Preselio se u uređeno predgrađe Los Angelesa, a kritika će njegova junaka uspoređivati bilo s Huckom Finnom u Parizu, odnosno Holdenom Caulfieldom sa sveučilišnom diplomom što mu nije naštetilo. Upoznat će Kim Novak i Avu Gardner, kao i Joan Baez, Boba Dylana, Williama S. Burroughsa, ali najviše mu je imponiralo poznanstvo s toreadoricom Betty Ford.
Noseći imidž pisca koji se još kupuje ispod pulta, poklanjanjem akvarela koje je crtao za dobrotvorne organizacije pronašao je način da se izvuče od plaćanja poreza. No, u taboru hippieja, zagovornika emancipacije i žena i muškaraca od društvenih stega, Deda je zapravo dočekan na nož. U svojoj je knjizi o povijesti seksualnih uzusa, „Seksualna politika“, Kate Millet opisala Millera kao modernog apologeta vječnog muškog neprijateljstva spram žena. Iako je ukazala da ga je književni establišment zaobišao, smatrala je kako je Miller kompendij američke seksualne neuroze. Uhvativši se izraza „muf“, restaurira puritanizam s kojim se ovaj odmjeravao još od 1930-ih, kao i to što je iza Henryja Millera stajala artificijelna odstupnica od prosječnog muškarca koji je najčešće zgrčeni – promatrač sa strane. Tako je pionir seksualne revolucije za feministice postao i njezin disident. No, Erica Jong koja je svojim romanima ispisala prosede „Millera u suknji“, ipak mu je dala za pravo.
Ovaj originalan čovjek, ni dobar, niti loš, bio je autentičan – kaže Ferguson u zaključku. Ispisivanjem je muške slabosti, dekonstrukcijom muških vrijednosti, povratio osjećaj samopouzdanja masama koje su pred panteonom književnosti ranije osjećale i sram. Na ovom je portalu otprije primijećena poveznica putopisa Juraja Bubala i Millerove interpretacije pikarskog romana, Don Quijotea. Tako će Bubalo primijetiti da Milleru duguje jedno specifično razumijevanje pisanja kao istraživanja vlastitih doživljaja i susreta s raznim ljudima u svrhu shvaćanja svog života i svijeta. Putovanje, ili već sama izmještenost na određeno vrijeme, kao specifičan, drukčiji okvir bivanja, u neku je ruku samo povod za promišljanje sebe i pokušaj davanja odgovora na neka univerzalna pitanja. A univerzalnim pitanjima bave se prije svega i književne recenzije.
