Devet je desetljeća od rođenja Harolda Pintera, pisca koji je razbio ogledalo i suočio nas s istinom
Navršila se 90. godišnjica rođenja Harolda Pintera, najvažnijeg britanskog dramatičara od sredine prošlog stoljeća naovamo, što je prepoznao i odbor za dodjelu Nobela dodijelivši mu 2005. godine nagradu za književnost.
Piše: Kim Cuculić
Rođen je 1930. u Londonu, gdje je i preminuo 2008. godine. Potomak je Židova iz istočnog Londona. Na godišnjicu nas je podsjetila znanstvenica, književnica i prevoditeljica Acija Alfirević, koja je svoj istraživački interes i rad posvetila Pinteru. Kao rezultat njenih istraživanja objavljena je knjiga »Kazalište okrutnosti Harolda Pintera« u izdanju zagrebačkog Leykam internationala, što je u nas prva stručna monografija o ovom britanskom dramatičaru. Kako se navodi uz ovaj hommage Pinteru, karijeru je započeo kao pjesnik i glumac te se etablirao kao dramski pisac, kazališni redatelj i filmski scenarist. Prva dramska djela kritika mu je smatrala larpurlartističkima i avangardnima, a potom ih uvrstila u teatar apsurda. Neki kritičari držali su da Pinterovim dramama najbolje pristaje žanrovska odrednica komedija prijetnje (comedies of menace).
Pintereskni stil
Sve do godine 1982. Pinterov rad uglavnom se doimao apolitičnim, a potom su kritičari i teatrolozi u njemu počeli prepoznavati izrazito politički angažiranog pisca te revalorizirati njegove drame s tog motrišta. Iza naoko posve privatnog svijeta Pinterovih drama naslućuju se i vrebaju osnovni politički problemi: zlouporaba moći, borba za opstanak, okrutnost, strah i teror. Čovjekov egzistencijalistički strah i strepnja – ne kao apstrakcija ili nadrealistička fantazmagorija, nego kao nešto stvarno, psihofizičko i svakodnevno – nalazi se u srži Pinterova kazališta. Zaokupljen je i problemima identiteta, motivacije, ovjerovljenja, dokaza – a to su osnovni problemi filozofije i književnosti 20. stoljeća (npr. Martin Heidegger, Jean-Paul Sartre i dr.).
Pinter je razvio svoj osobni stil, danas poznat kao »pintereskni« (Pinteresque). Njegov dramski jezik jedinstven je spoj poetičnosti i okrutnosti, koja je pritajena u gotovo svim dijaloškim situacijama.
Nakon studija glume počeo je nastupati u kazalištu i objavljivati pjesme. Pozornost je privukao krajem 1950-ih godina kao dramatičar tekstovima »Soba« i »Rođendan«, u kojima dojam neobjašnjive prijetnje čovjeku pojačava smjenjivanjem eliptičnih rečenica i napete šutnje, što ostaje glavnom značajkom njegova dijaloga u gotovo svim dramama, od kojih su najpoznatije »Kuhinjski lift«, »Staklenik«, »Pazikuća«, »Povratak«, »Stara vremena«, »Ničija zemlja«, »Prijevara«… Ukupno je napisao 29 dramskih djela i 22 filmska scenarija od kojih su najznačajniji »Sluga«, »Nesreća«, »Kurir«, »Posljednji tajkun«, »Žena francuskog poručnika«, »Proces« i »Njuškalo«.
U hrvatskom kazalištu
U uvodu svoje knjige Acija Alfirević bavi se riječima britanske i hrvatske kritike o Pinteru. Doznajemo da se hrvatska kazališna publika prvi put susrela s njim 5. studenoga 1964. kad su njegove jednočinke »Kolekcija« i »Ljubavnik« premijerno izvedene u Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnjem Dramskom kazalištu Gavella. Otada do 2012. godine u Hrvatskoj su postavljene njegove drame »Povratak«, »Kuhinjski lift«, »Krajolik«, »Stara vremena«, »Rođendan«, »Ničija zemlja«, »Prijevara«, »Pazikuća« i »Gorski jezik«. Kao pasionirana pinterologinja, Alfirević nas je informirala da je nedavno pogledala i najnoviju produkciju Pinterova »Povratka« u HNK-u Split, u dramaturgiji i režiji Nine Mitrović.
Dajući pregled hrvatskih izvedbi od 1964. do 2012. godine, Alfirević podsjeća da se 9. travnja 1976. u Večernjem listu pojavila vijest s naslovom »Harold Pinter u Zagrebu«. Na poziv Teatra ITD Pinter je doputovao pogledati »Ničiju zemlju«. Na kraju ove vijesti napisano je sljedeće: »Kako saznajemo, Pinter boravi u Zagrebu u ‘strogoj diskreciji’ i nije spreman da novinarima govori o razlozima svog kratkog posjeta našem gradu.«
U knjizi je zastupljena i riječka predstava »Prijevara«, održana 30. lipnja 2004. na otvaranju Riječkih ljetnih noći u zimskom vrtu hotela Bonavia. Režirao ju je Marin Lukanović, pod mentorstvom Neve Rošić. Glumili su Andreja Blagojević, Alen Liverić i Galiano Pahor.
Alfirević zaključuje da su Pinterove drame postavljene u Hrvatskoj s razmjerno malim zaostatkom za njihovim praizvedbama u Velikoj Britaniji.
»U početku hrvatski kritičari nisu bili naklonjeni Pinterovim dramskim djelima, premda su im – prema navedenim osvrtima – prilazili sa zanimanjem i promišljenim pristupom, tj. s angažiranošću. Najčešće su ga uspoređivali s Beckettom i Ionescom te Kafkom, smatrajući ga epigonom, a tek naknadno prepoznali su njegovu jedinstvenu poetiku i autentični dramski izraz. Nitko u njegovim tekstovima nije ni naslutio snagu budućeg nobelovca. U tome se nisu razlikovali od britanskih kritičara, koji su u Pinterovu stvaralaštvu također vidjeli odjeke Becketta i Ionesca te ga identificirali s teatrom apsurda… «, piše Alfirević.
U Hrvatskoj nisu izvodili Pinterova dramska djela nastala od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo, nego su postavljali drame nastale u prvoj fazi njegova stvaralaštva, šezdesetih godina prošlog stoljeća, i u drugoj fazi, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Kazalište okrutnosti
U drugom poglavlju knjige naslovljenom »Kazalište okrutnosti« autorica uspostavlja teoriju i zatim je primjenjuje na praksu. Interesantno je da Harold Pinter nije bio upoznat s teorijom Antonina Artauda premda se i u njegovim dramama mogu naći elementi »kazališta okrutnosti«, prvenstveno u uporabi jezika, kao i odabiru tema. Pinter je sve o kazališnoj umjetnosti naučio kroz svoj glumački poziv i rad u kazalištu; iz osobne prakse i iskustva kreirao je svoja dramska djela. Izvrsno je poznavao pozornicu, režiju, a budući da je sam najčešće igrao uloge negativaca, tajanstvenih i podvojenih osoba, takve je likove najčešće i portretirao u svojim dramama.
U sljedećem poglavlju Acija Alfirević analizira Pinterove drame s elementima »kazališta okrutnosti«, podijelivši je na verbalnu i fizičku te verbalnu i psihičku okrutnost. Zaokupljenost okrutnošću u svim njezinim manifestacijama, s učestalom pojavom likova terorista, mučenika i krvnika, prožima svekolik Pinterov rad te čini jednu od njegovih glavnih tematskih niti. S te strane Harold Pinter istinski je predstavnik 20. stoljeća – stoljeća genocida, atomske bombe, imperijalističkih i totalitarnih režima, zaključuje Alfirević.
Kako autorica navodi u zaključku, u Pinterovim dramama stanke i tišine imaju posebnu važnost, znakovi su okrutnosti, a ne samo nedostatka komunikacije. O tome je Harold Pinter izjavio: »Mislim da komuniciramo predobro, u svojoj tišini, u onome što nije rečeno, i da je ono što se događa neprestana izlika, očajnički pokušaj na zalazu da se držimo sami sebe. Komunikacija je isuviše zastrašujuća. Ući u nečiji tuđi život jest zaprepašćujuće. Razotkriti drugima siromaštvo u nama samima jest prestrašna mogućnost.«
Samosvojno djelo
Pinter je bio fasciniran Beckettom, Kafkom i Joyceom – što je i sam isticao; međutim, njegovo je djelo samosvojno. Pinterovo kazalište okrutnosti nastalo je neovisno od Artaudova utjecaja i prema tome je samoniklo, to jest proizišlo je iz njegova osobnog iskustva i bavljenja teatrom. Ima dodirnih točaka i s Artaudom u tome što je postigao da se publika nađe licem u lice sa samom sobom, prisilio ljude da se vide onakvima kakvi jesu – oborio obrazine, otkrio laž, mlitavost, podlost, himbu. Upravo kako je Pinter istaknuo u svom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost 7. prosinca 2005.: »Ali ponekad pisac mora razbiti ogledalo – zbog toga što na drugoj strani tog ogledala istina zuri u nas.«
Premda je od 2008. godine pod zemljom na londonskom groblju Kensal Green, bez cvijeća (»No flowers on my grave.«), Pintera se i dalje smatra vodećim britanskim dramskim piscem, navodi Acija Alfirević na kraju svoje knjige.
Dodajmo i da je knjiga bogato ilustrirana fotografijama iz raznih produkcija Pinterovih komada, a tu je i opširan popis literature. Riječ je o vrijednom doprinosu poznavanju Pintera i pionirskom djelu ove vrste u Hrvatskoj.
