Ante Tomić: Cijeli opus Jiříja Menzela zapravo je u opuštenosti
Češki pisac Bohumil Hrabal bio je, po tvrdnjama znanaca, kukavica. Napisao je, napokon, desetke knjiga, stvorio veliki prozni svijet, a da nikad, nigdje, ni jednom jedinom riječju, nije spomenuo čehoslovačku komunističku partiju. Pa opet, taj i takav uplašeni Hrabal svejedno se uspio okliznuti. Nakon sovjetske invazije 1968. godine zabranili su mu objavljivanje. Bio je, kako se u to vrijeme govorilo, "pisac u likvidaciji".
Piše: Ante Tomić
Cijeli vagoni njegovih naslova putovali su iz štamparije ravno u rezalište. Pisac ih je kupovao od željezničara koji su ih krali na kolodvoru i prodavali po pivnicama, dvije krigle plzenjskog za knjigu.
Kratko prije dolaska sovjetskih tenkova Jiří Menzel završio je snimanje filma "Ševe na žici" prema Hrabalovim pripovijetkama.
Bila je to njihova druga suradnja, nakon Oscarom nagrađenih "Strogo kontroliranih vlakova" iz 1966. Veliko međunarodno priznanje ni Menzela nije spasilo od političkog progona. "Ševe na žici", gorka komedija o nekolicini luzera zatočenih u komunističkom radnom logoru za preodgoj buržuja, bile su više od dva desetljeća u bunkeru. Prikazane su tek nakon Baršunaste revolucije, 1990. godine. Dugo sam mislio da je to najbolji film ikad snimljen.
HEDONIST I DŽENTLMEN
Jiří Menzel umro je okružen voljenima u subotu u svome praškom domu. Imao je osamdeset dvije i snimao je sve do prije nekog vremena, ali po duši govoreći, njegovo zadnje veliko djelo je "Selo moje malo" iz 1985., još prije trideset pet godina, napravljeno davno u diktaturi koja ga je gušila. Rušenje berlinskog zida, vladavina demokracije, ljudskih prava i slobode mišljenja na kraju nije baš nimalo pomoglo Menzelovoj umjetnosti, a činilo se da njemu nije bogzna kako ni stalo do toga. Bio je bonvivan, hedonist, džentlmen koji je besramno uživao u slavi velikog redatelja. Devedesetih je sporadično režirao i u hrvatskim kazalištima, ali ni u tome se nije čitav dao. Angažman je prihvaćao, činilo se, da bi ljetovao u Dubrovniku, da bi u bijeloj lanenoj košulji i mekanim cipelama od antilopa pijuckao ledeni špricer na Stradunu, a ne stoga što mu je to bio, kako kažu, stvaralački izazov.
Ipak, niste mu to mogli zamjeriti jer cijeli je njegov opus zapravo u opuštenosti i vedrini. Ni Menzel ni njegov prijatelj Hrabal nisu bili herojske figure, mučenici pali u borbi s komunističkim vlastima, već uplašeni tipovi itekako svjesni svoje smrtnosti, koji su stradavali samo zato što su ismijavali diktaturu, jer su od namrštenih partijskih sekretara pravili sprdnju. Ono što ni Menzel ni Hrabal nisu možda znali, i što su prekasno saznali, jest da je to bilo subverzivnije od ičega. Namršteni partijski sekretari ništa zaista nisu mrzili kao kad bi netko pravio budale od njih.
Gotovo sva dobra istočnoeuropska umjetnost toga vremena, zabranjivana remek-djela književnosti, kazališta i filma u Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Jugoslaviji, donosila su slobodu u smijehu. Filmske komedije kao što su "Ševe na žici", "Čaruga" i "Balkanski špijun" i humoristički romani poput "Života i neobičnih dogodovština vojnika Ivana Čonkina" pomogli su nam preživjeti komunizam, sačuvali su nam dostojanstvo i nadu u vremenima koja su slamala ljude i pripremili za nesigurna vremena koja su tek nastupala.
FANATICI I GLUPANI
Sve i svašta se danas, znate i sami, naziva slobodom. Jedni, na primjer, kažu da je sloboda živjeti u "svojoj državi". Drugi opet ustrajavaju na svome pravu da se ne cijepe protiv ospica ili koronavirusa. U subotu su se okupili na zagrebačkom centralnom gradskom trgu, slučajno upravo u vrijeme dok je u Pragu umirao jedan veliki filmski redatelj, na manifestaciji pod naslovom Festival slobode. Mučno je bilo gledati njihovu gomilu bezveznjaka, desničarskih fanatika i glupana. Taj Cetinski, Sladoljev, Hasanbegović i Bujanec, čini se, zbilja misle da nekoga od nas mogu politički prosvijetliti, upoznati s vrijednostima za koje se vrijedi boriti, kao da mi to ne odavno ne znamo.
Mi smo se, za razliku od njih, obrazovali. Čitali smo i gledali Hrabala, Menzela, Bulgakova, Vladimira Vojnoviča, Venedikta Jerofejeva, Pétera Bacsóa, Gorana Markovića, Ivu Brešana, Abdulaha Sidrana i Dušana Kovačevića, i još tamo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća neporecivo utvrdili da je sloboda, prije svega, jedna prekrasna zajebancija.
