Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti. Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.
Mladen Stilinović, Umjetnik na poslu, 1978
Kao umjetnik učio sam i od istoka (socijalizma) i od Zapada (kapitalizma). Naravno, sada kada su se granice i politički sistemi promijenili, takvo iskustvo više neće biti moguće. Ali ono što sam ja naučio iz tog dijaloga ostaje mi. Gledanje i poznavanje umjetnosti Zapada navelo me je ovih dana na misao da na Zapadu ne može biti umjetnosti. Ne tvrdim da je nema. Zašto ne može biti umjetnosti na Zapadu? Odgovor je vrlo jednostavan. Umjetnici Zapada nisu lijeni. Umjetnici s istoka su lijeni, a hoće li oni sada kada više nisu umjetnici Istoka ostati lijeni, to ćemo vidjeti.
Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme - potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti važni su činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati.
Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega. Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti. Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.
Umjetnici s Istoka bili su lijeni i siromašni, jer "cijeli sistem nevažnih" činilaca nije postojao. Zato su imali vremena koncentrirati se i baviti umjetnošću i lijenošću. Ali i kada su proizvodili umjetnost, znali su da je to uzalud, da je to ništa. Pouku o lijenosti umjetnici Zapada imali su od koga naučiti, ali nisu. Dva najvažnija umjetnika XX stoljeća bavila su se pitanjem lijenosti, praktički i teorijski: Duchamp i Maljevič.
Duchamp nikad nije govorio o lijenosti, već o ravnodušnosti i ne-radu. Na pitanje Pierrea Cabannea - što mu je donijelo najviše zadovoljstva u životu, Duchamp je odgovorio: "Kao prvo, imao sam sreće, jer nikada nisam morao raditi za život. Smatram da je raditi za život pomalo imbecilno s ekonomske točke gledišta. Nadam se da ćemo jednog dana moći živjeti bez obveze da radimo. Zahvaljujući svojoj sreći, mogao sam se provući kroz život bez posla."
Maljevič je napisao tekst pod naslovom "Lijenost - prava istina čovječanstva" (1921). U tom tom tekstu on je kritizirao kapitalizam zato što omogućuje samo malom broju kapitalista lijenost, ali i socijalizam, jer je cijeli svoj pokret bazirao na radu. Citiram: "Narodi se plaše lijenosti i progone one koji je prihvaćaju, sve se događa na taj način, jer nitko je nije shvatio kao istinu, budući da su je žigosali kao 'majku svih poroka', a ona je majka života. Socijalizam nosi oslobođenje u nesvjesnom, on žigoše lijenost ne znajući da ga je ona rodila i njen sin je u svojoj ludosti žigoše kao 'majku poroka', ali on još nije sin koji će skinuti žig, i stoga u ovoj kratkoj bilješci, ja želim skinuti žig srama s njenog čela i da je učinim ne majkom svih poroka, već majkom savršenstva."
I da budem lijen i zaključim: nema umjetnosti bez lijenosti.
