foto: Sputnik / Alexander Makarov
„Želim ostati vjerna klasičinom baletnom izrazu i istovremeno donijeti nešto novo.“ – izjavila je svojedobno Maja Pliseckaja.
I zaista, ostajući cijeli život vjerna klasici, a istovremeno se na neki način opirući njezini strogim okovima, Maja Pliseckaja prošla je svoj životni i umjetnički put. Jedna od najpoznatijih balerina svijeta, rođena je 1925. god. u Moskvi. Odrasla je u umjetničkoj obitelji, a politička represija Sovjetskog Saveza tog doba uvelike je odredila njezino djetinjstvo. Maja Pliseckaja pleše od svoje najranije dobi i nesumnjivo je jedan od najvećih talenata koje je ruski balet ikada imao tako da čak niti negativne političke prilike nisu mogle utjecati na razvoj njezine karijere. Vrlo brzo postaje zvijezda Boljšoj teatra u kojem je ostvarila sve najveće uloge baletnog repertoara. Zabranjeno joj je međutim bilo gostovati u inozemstvu tako da međunarodnu slavu stječe tek 1959. nakon što joj je Nikita Hruščov dozvolio da s Boljšoj teatrom gostuje u Sjedinjenim Američkim Državama.
Maja Pliseckaja – balerina, ideal je uz koji su odrastale mnoge generacije mladih plesača. U nekim prošlim vremenima u kojima snimke nisu bile lako dostupne, fotografije su bile ono čime smo se hranili, a Majine fotografije su uvelike odredile estetiku kojoj ćemo težiti u budućnosti. Oni koji su je imali priliku gledati u živo svjedoče o nevjerojatnoj karizmi i energiji kojom je zračila. Bila je balerina posebne, pomalo egzotične ljepote, zapanjujuće brzine (pogotovo za ono vrijeme) i fascinantnog skoka u kojem se očitovala gotovo muška snaga. Sama je o tome u jednom intervjuu rekla: „Na sceni je važno biti poput komete, plamtjeti pokretima pred publikom, dati se plesu u potpunosti.“
Gledajući je u najvećim ulogama klasičnog baleta zanimljivo je primijetiti koliko je opuštena i prirodna i u najvirtuoznijim kombinacijama. Plešući, ona pred publiku donosi upravo ono najvažnije, donosi samu esenciju – užitak plesanja. Koliko god bilo fascinantno pratiti razvoj baletne tehnike kroz vrijeme, od pedesetih godina do danas, ne možemo ne primijetiti kako je taj Majin užitak plesanja ono što, opterećeni perfekcionizmom vlastite tehnike, ponekad zaboravljamo. Kritičari diljem svijeta najviše su ipak opisivali njezine ruke, duge, nestvarne, eterične, izlomljene... Opisivali su njihovu „melodiju“ i poetičnost, osobito u bezvremenskoj izvedbi Umirućeg labuda koji je s vremenom postao i njezin zaštitni znak. „U Umirućem labudu upravo ruke predstavljaju labuda. One su te koje se bore protiv smrti. Ruke su labuđa pjesma, njegova melodija...“ Tako je o važnosti upotrebe ruku, a posebno prstiju šake te njihovom jeziku i elokvenciji govorila u mnogim svojim intervjuima, objašnjavajući pritom kako je rješenja za mnoga emotivna stanja likova koje je prezentirala na sceni pronašla upravo u rukama i načinu na koji ih je upotrebljavala. „Noge uvijek izvode klasične korake dok upravo ruke prikazuju emocije, karakter, stil, nacionalnost ili epohu...“ U radu ruku Pliseckaja je prepoznavala i osobnost balerine. Govoreći o uporabi ruku u Labuđem jezeru rekla je: „Svaka balerina traži svoja krila na svoj osobni način. Ne možete ih posuditi... moraju biti vaša osobna pa čak i ako su drukčija od drugih.“
© Sputnik
Iznimna dinamika njezine izvedbe otkriva još jedno od važnih pravila kojima se u svojoj umjetnosti vodila: „Važno je plesati muziku, a ne plesati na muziku. Svaki novi instrument u glazbi mora donijeti novu boju i novi zvuk u moj ples.“ U trenutku u kojem se i u našem medijskom prostoru intenzivirala rasprava o tome do koje dobi balerina može plesati, Maja je primjer umjetnice koja je maksimalno produžila i iskoristila svoj plesni vijek. Plešući do svoje 65. godine suprotstavila se pokušajima određivanja čvrste granice baletnog trajanja. Dokazala je tako upravo ono za što se cijelu karijeru zalagala, a to je da baletna umjetnost podnosi i drugačiji način prezentacije, onaj u kojem nije važan samo imperativ mladosti i tehničke virtuoznosti. Dokazala je naime, da je srž te umjetnosti u ekspresiji i osobnosti plesača te da su mogući različiti formati koji cijene i traže upravo iskustvo umjetnika stečeno na sceni.
„U početku ne bijaše riječ, nego pokret! Bijaše ples. U to sam uvjerena!“ – poručila je Maja Pliseckaja u svojoj poruci povodom Dana plesa 1996. godine. Gledajući danas njezine izvedbe koje postojano odoljevaju ispitu vremena, svježe i uzbudljive, sigurna sam da za Maju kraja nema i da će i mnoge buduće generacije odrastati fascinirane.
Mihaela Devald - Plesna scena
