Politika kojoj se plan nazvan Mini Schengen priviđa kao nekakva “četvrta Jugoslavija” zazire od bilo kakvih reformi, osuđujući nas da i dalje živimo u ambijentu ksenofobije, zapuštenosti, siromaštva i zaostajanja.
Piše: Gojko Berić
Šta je zapravo Mini Schengen? Velika i hrabra ideja spasonosna za zemlje Zapadnog Balkana, kako se ovo područje naziva u terminologiji proširenja EU? Ili uzrok još jednog razdora između Washingtona i vodećih evropskih prijestonica. Možda čak i zamka za stvaranje “četvrte Jugoslavije”, kako taj plan vide protivnici bilo kakvih međudržavnih asocijacija na ruševinama bivše zajedničke države? Ovo posljednje mi izgleda kao stvar van svake pameti. Jugoslavija je mrtva ima već pune tri decenije, pa je strah od njenog “povampirenja” iracionalan poput straha od mrtvaca.
Logika ekonomije i mira
Srž plana nazvanog Mini Schengen je uspostavljanje ekonomske i carinske zone koju će činiti Srbija, Albanija, Sjeverna Makedonija i Kosovo, uz očekivano uključivanje Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je ovu ideju prvi put javno predstavio prilikom dvodnevnih razgovora sa premijerima Albanije Edijem Ramom i Sjeverne Makedonije Zoranom Zaevom početkom oktobra prošle godine. Vučić je tada, između ostalog, iznio podatak da se godišnje na graničnim prelazima gubi 26 miliona sati i stotine miliona eura, naglasivši da je, umjesto toga, nužno uspostaviti neometano i mnogo brže odvijanje prometa ljudi, roba i kapitala. To ne znači ukidanje granica, već liberalizaciju graničnih prelaza. Sigurno je da bi tako uređena zona relaksirala i odnose među zavađenim balkanskim narodima, a pogotovo među Srbima i Albancima. Nije potrebna nikakva posebna pamet da se to štetočinsko stanje u ionako siromašnom regionu zamijeni logikom ekonomije i mira. Umjesto toga, balkanski lideri i danas žive u ratnoj prošlosti u kojoj nalaze inspiraciju za svoju svađalačku politiku, ksenofobiju i sijanje straha među narodima. Rezultat toga je totalna zapuštenost pomenutih zemalja, neizlječivo siromaštvo i nenadoknadivo zaostajanje za svijetom. I ovdje je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom ispao najkomplikovaniji. Da će Dodik bez ikakve dileme podržati plan Mini Schengena, bilo je logično i očekivano. A to je, izgleda, samo po sebi bilo dovoljno Džaferoviću i Komšiću, kabinetskim suverenistima u Predsjedništvu BiH, da prema ovoj inicijativi zauzmu oprezan stav i zatraže od Vijeća ministara da o tome sačini posebnu analizu. Kao da nemaju pojma o tome, ili ih se to ne tiče, šta sve na graničnim prelazima proživljavaju vozači teških kamiona čekajući po dva i više dana da krenu dalje, kako po ljetnim vrućinama, tako i po zimskom mećavama. Ne tiču ih se, izgleda, ni enormne ekonomske štete koje zemlja trpi zbog idiotskih birokratskih procedura na graničnim prelazima. Nije li ovdje riječ o inat-opstrukciji SDA, o čemu možda svjedoči izjava Denisa Zvizdića, koji je rekao da prije razgovora o pomenutoj inicijativi treba doći do potpisivanja sporazuma o granici sa Srbijom. A takav sporazum je na dugom štapu. Međutim, kad je postalo jasno da je riječ o planu kojim je vašingtonski sporazum između Beograda i Prištine stekao američko pokroviteljstvo, potkovano sa nekoliko obećanih milijardi dolara, naši suverenisti su okrenuli list, pa je taj isti Zvizdić u intervjuu Avazu isticao “nesumnjive ekonomske prednosti” Mini Schengena, uz napomenu da, ako se utvrdi kršenje suvereniteta i jednakopravnosti, BiH može da istupi iz takve zone. Nejasno je, međutim, o kakvoj je suverenosti ovdje riječ ako se zna da se zemlja već četvrt stoljeća nalazi u statusu poluprotektorata i da visoki predstavnik ima takve ovlasti da može da smijeni svakog političara, uključujući i članove državnog Predsjedništva?
Među kompetentnim ljudima u regionu, ali i šire, Mini Schengen ima mnogo više pristalica nego osporavatelja. Jedno od najzvučnijih imena u društvu ovih prvih je Ichak Adizes, etnički Jevrejin rođen prije 83 godine u Skoplju. Adizes živi u Kaliforniji i važi za jednog od najistaknutijih ekonomista svijeta. On kaže: “U čamcu gdje svi veslaju nikome ne pada na pamet da ljulja brod. Inicijativa da se na Zapadnom Balkanu ukinu barijere za protok robe i usluga je najhrabriji ekonomski i životni iskorak naroda Balkana u 21. vijeku. Cijeli je Balkan kao brza voda koja može da izazove poplavu, ali i da proizvede struju”. Davne 1985. premijeri zemalja Beneluxa, Francuske i Njemačke potpisali su na brodu “Princess Marie-Astrid”, usidrenom na rijeci Moselle, istorijski sporazum o slobodi kretanja kojim je državljanima zemalja članica EU omogućeno slobodno kretanje unutar Unije, bez pasoša i lične karte što se ocjenjuje kao jedno od najvećih postignuća u istoriji EU. Zbog ujedinjenja Njemačke, sporazum je stupio na snagu deset godina kasnije. Naši tragikomični politički prvaci nagledali su se Evrope i svijeta putujući na kratke kurseve iz predmeta evropsko mišljenje, ali od njihovih propalih izleta nije bilo nikakve koristi.
Carstvo slobode
Narod bi rekao: Martin u Rim, Martin iz Rima. Trebalo bi ih potrpati u autobus i odvesti u Schengen kako bi vidjeli zašto tamo žive veseli i normalni ljuti. Schengen je malo, pitoreskno selo u jugoistočnom Luksemburgu, na granici s Njemačkom i Francuskom. Selo ima oko 600 stanovnika i oduvijek se nalazilo na prostoru tri države. Čuveno je po svojim vinogradima, od kojih su mnogi dijelom u jednoj, dijelom u drugoj ili čak i u trećoj državi. Prije potpisivanja ovog sporazuma mještani koji bi išli obrađivati zemlju morali su uvijek imati pasoš u džepu, a u novčaniku tri različite valute, pa su uvođenje eura dočekali sa velikim olakšanjem. Schengen godišnje posjeti oko milion turista! U malom Luksemburgu živi oko 600 hiljada stanovnika i 180 različitih nacija, koje čine pravu vavilonsku kulu od jezika. Među njima ima dosta Bošnjaka i Srba iz BiH, kao i Albanaca sa Kosova koji su tamo otišli tokom proteklih ratova na Balkanu. Svako jutro oko 100 hiljada radnika dolazi iz Njemačke, Belgije i Francuske da radi u toj bogatoj državici. Sve se to moglo vidjeti i čuti u reportaži o Schengenu, emitovanoj nedavno na jednom ovdašnjem TV kanalu. “Uživamo u ovom carstvu slobode, kaže jedan mještanin stojeći na mostu na rijeci Moselle. Ako pređete preko mosta i skrenete lijevo, onda ste u Njemačkoj, a ako skrenete desno, već ste u Francuskoj.”
Imajući u vidu da balkanski lideri ne mare za izreku “Vrijeme je novac”, Mini Schengen bi mogao propasti kao i tolike druge dobre ideje koje su nam se nudile. Zato je veliko pitanje hoće li “brza balkanska voda” izazivati poplave ili će proizvoditi struju?
