Američki patriotizam oduvijek je ovisio o proizvodnji zavjera o migrantima i strancima koji su navodno predstavljali egzistencijalnu prijetnju.
Patriotizam je strast koja upravlja modernim političkim životom u Sjedinjenim državama, ali njegova vitalnost prkosi očitim objašnjenjima. Država nema nacionalni obrazovni sustav. Nema obavezne vojne niti državne službe. Nijedna državna agencija ne distribuira sveprisutne američke zastave niti nadgleda poštivanje rituala iskazivanja časti državi koji se izvode u školama i na sportskim i političkim događajima diljem zemlje. Unatoč nedostatku klasičnog stroja za poticanje i širenje domoljublja, američki patriotizam je norma u pravom smislu riječi: barem u SAD-u on postoji bez ikakve sumnje ili propitivanja.
Jedna od ideja američkog patriotizma – da je riječ o ljepšoj, zdravijoj varijanti rigidnog nacionalizma kakav postoji u drugim zemljama – pomogla je zaštiti ga od kritičkog propitivanja gotovo bilo kojeg tipa. Ljevičarski politički pokreti koji su se u dvadesetom stoljeću principijelno suprotstavljali nacionalizmu slabo su prolazili u SAD-u i to bi mogao biti razlog zašto su popularna opravdanja za patriotizam ove zemlje najčešće plitka. Često se temelje na slatkorječivim metaforama i usporedbama s obiteljskim ili društvenim životom: patriotizam je bejzbol ‘Male lige’ na toplom ljetnom danu, ljubaznost malog trgovca, zajednice koje se obnavljaju nakon destruktivne oluje itd. Svi nacionalizmi ciljaju na intimna, ali u isto vrijeme generička iskustva. Međutim, učinci takvoga nacionalizma mogu podignuti vojsku na noge i pokrenuti ratove. Drugim riječima, imaju značajnu političku snagu, ali ne pružaju nikakav ozbiljan moralni ili intelektualni argument u korist patriotizma.
Američki patriotizam je značajan u smislu da je možda prvi nacionalizam u potpuno modernom smislu, odnosno da se radi o odanosti narodu a ne npr. kralju. Neka od osnovnih obilježja američkog patriotizma vrlo su se malo promijenila, uključujući prepoznatljivi kult ‘osnivača nacije’ (founding fathers, op. prev.) koji je započeo dok su ovi još bili živi. Ono što čini fiksaciju na ‘očeve nacije’ snažnim porivom jeste da je to jasan način iskazivanja pripadnosti naciji. Govoreći o “osnivačima”, izražavajući lojalnost prema njima i njihovim tekstovima, tradicionalno je drugi najbolji način, nakon vojne službe, da se imigranti i potomci nekadašnjih robova asimiliraju i postanu, barem u jednom smislu riječi, Amerikanci. S druge strane, velika slabost ove fiksiranosti na očeve nacije je da je to jedan kompliciran, limitirajući način razmišljanja o suvremenom svijetu (kao što je to uostalom i Ustav SAD-a), ali ipak igra veliku ulogu u američkoj političkoj raspravi i misli.
Mnogi patriotizmi neprijatelja obično pronađu u teritorijalnom suparniku: Francuska ima Njemačku, Indija ima Kinu, Velika Britanija Francusku. Ali osobito povijesno iskustvo Amerike u Novom svijetu preoblikovalo je tu potrebu. SAD su kolonizirale vrlo bogat kontinent bez ikakvog suočenja s pravim geopolitičkim suparnikom. U nedostatku ozbiljnog suparnika za zemlju i druge resurse, američki patriotizam se preusmjerio na zadatak da prikrije ideološke neprijatelje, oslanjajući se na anglo-puritansku sklonost za prikazivanje drugih kao strašnih zločinaca. Puritanac Cotton Mather (1663-1728) dao je tom impulsu paradigmatski izraz kada je nagađao da je vrag sličan indijanskom sagamoru ili francuskom konjaniku (dragoon).
Američki patriotizam oduvijek je ovisio o proizvodnji zavjera o migrantima i strancima koji su navodno predstavljali egzistencijalnu prijetnju. Tijekom 19. i 20. stoljeća to je bio katolicizam. Anglo elita smatrala je da su katolici nerazumni i podložni svećeničkom utjecaju, te neprikladni za ‘obveze državljanstva’. Zbog toga se ljudi koji polažu zakletvu da postanu građani SAD-a moraju odreći odanosti bilo kojem stranom “potentatu” (vladaru, op. prev.), to jest Papi. Nakon toga, hladni rat pretvorio je komunizam u neprijatelja: poput katolicizma, radilo se o nejasnoj i impresivnoj svjetskoj sili koja se pak neprimjetno nastanila i kretala u srcima i umovima imigranata kako bi potkopala zemlju iznutra. Sada, domoljubni tabori prepiru se oko toga da li je egzistencijalna prijetnja šerijat ili Rusija.
Neslaganje o tome da li su veća prijetnja imami ili ruski botovi indikativna je politička polarizacija. Na dubljoj razini, ono također ukazuje na određeno previranje unutar američkog patriotizma, što je posljedica njegove sve veće nedosljednosti. Jednostavno rečeno, američka izuzetnost oduvijek je bila ključna za američki patriotizam, ali ona više nije održiva. Izuzetnost je ideja da ova zemlja nosi neku posebnu poruku za ostatak svijeta i da ima neku važnu ulogu u svjetskoj povijesti. Ali, ako SAD predstavlja nešto neprocjenjivo za ostatak svijeta, što je to? Eksperiment s republikanskom vladom davao je u 18. stoljeću puno razloga pretenzijama izuzetnosti. U dugačkome 19. stoljeću, dostupnost zemljišta za naseljenike, u kombinaciji s političkom demokracijom i kapitalizmom, bila je napredna opcija u odnosu na europske aristokratske režime. Nakon Drugog svjetskog rata zajednički prosperitet poslijeratnog ekonomskog buma pomogao je revitalizirati američki koncept izuzetnosti. A sada? Na to nema zadovoljavajućeg odgovora.
Ova osnovna komponenta američkog patriotizma (sveopće uvjerenje u povijesnu ulogu SAD-a) vjerojatno će nestati. Prvo, sve je teže ne primijetiti da u mnogim temeljnim pitanjima vlade i društva, uključujući zdravstvo, javno obrazovanje, ravnopravnost spolova, društvenu pokretljivost i prosperitet, ekonomsku pravičnost, brigu o djeci, okoliš itd., SAD zaostaju za većinom razvijenog svijeta. Povijesne ambicije Sjedinjenih država jednostavno nisu pratile svjetsku povijest. Drugo -ratovi. Ratovi su događaji koji stvaraju nacije, ali koji ih također mogu i uništiti. Ako je vaš patriotizam povezan s pretenzijama povijesne uloge, što činiti kada ostatak svijeta odluči da vas ne oponaša ili kada (u slučaju Afganistana, Iraka ili Libije) ne želi vaš projekt amerikanizacije? Puka vojna nadmoć, osobito kada se pokazuje neučinkovitom u postizanju svojih ciljeva, vjerojatno neće biti dovoljna za održavanje koncepta izuzetnosti kao osnove američkog patriotizma.
Ubijanje ili umiranje za princip možda može biti ispravno. Međutim, principi su univerzalni a ne ograničeni na koncept dobrobiti određenih zemalja, dok se patriotizam po definiciji bavi s dobrobiti nacije. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (1948.) koristi riječ “univerzalna” pet puta i dodatno objašnjava da se prava primjenjuju na sve narode i sve države, kao i na svu djecu. Univerzalnost deklaracije samo je nedavni primjer etike reciprociteta za koji se, na svoj način, zalažu gotovo sve religije i moralni sustavi, ali ne i patriotizam. Gotovo dva desetljeća su prošla u 21. stoljeću i ideja da svi ljudi zaslužuju isto osnovno priznanje i zaštitu trebala bi biti općeprihvaćeno načelo. Patriotizam međutim uzdiže na najviši pijedestal ubijanje i umiranje za naciju. Takvo što može biti aspiracija ako su vam takvi ideali važni, ali ne može biti princip.
Nedodirljivost američkog patriotizma u SAD-u ukazuje jedino na ideološku snagu, a ne na moralnu ili intelektualnu ispravnost. Desničarski nacionalizam koji se nanovo pojavio na mnogim mjestima, uključujući SAD, uvjerio je mnoge Amerikance da je ponovno buđenje patriotizma nužno, ili da je barem politički korisno. Međutim, propitivanje američkog patriotizma je velika prilika, a može biti i pragmatično jer se neki povijesni temelji na kojima američki patriotizam počiva raspadaju. Vrijeme je da američki patriotizam – kao najopasniji oblik politike identiteta – počnemo tretirati kao pitanje a ne kao odgovor.
Sam Haselby, AEON
