FENOMEN DANAŠNJICE: Gdje nas vodi politička pasivnost?

Foto: Lupiga.Com

Nedavno smo imali priliku da vidimo kako Instagram ograničava politički sadržaj. Ova platforma automatski je isključila politički sadržaj svojim korisnicima, ostavivši mogućnost da se ova opcija promijeni ručno, pritom bez nekog naročitog objašnjenja zašto se ovo dogodilo. Ovaj fenomen zanimljiv je iz nekoliko perspektiva. Za pretpostaviti je da je Instagram u tom trenutku povukao ovaj potez kako bi spriječio širenje političkog sadržaja usmjerenog prema Palestini, jer su društvene mreže jedno od osnovnih sredstava komunikacije i širenja poruka. Sada se otvorilo pitanje ko zapravo ima autonomiju na društvenim mrežama? Da li smo slobodni da otvoreno objavljujemo sadržaj političke i socijalne prirode na društvenim mrežama ili nas ipak ograničava državni zakon i politika vlasnika ovih mreža? Da li su društvene mreže samo prostor gdje velike kapitalističke firme reklamiraju svoju robu i usluge kako bi uvećali profite? 

 Piše: Nemanja Tubonjić

Odvajanje politike od svakodnevnog života, njena tzv. profesionalizacija, jedan je od temeljnih fenomena građanskog društva. Moderno građansko društvo kapitalističke epohe podijeljeno je na sferu ekonomske samovolje, sa kojom ide niz socijalnih pitanja i problema, i na sferu političkog birokratizma gdje se pitanja prava, pravde i javnog političkog života svodi na funkcije političkih stranaka i njihovih predstavnika. Negdje u sredini ovog haosa samovolje stoje radni ljudi kao glavni nosioci i ekonomske i političke stvarnosti, a opet bez mogućnosti učešća u društvenom odlučivanju. U različitim svjetskim okvirima na različitim područjima ovaj fenomen se različito manifestuje, ali on se najbolje pokazao na ovoj društvenoj mreži. Njena poruka se može protumačiti ovako – nemojte se baviti politikom u javnosti. Ignorišite da se na planeti dešavaju genocidi, ratovi, stradanja. Ignorišite bijedu i zaostalost. Ignorišite da ste proizvođači tuđeg bogatstva i da vas, koliko sutra, ovi gospodari mogu gurnuti u neke nove sukobe. 

Međutim, politika upravo jeste stvar javnosti, ona je uređenje zajednice. Politika se nalazi u svakom socijalnom pitanju, politika se nalazi u ekonomiji, u kulturi, u obrazovanju, u svakoj pori naše društvene stvarnosti. Ali ima ljudi koji će reći da trebamo politiku istjerati iz određenih ustanova. I to je politički stav jer postavljamo pitanje ko treba da upravlja ovim ustanovama. Mrziti politiku znači samo mrziti određen oblik politike, ali ne i politiku po svojoj suštini. Mrziti politiku i ne htjeti baviti se njome isto tako je politički akt. To je politički akt neke druge politike koja ne vidi vrijednost u trenutnom političkom sistemu. Pa čak i onda kada kažemo da nas politika ne interesuje mi pravimo politički akt time što otvaramo prostor da politikom ovladaju pogrešne ideologije i ljudi koji će proizvoditi trenutno haotično stanje. Ali, odakle dolazi ovaj stav? 

Fokusirajmo se na politiku na našim prostorima. Jugoslavija je imala bogate tradicije uključenosti širokih narodnih masa u društveno odlučivanje. Ali nakon ratova devedesetih ovo se u potpunosti mijenja. Najednom se javljaju neke nove nacionalne stranke koje zauzimaju vlast i vrše potpunu devastaciju društvenog života. Nekadašnje samoupravne zajednice nestaju i stranka postaje mjera za demokratiju. Nekadašnje organizacije udruženog rada odumiru i na njihovo mjesto dolazi ''demokratija'' privatnika. Ova devastacija društvene imovine i u političkom i u ekonomskom pogledu u očima naroda javlja se pod pojmom – lopov, tajkun, mafijaš, politička bagra itd. Na prostoru Bosne i Hercegovine, na primjer, od 1999. godine privatizovano je preko 2.000 društvenih firmi. Ovi rezultati privatizacije desili su se do 2009. godine, a od tada do danas potpuno je sve ili privatizovano ili otišlo u stečaj ili je pretvoreno u akcionarska društva. Otprilike je isto i u ostalim jugoslovenskim republikama. U Srbiji je samo 2015. godine bilo na prodaju oko 500 društvenih firmi. Slična situacija desila se i u Hrvatskoj gdje je također na hiljade firmi uništeno.

Dok su se naši radni ljudi međusobno ubijali za ''nezavisnosti'' i ''slobodu'', političko-ekonomska elita je iza fronta rasprodavala i uništavala društvenu svojinu, svako svoj plijen oko kog se rat i vodio. No, odjednom se stvorio utisak da se živi bolje i odjednom su novonastale republike i entiteti postali temeljima slobode našim narodima. Sloboda se može mjeriti i mogućnošću ispunjenja potrošače korpe. 

U političkom kontekstu sve nacionalističke stranke započele su ovaj proces. One su sistematski urušavale ekonomiju naših republika kako bi kroz to uništavanje napunili svoje džepove, a posljedično otvorili vrata stranim ''investitorima'' i stranom kapitalu koji će integrisali ove prostore u okvire svjetskog kapitalizma. Tako su brojne stranke stvorile klijentelističku mrežu, pa radni čovjek ne može ni dobiti, a ni zadržati posao, ukoliko nije član neke nacionalističke stranke. Prigovaralo se kako je nekada svaki radnik morao biti član Komunističke partije u Jugoslaviji da bi dobio posao, ali se ignoriše činjenica da je radnik tada bio samoupravljač, gospodar svoje sudbine, u odnosu na danas kada je proizvođač tuđeg bogatstva i vlasti. Međutim, kriza koja je stvorena privatizacijom i perifernim položajem kapitalističke stvarnosti otvorila je brojna plodna područja za cvjetanje političkog birokratizma. Korupcija posvuda, kupovina izbora, ucjene i eliminacija svakoga ko nije htio učestvovati u ovim mutnim radnjama postali su mehanizmi ostvarenja vladavine. Za primjer možemo uzeti samo slučaj Milana Vukelića. Zaposlenik Zavoda za izgradnju Banjaluke i jedan od najpoznatijih zviždača u BiH ubijen je u eksploziji autobombe jer nije htio učestvovati u kriminalnim planovima građevinske mafije u Banjaluci. 

Nisu ovo jedini razlozi zašto se politika ogadila omladini. Današnja politika puna je nacionalističke mržnje i ona se stvara i temelji na nacionalističkim narativima. Uvijek je kriv neko drugi, pogotovo Bošnjak ili Hrvat ako je riječ o srpskoj politici (i obrnuto), ali nikada onaj ko sjedi u parlamentu. I naravno da niko ne želi da bude dio ove stvarnosti. Niko sa imalo obraza ne želi da bude član ovih stranaka, njihovih mutnih prevarantskih radnji, niko ne želi da šalje policiju na nezadovoljne ljude kao što je to bio slučaj u Federaciji BiH 2014. godine tokom socijalnih protesta ili 2018. godine u Republici Srpskoj sa protestima Pravda za Davida.

Stranački birokratizam proširio se i na područje univerziteta, pa tako demokratski glas studenata mimo volje i programa ovih političkih stranaka ne može ni da se čuje. Sve ovo mladim ljudima pokazuje sljedeće – politika je nešto iznad nas, iznad društva, iznad naroda, iako to ne bi trebala da bude. Politika je u parlamentu, u stranci, na televiziji, u medijima itd. I ukoliko se ja ne bavim politikom, utoliko ću imati mir. Ali onda se desi slučaj da se politika bavi nama. Nacionalistička retorika jača, ulaže se u sredstva nasilja, a sutra svakome od nas može na vrata pokucati poziv za neke nove sukobe. Šta onda? 

Ovo je izborna godina. U BiH smo na prošlim izborima imali slučaj velike afere oko izborne krađe koja zapravo nije bila nimalo prikrivena. Najsmješniji slučaj, koliko god ovo apsurdno izgledalo, jeste krađa glasova opozicione predstavnice Jelene Trivić kojoj je vladajući SNSD pokrao sve glasove u njenom rodnom mjestu. Ispalo je da niko za nju tamo nije glasao, a predsjednik izbornog štaba priznao je krađu. Visoki predstavnik u BiH najavio je reformu izbornog zakona tehničke prirode. Radi se o digitalizovanju glasanja i posebnom kodu za svaki glasački listić. Naravno, Narodna skupština RS je izglasala Nacrt izbornog zakona Republike Srpske u kojem se sav izborni proces svodi na entitet RS. Time se brani rad Centralne izborne komisije koja nadgleda izborni proces i koja je na prošlim izborima pronašla brojne neregularnosti i krađe. Pritom, vladajući narativ govori o potencijalnom odcjepljenju RS-a, što je jasan potez populističke politike vlasti i dokaz koliko želi zaštiti koruptivne radnje kako bi osigurala vladavinu svog političkog monopola. Da li postoji politička alternativa? 

U BiH su čak i lijeve stranke ustvari desne. Politička opozicija želi samo ono što trenutna vlast ima. I to je generalna politika u čitavoj regiji. Svi se zadržavaju u okvirima vladavine stranaka nad narodom umjesto da sam narod bude uključen u društveno odlučivanje i upravljanje. Sa druge strane imamo civilni sektor koji se također bavi ovim problemima, ali u okvirima građanskog reformizma i liberalne ideologije. I ovaj je sektor pod udarom u BiH, posebice u RS-u gdje se kroz zakon o kriminalizaciji klevete i posebnim registrom nevladinih organizacija ograničava kritički glas naroda i političko djelovanje. Pa čak i u najprogresivnijim momentima ovog sektora opet se ostavlja prostor za mogućnost novih kriza jer se ne zadire u sistem građanskog društva koliko u neke njegove probleme koji se javljaju samo kao simptomi bolesti. 

Razumljivo je da su mladi ljudi sve više pasivniji i da odlaze sa ovih prostora. Ali i tamo gdje odu susretaće se nužno sa istim problemima iako je životni standard veći. Nema nekog naročitog recepta kako aktivirati mlade ljude da se bave politikom osim nužnosti za zdravim društvom. Kako se stvari u ekonomiji razvijaju, govori se o povećanju radnog vijeka na 70 i više godina, a i pitanje je da li će nove generacije imati penziju kakvu mi poznajemo u našim državama ili će i za to biti zadužene privatne kompanije kao što je praksa u nekim zapadnim zemljama. Privatnici su nemilosrdni i gledaju kako da ugrabe što više profita kroz što veću eksploataciju radnih masa, a stranačke birokrate brinu samo za to kako da pune svoje budžete, moć i uticaj. Baviti se politikom ne samo da je nužno sada, ono je pitanje budućnosti. Mi smo mnogo toga pozitivnog naslijedili iz Jugoslavije poput društvenih stanova, a već danas mladi parovi i porodice uzimaju višedecenijska zaduženja kako bi sebi obezbijedili krov nad glavom u novim zgradama upitnog kvaliteta. 

Potrebno je baviti se politikom i to se sada javlja kao odgovornost. Ali kakvom politikom? Možda je rješenje u politici koja će se baviti pitanjem integracije širokih narodnih masa u društveno odlučivanje, uključivanjem ovih masa zajedno sa političkim i ekonomskim sistemom u jednu cjelinu. Tu je kraj i političkom birokratizmu i ekonomskoj samovolji. Da li smo spremni i voljni da se bavimo takvom politikom ostaje pitanje. Kakav god da je slučaj, ispred nas su velike borbe kojih smo nužno dio.

Izvor: Lupiga.Com