Na scenu stupa već viđeno. Politika zastrašivanja, kao načina osvajanja vlasti, pokrećući energiju ratnika, promičući ratnički duh patriotizma, domoljublja, konzervativne religije, da bi elita ostvarila svoje klasne interese
Ovih se dana organizuju razni sastanci i događaji nacionalnih stranaka koji obespravljenim i potlačenim radnicima i radnicama Bosne i Hercegovine ne najavljuju nikakvo dobro. Bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović je u zgradi Predsjedništva ugostio Islamsku zajednicu i vrh SDA. U Mostaru je Dragan Čović organizovao privredni sajam na kojem su glavne zvijezde pored njega Milorad Dodik i Aleksandar Vučić. Prije nekoliko dana je u Sarajevu održan sastanak probosanskih, a zapravo probošnjačkih, političkih snaga kojima se priklonila i ljevica SDP i DF grupišući se sa nacionalističkom SBB i SDA.
Na scenu stupa već viđeno. Politika zastrašivanja, kao načina osvajanja vlasti, pokrećući energiju ratnika, promičući ratnički duh patriotizma, domoljublja, konzervativne religije, da bi elita ostvarila svoje klasne interese.
A u pozadini grmi klasni rat!
Jer, ni ovaj put na izborima nećemo vidjeti politički sadržaj koji radničkoj klasi nudi viziju i rješenja za njihovu mizernu i potlačenu poziciju. Ni ovaj put nema obračuna sa eksploatatorskim kapitalizmom koji već skoro tri decenije proizvodi socijalnu nepravdu, siromaštvo i tjera ljude iz zemlje koji odlaze «trbuhom za kruhom». Odlaze iz zemlje i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati jer ovdje ne mogu sebi osigurati materijalnu egzistenciju, jer nemaju glasa u svojoj vlastitoj zemlji! A njihovi tvz. nacionalistički predstavnici se izdaju za zaštitnike njihovih interesa, njihove svece pred kojima se pada ničice, a koji im u svom posredovanju prema bogu donose samo bijedu, patnju i beznadežnost. Tretiraju ih kao robu i robove!
Rezultat i stanje stvari u zemlji govori sve. U BiH vlada masovna nezaposlenost, a ogroman je broj neformalnih radnika koji rade potpuno nezaštićeni van sistema. 580 000 penzionera živi na mizernim penzijama. Imamo veoma visoku stopu ekonomski neaktivnih, posebno žena, što ukazuje na rasprostranjenu neformalnu ekonomiju i rad na crno. Veliki problem su i dugoročna nezaposlenost, visoka nezaposlenost mladih, nezaposlenost osoba sa invaliditetom, onih iznad 50 itd. Formalno zaposleni radnici rade za niske plate i pod lošim uslovima rada. Osim niskih plata radnicima se često kradu plate kroz neplaćanje prekovremenog rada, neisplaćivanje plata i drugih beneficija zagarantovnim zakonom i kolektivnim ugovorima, nazakonitim odbicima od plate itd.
Radna mjesta u BiH su štetna, depresivna i bolesna, a radnici se razbolijevaju, koriste duga bolovanja, prerano idu u penziju ili prerano umiru. Glavni uzrok tome su loši uslovi na radu, ali i činjenica da mnogi radnici žive u ekstremnom siromaštvu, siromaštvu ili na rubu siromaštva. Radnici u privatnom sektoru su uglavnom sindikalno neorganizovani i nemaju niti politički niti sindikalni glas koji bih zastupao i štitio njihove interese. Ekonomska politika je osmišljena da zastupa interese kapitala u sprezi sa nacionalističkom političkom elitom, uključujući i poresku politiku, te resurse javnog sektora. Radnička plata je daleko ispod prosječene, oko 550 KM, što je četiri puta manje od minimalne sindikalne potrošačke korpe. Čak 25% zaposlenih radnika živi u radničkom siromaštvu tj. ispod apsolutne linije siromaštva od 271 KM mjesečno. Radnička klasa živi i radi u stanju nesigurnosti, i takva budućnost sa ovom politikom čeka i njihovu djecu.
Rezultat i stanje stvari u zemlji govori sve. Ali, dopire li do svijesti ljudi? Da li ljudi vide šta se dešava? Da li vide da elita vrlo dobro zna svoje interese i štiti i jača ih koristeći upravo njih, radnike kao ratnike, da vojnički ostvaruju ciljeve bogate i moćne političke i ekonomske oligarhije.
Pa zašto onda radnici ne počnu da štite i jačaju svoje klasne interese?
Vrijeme je da se ljudi oslobode straha koji već decenijama upravlja njima u korist nacionalističke političke i ekonomske elite.
Vrijeme je da ljudi naprave fundamentalni izbor i odluče da li žele naredne decenije provesti u siromaštvu, mizeriji i potlačenosti i to sve ostaviti u naslijeđe svojoj djeci, ili se žele boriti za progresivnu politiku orijentisanu prema interesima radnika.
Vrijeme je da radnici prestanu biti ratnici i okrenu se svojim klasnim interesima zajedno bez obzira na vjerske, nacionalne, rodne i svake druge identitete.
Neka počne politička revolucija za interese radničke klase u BiH!
Emina Abrahamsdotter
