Ako su žrtve fašizma, voljom vlasti, u Hrvatskoj nepoželjne čak i u nazivima ulica, zašto bi nazočnost hrvatske vlasti na komemoraciji žrtvama fašizma bila poželjna? Svaki je obredni izraz pijeteta prema ‘žrtvama fašizma’, koji dolazi od strane licemjernog šljama, tj. od najviših političkih autoriteta ove zemlje, vrijedan najdubljega prezira
Piše: Viktor Ivančić- Novosti
Žrtve to nisu zaslužile – rekao bi akademik Željko Reiner da je kojim slučajem živ, tj. da je i dalje predsjednik Sabora kao u travnju 2016. Za istom bi optužujućom opservacijom posegnuo i Tomislav Karamarko da kojim slučajem nije među pokojnicima, tj. da je i dalje prvi potpredsjednik Vlade RH kao u proljeće pretprošle godine.
Obojica su tada tim riječima – prvi dijeleći izjave svim raspoloživim medijima, a drugi u formi službenoga Vladina saopćenja – komentirali odluku predstavnika židovskih, srpskih i antifašističkih organizacija da bojkotiraju državnu komemoraciju u Jasenovcu. Reiner i Karamarko, kombinirajući uvrijeđenost i tupost, imali su ideju proširiti glas o tome kako žrtve fašizma nipodaštavaju oni koji su s tim žrtvama u najbliskijoj vezi. Bila je to jedna od impresivnijih figura strvinarskog humanizma.
Njihovi nasljednici na istaknutim funkcijama – Gordan Jandroković i Andrej Plenković – zasad se nisu odvažili poskočiti na tu razinu cinične drskosti, premda je velika vjerojatnost da im se slična parola mota po glavama. ‘Žrtve to nisu zaslužile’, hladno bi rekao Jandroković da je od njega zatraženo da to kaže. Jer scena je, dvije godine kasnije, ostala nepromijenjena: Židovi, Srbi i partizanski veterani – odbijajući da s predstavnicima vlasti sudjeluju u obredu službenog komemoriranja žrtava logora u Jasenovcu 22. travnja – uz neviđenu zlobu uskraćuju antifašističku legitimaciju hrvatskome državnom vodstvu.
‘Žrtve to nisu zaslužile, a bogami ni ja’, zacijelo u sebi mudruje premijer Plenković, nakon što je odvažnom gestom iz Jasenovca uklonio ploču s ustaškim pozdravom i premjestio je koji kilometar dalje, u neposrednu blizinu partizanske kosturnice, a zatim još i preko specijalne komisije, sastavljene od probranoga akademskog polusvijeta, obznanio ukaz da se fašističke parole ubuduće imaju koristiti samo u ograničenim količinama i posebnim prigodama. Što još trebam učiniti da bi mi se priznala vjerodostojnost iskrenoga antifašista? – uvrijeđeno se pita. Što se dogodilo da su ti ostaci Židova, Srba i partizana – kada su već, zbog sistemskih nesavršenosti, uspjeli preživjeti oluje Drugoga svjetskog i Prvoga domovinskog rata – izgubili svaki osjećaj zahvalnosti?
Dogodilo se, naravno, dvadeset i sedam godina hrvatske državne samostalnosti. Kada je iznosio ocjenu da ‘žrtve to nisu zaslužile’ (naime da ih vrijeđaju ostaci Židova, Srba i partizana), akademik Reiner nije se pitao jesu li žrtve fašizma zaslužile da se, na primjer, u Splitu ukloni naziv Ulice žrtava fašizma, ili da ulice s istim imenom nestanu iz svih drugih hrvatskih gradova, ili da se u Hrvatskoj sruši oko tri tisuće antifašističkih spomenika… Isto kao što se premijer Plenković ne pita jesu li žrtve fašizma (skupa s preživjelom rodbinom) zaslužile da se ploči s ustaškom parolom, postavljenoj u neposrednoj blizini konclogora, pridaje ‘dvostruka konotacija’, kao što je on znalački učinio.
Dvadeset i sedam godina hrvatske državne samostalnosti uz sve ostalo su i dvadeset i sedam godina sistematskog gaženja žrtava fašizma, pa čovjek bistra razuma ne može da se ne upita: ako su žrtve fašizma, voljom vlasti, u Hrvatskoj nepoželjne čak i u nazivima ulica, zašto bi prisustvovanje hrvatske vlasti na komemoraciji žrtvama fašizma bilo poželjno? Ako odgovor upućuje na potrebu da se u isto vrijeme stisne i prdne, tj. da se nosi antifašistička etiketa dok traje udarničko rehabilitiranje ustaštva, čovjek bistra razuma izvlači jedini mogući zaključak: svaki je obredni izraz pijeteta prema ‘žrtvama fašizma’, koji dolazi od strane licemjernog šljama, tj. od najviših političkih autoriteta ove zemlje, vrijedan najdubljega prezira.
Motiv svečanog okupljanja Vladinih predstavnika u Jasenovcu 22. travnja je dakle prije svega strvinarski. Sve što ti politički subjekti žele je da, na mjestu glasovita stratišta, jednokratno konzumiraju nešto od simboličkoga kapitala što ga ubijeni (još uvijek) posjeduju. Odnos prema žrtvama fašizma pritom je do te mjere human da Vlada RH financijski podupire pseudoznanstvena istraživanja kojima će se radikalno umanjiti njihova brojnost, možda i približiti nuli, jer im je cilj negirati genocidni karakter ustaškoga logora.
Čuđenja zbog manjinsko-partizanskog bojkota stoga zrače otrcanošću, jer prizor, ponavljajući se po treći put, postaje nekom vrstom ceremonijalne rutine: kao da ubojica, oslobođen svih obzira, želi prisustvovati sprovodu onoga kojeg je bez milosti iz zasjede ucmekao, i k tome zauzeti centralno mjesto u pogrebnoj povorci, a kada rodbina ubijenoga odbije s njime dijeliti prostor i trenutke žalovanja, ovaj patetično zavapi da ‘žrtva to nije zaslužila’.
Prije neki dan je zastupnik SDP-a Ranko Ostojić na svome Facebook profilu objavio kako je Gordan Jandroković, nasljednik fotelje akademika Reinera, odbio njegov prijedlog da Sabor Republike Hrvatske bude pokrovitelj obilježavanja 9. svibnja, Dana pobjede nad fašizmom. Jandroković je odgovorio da Predsjedništvo Sabora prijedlog nije ni uzelo u razmatranje, jer Ostojić u svome pisanom zahtjevu ‘uopće nije naveo tko je organizator događaja niti traži li financijska sredstva’.
Zanemarimo li zanimljiv misaoni prodor – da se ne može uzimati u razmatranje prijedlog koji bi uključivao dodjelu financijskih sredstava, jer financijska sredstva u tom prijedlogu nisu ni zatražena – odgovor Reinerova nasljednika provocira ključno pitanje: A tko bi to trebao biti ‘organizator događaja’ kao što je obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, ako ne Sabor kao najviše tijelo vlasti? Zašto se u cijeloj Europi, u državnim aranžmanima, proslavlja Dan pobjede nad fašizmom, a samo u Hrvatskoj to ne dolazi u obzir, pa ona ponosno širi imidž profašističke jazbine? I zašto je Sabor u isto vrijeme pokrovitelj okupljanja na Bleiburgu, gdje se komemorira stradanje kvislinških snaga, a usput i priređuje živopisan ustaški dernek?
Napokon, zašto predsjednik Sabora čvrstu riješenost ‘službene Hrvatske’ da nema ništa s antifašističkom tradicijom mora pravdati birokratskim izlikama i izmišljati kako ‘prijedlog nije dovoljno objašnjen’? Čemu taj uvrnuti jezik s dvostrukim značenjem? Neki Jandroković koji bi zbacio sa sebe oklop načinjen od kamuflažnih fraza bio bi pravo osvježenje na vladajućoj sceni. Jandroković koji bi Ostojiću službeno odgovorio:
‘Odbijamo vaš prijedlog, gospodine provokatoru, jer vas ne jebemo za suhu šljivu, siti smo vaših partizanskih filmova i vaše antifašističke gorljivosti, ali i naše pragmatične hipokrizije, pun nam je kufer obaveze da se ciničnim metodama pravdamo zbog svojih postupaka, da aranžiramo antifašističke poze za svoj politički marš, jer taj strojevi korak nema blage veze s vrijednostima antifašizma, štoviše, on je njihova potpuna negacija, pa je postalo silno zamorno da svoje ideale promičemo uz manire sitnih lopova, da ja glumim budalu tražeći začkoljice pomoću kojih ću odbiti vaš prijedlog, umjesto da vas kategorično i dostojanstveno otkantam kao sad, jednako kao što je kolega Reiner morao ući u ulogu moralnog idiota i glumiti zaštitnika jasenovačkih žrtava da bi ispomogao projekt njihova bagateliziranja.’
Ali to je, razumije se, nemoguće. Strvinarski humanizam upravo jezikom zameće tragove i prikriva svoju bit. A bit je da privremene i taktičke političke mijene ne mijenjaju prirodu hijene.
