Kad sam u ljeto 1986. godine - malo zbog nuklearne katastrofe u Černobilju, a više zbog profesionalne katastrofe koju je u redakciji izazvala zvonjava čuvenog specijalnog telefona - izbačena iz rubrike za kulturu, dobila sam zadatak da se bavim ekološkim problemima.
Piše: Ratka Jovanović-Vukotić
U današnje vrijeme to ne bi bilo ništa strašno, ekoloških problema ima i za dvije-tri dobre plate, a kamoli jednu. U to doba bilo je jasno da je riječ o kazni.
Crna Gora zvanično nije imala nijedan ekološki problem.
Krenula sam kroz redakciju, u nadi da će mi neko od starijih kolega dati bar ideju odakle da počnem.
Idi provjeri poklopce na šahtama, dizali su me na sprdnju.
Da nije bilo Čedomira Radusinovića, sigurno bih ostala bez naredne plate, a možda i bez posla.
Čedo mi je ispričao detalj, neobjavljen naravno, o susretu sa francuskim stručnjacima koji su petnaestak godina ranije došli da posjete KAP.
Čim se našao s njima u hotelu "Crna Gora", pitali su što im sve treba za očekivano dugo putovanje.
Ništa, objasnio im je, Kombinat je na desetak minuta od hotela.
Šokirani saznanjem da se to zagađivačko čudo, čije je protjerivanje iz Francuske uveliko trajalo, nalazi na desetak minuta od najnaseljenijeg grada - pomenuli su mu crveni mulj i fluoride.
- Počni da kopaš od toga, možda sad i dozvole da se objavi nešto - rekao mi je Čedo.
***
Tako je i bilo. Koji mjesec kasnije, toliko sam se izbirikala da sam komotno mogla prijavit' magistraturu o ekološkom učinku elektrolize i prerade glinice.
Na piralenu sam, poslije dvije godine, zamalo doktorirala - u zatvoru. Zbog odavanja ne samo državne nego i vojne tajne.
Postala sam narodni heroj Zete i njene uže okoline.
Nakon četiri godine izuzetnog poštovanja, bila su dovoljna samo četiri minuta da zamalo organizuju linč.
Zbog svađe sa Predsjednikom, koji je tada izvrijeđao osnivača svoje partije i narodnog heroja Sava Brkovića, strašno sam pala u očima Zećana.
Ne iz ekologije, naravno, nego iz - srpskog...
Dokusurila sam se nešto kasnije u redakciji. U uvodniku za dan proglašenja ekološke države napisala sam kako je svečanost farsa ako Crna Gora istog dana ne razoruža sve rezerviste i vrati puške u soške.
Nije objavljen, logično.
Samo tri dana kasnije, naša artiljerija stukla je Vitaljinu i Brgat.
***
Tri su razloga zbog kojih sam - umjesto divljenja istorijskom događaju u Skupštini Crne Gore - početak kolumne posvetila ovoj priči.
Prvo, da se budući mandatar ne bi opučao tražeći ministra ekologije.
Nije meni do funkcije, samo hoću da kažem kako mi je te '91. novinarski posao u državnim novinama zabranjen na - 25 godina.
Nijesam se borila za fotelju nego za budućnost Crne Gore, ali moram - kao nosilac Liberalne spomenice iz '90. - da podsjetim na još neke činjenice koje koalicioni partneri prećutkuju.
Orden Liberalnog narodnog heroja izmakao mi je samo zbog toga što nijesam imala para da dođem do Igala i legnem pred crnogorske tenkove.
Učinila sam sve drugo što čeljade može samo učiniti da spriječi rat.
Jednom sam čak, iako se pristojne gospođe time ne bi hvalile, nokautirala uniformisano lice pod punom opremom.
I nemojte me pogrešno razumjeti, nijesam sve ovo napisala da bih naplatila svoje zasluge za slobodu Crne Gore...
Nego eto, ako me sete - sete...
***
Drugi razlog je kolektivna aMNEzija i poplava tekstova o godišnjici proglašenja Crne Gore ekološkom državom.
Previše je tragičan bilans zloupotrebe te ideje da bi se godišnjica obilježavala bilo kako osim parastosom.
Ne zbog reda poteza koji je trebalo da bude obrnut, a ne da Crna Gora i to 29 godina nakon proglašenja za ekološku tek pravi prve korake ka demokratskoj državi.
Nego zbog najmanje dvjesta žrtava čiji je put u sigurnu smrt svjesno i namjerno zakamufliran budalaštinama o ekološkoj zemlji koja kreće u okupatorski rat.
Svu perverziju svečanosti na Žabljaku, čije je reklamiranje bacilo u zapećak istovremenu masovnu - uključujući i nasilnu - mobilizaciju najbolje objašnjava tadašnji Predsjednik.
Crnogorska vlast je - kako svjedoči Momir Bulatović - grozničavo tražila spasonosno rješenje...
Ali ne za spas države, nego vlasti. Da Urbi et Orbi preventivno prikrije svoju glavnu ulogu u agresiji na Hrvatsku i BiH. I ubijanju Crne Gore.
***
Treći razlog zbog kojeg mi se korisnom učinila priča o učinku na poslu o kojem prethodno nijesam znala baš ništa - jeste početak formiranja nove vlasti.
Ne volim krupne riječi ni u politici a kamoli u novinarstvu, istorijsko je kod nas bilo svašta ima trideset godina, ali...
Da, pobjeda stanovnika Crne Gore 30. avgusta jeste istorijska. Zbog toga što promjena - ne samo vlasti nego i društva u cjelini - nije započeta oružjem kao ona '41-'45. Niti pučem, poput one '88-'89.
Prvi put u dugoj istoriji, upravljanje državom može da postane drugačije samo zahvaljujući glasovima njenih stanovnika.
Zato nije pravedno javno iskazivati rezervu prema vlasti čiji je tek jedan dio konstituisan prije dva dana.
Nije učtivo ni vagati joj svaku riječ izgovorenu za nepunih trideset dana. Jasno je da će nam biti potrebno najmanje trideset godina za ispravljanje ne riječi nego (ne)djela bivšeg režima.
Nije ni profesionalno oduzeti novoj vlasti nepisano pravo na sto dana poštede u medijima, ali...
***
Jače je to od mene! Još od početka kampanje ta sumnja mi je na vrh jezika, a od prvog zasijedanja novog parlamenta i na vrhovima prstiju.
U stvari, nije baš da sumnjam, rano je za to. Više je riječ o dilemi koja, ne od dana do dana nego od sata do sata, preteže čas na jednu, čas na drugu stranu.
Godinama već provlačim je u kolumnama kroz stihove Branka Miljkovića "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj".
Prevedeno na prozaični jezik politike: imaju li svi pobjednici ovih izbora dovoljno ljudskog i demokratskog kapaciteta da izdrže težinu vlastite pobjede.
***
Predugo je trajala depeesova škola političkih nauka. Trideset godina naopake očigledne nastave možda i nije moglo dati bolji rezultat.
Zato je odmah nakon ovako tijesne izborne pobjede trebalo započeti pripreme za popravni. Uz mnogo opreza pri izboru profesora za dopunsku nastavu.
Hoće li pobjednici dobro savladati propušteno gradivo - znaćemo tek na narednim izborima.
Do tada, bar što se mene tiče, preostaje samo da ćešće parafraziram drugog pjesnika:
- Kad nešto počne naopako, onda se naopako i završava, to jest ne završava se nikako nego tako naopako traje.
A naopak je, prije svega, bio metod rada poslije izbora.
Zato sad moram da citiram i sebe - ne pravi se Vlada preko medija!
Pokušaj da je za pola sata napravim na fejsbuku, sad i meni izgleda kao neuspjela šala. Ali, nervozni birač ima pravo na grešku.
To pravo - treba li uopšte podsjećati na to više nego iskusne opozicionare - oduzeto je 30. avgusta svim liderima i svim poslanicima sve tri koalicije.
Zato što su te noći dobili priliku da dođu na vlast. A od ove srijede su vlast i preuzeli.
***
Da znam kako se upravlja državom, ili bar nekim resorom u državnoj upravi, davno bih sebi potražila mjesto na nekoj predizbornoj listi.
Zato odlično znam kako to ne treba raditi, učila sam od depeesa tri pune decenije.
I iz njegovih radikalnih zaokreta - koji su urnisali Crnu Goru - naučila da velike promjene moraju početi malim koracima.
Jedan od njih je i obećanje da neće biti revanšizma. Taj oblik beskrvne osvete umijem da prepoznam još pri prvim bezazlenim simptomima.
Teorijski sam za to potkovana još u doba pokretanja ibeovskih priča, a očigledna nastava uslijedila je nakon tzv. AB revolucije i decenije i po provedene u LSCG.
Zato sam stvarno bila iznenađena obraćanjem poslanika vlasti Marka Milačića opozicionim kolegama.
Da je samo jedan poslanik depeesa tog dana prvi put sjedio u skupštinskoj klupi - a nije - upozorenje da će je "mnogi zamijeniti optuženičkom" bilo je nedostojno poslaničke funkcije.
Da se poslanicima opozicije kojima ovo nije prvi mandat izvini lider koalicije Za budućnost Crne Gore - bilo je neophodno, baš zbog toga što je Zdravko Krivokapić već sedmicama najglasniji u obećanjima da revanšizma nipošto neće biti.
Da se prijetnja zamjenom skupštinske za optuženičku klupu čuje iz koalicije čiji su lideri najveće žrtve njenog ostvarivanja - bila je, blago rečeno, medveđa usluga baš njima trojici.
***
Ne znam hoće li i moja pohvala opozicionaru Milošu Nikoliću, doskora negativnom junaku ove kolumne, biti medveđa usluga.
U nadi da neće, svaka čast mladom poslaniku za gospodsko odbijanje prava na repliciranje kolegi iz vlasti...
P.S. O jadu se zabavih od prava Andrije Popovića. 'Ajde i nekako što u prvom licu množine baštini tradiciju LSCG-a kao da je liberal Prvog dana. Nego i onu komitsku, iako njih već decenijama nema među živima, niti njemu polazi za rukom da pogine Za pravo, čast i slobodu. Živi u strahu "da će doći do gubitka suvereniteta Crne Gore", a ja ovoga puta ne mogu da mu poručim - samo opušteno. Zato što i sama strahujem od radikalnih nacionalnih zaokreta depeesa. Koje ta partija praktikuje na svakih 15 godina, a od posljednjeg je prošlo već 14 godina, četiri mjeseca i četiri dana.
