Natalijina ramonada, endemska biljka sa zapanjujućom sposobnošću da oživi nakon što bude potpuno osušena
Izrečene su dvije doživotne presude u Haškom tribunalu. Prva je Ratku Mladiću. Druga Republici Srpskoj koja ga slavi kao svog heroja.
Autor: Impuls
Neiscrpni su izvori aždaha svih magičnih istočnjačkih čuda čiji su repovi umočeni duboko u brazgotine svih naših masturbativnih balkansko-dinaritskih mentaliteta. U Bosni i Hercegovini, svi mi zajedno, sa svim našim razlikama, živjećemo ni više ni manje nego do kraja naših života, neko 'vako, a neko onako, pečatirani zajedničkim imeniteljem iščašenih postdejtonskih dobrota.
Laktaški Vožd poput kakve opasne guje sikće nekim novim kartografijama. Iza nas je još jedna velikosrpska ceremonijalna postdejtonska onanija. Dugoočekivana presuda Ratku Mladiću, generalu tzv. VRS, koji je u maju 1992. godine upozoravao paljansko rukovodstvo kako u ime velikosrpskih ideala planirano činjenje genocida je njemu lično neshvatljivo, jer je to za srpski narod jako štetno, jer je to kod međunarodnih autoriteta neprihvatljivo.
Potom je uslijedila brzohodna transformacija njegova uma utemeljena na kodu deformiteta “500 godina otomanskog nasilja”. Pale su prve žrtve. Etika se izgubila u krvavom pirohodu planiranog geostrateškog etničkog ćišćenja. Viševjekovni prostor nesmetanog zajedničkog življenja, uz sve nasilne istorijske oscilacije, inficiran je samozadovoljavajućim zahvatima mitomanija kojima je nasilno potisnut dojučerašnji model bratstva i jedinstva kao temeljni princip izgradnje društva socijalne pravde. Višedecenijsku težnju izgradnje socijalističkog društva pregazio je talas krvavih demokratskih osvještenja kojemu je osnovni temelj bio i ostao etnos.
Izdizanje principa etničke i vjerske pripadnosti u savremenoj Bosni i Hercegovini gazi osnovne principe i etike i vjere. Nema tu morala. Moral u kazanom kontekstu dolazi iz prinude sopstvene identifikacije sa krugom “svojih” u šta se krajnje neselektivno trpa sve sa predznakom “našega”. Osnovni cilj ovog principa jeste “fashio”, “snop naših” radi odbrane “usnopljenih vrijednosti našega” od svih prijetnji drugih i drugačijih. To je osnovni princip vladajućeg bosanskohercegovačkog etnofašizma. Legitimitet tom principu je dat dejtonskim konceptom Bosne i Hercegovine kojim je zaustavljen rat, ali ne i otklonjeni korijeni osnovnih sredstava pokretača ratne tragedije devedesetih.
U etnofašističkom konceptu savremene bosanskohercegovačke vlasti zadnja rupa na svirali jeste obespravljeni i ojađeni građanin Bosne i Hercegovine iz reda svih njenih vjera i svih njenih nacija. Dejtonskim mirovnim sporazumom je uspostavljen mir nakon tragične razornosti bosanskohercegovačkog rata, ali i udareni temelji troglave aždahe autodestruktivne etnofašističke postdejtonske vlastodržačke konstrukcije.
Svake godine se sve više nasilno urušava država koja bi trebala da bude osnova zaštite prava svih svojih građana. Svake godine svjedočimo razarajućim stampedima etnofašističkih postavki plemenskih šamana i poglavnika. Princip voždokratije svake godine tjera iz zemlje najproduktivniji dio sopstvene budućnosti. Nužnost stvaranja novih vrijednosti je zagubljeno u etnofašističkim sumaglicama čiji je konačan proizvod pustoš i kolektivna rezignacija. Nigdje daška nekog novog vjetra sa obnovljivom i društvu korisnom produktivnom energijom. Politički establišment samozadovoljava svoje potrebe na principu uzajamnosti dejtonskih spojenih posuda u kojima je najvažnije biti pripadnik nekoga naroda od čega nikakve produktivne krajnje koristi nemaju niti njihovi pripadnici, a o svima onim ostalima da se i ne govori.
Dejtonska Bosna i Hercegovina je samouništiteljski politički vampir stvoren na geografskom prostoru Evrope od strane svjetskih sila koje, o ironije, kao svoje temeljnje civilizacijske vrijednosti baštine antifašizam.
Odgovornost Međunarodne zajednice je neupitan faktor u ukupnosti bosanskohercegovačkog društvenog razaranja. Dejtonskim mirovnim sporazumom je ozakonjen princip rata kao obrazac mira. Rat kao produžena ruka politike traje kroz sve postdejtonske politike. Nema tu nevinih, možda manje odgovornih, jer i samo pristajanje na obrazac sopstvenog ideološkog i političkog djelovanja uklapanjem u razarajuću postdejtonsku okrutnost oduzima legitimitet zaštitnika državnih i građanskih interesa pogotovo takozvanom bloku građanskih političkih subjekata savremene Bosne i Hercegovine. Dometi njihovog političkih i ideoloških djelovanja jesu i više puta viđeni manipulativni politički eksprimenti u začaranosti kvadratiranja postdejtonskih krugova raštrkanih po entitetima, kantonima, distriktu i centru državne političke moći, politički krhkom bosanskohercegovačkom Sarajevu. Sve u cilju promocije sopstvenog boljeg rasporeda u postizbornim foteljaškim kartografijama.
Povjesni zagrljaj “Natalijine ramonade”
Na koje nas postdejtonske koordinate navodi čarobna moć jasno opominjujuće laktaško-paljanske Natalijine ramonade?
Kuda nas vodi suvremeni prerogatitivni antifašizam iza kojeg se krije političko licemjerje, kukavičluk i političko jajarenje?
Za neupućene informacija da je na dan haške doživotne presude Ratku Mladiću i Republici Srpskoj endemska “Natalijina ramonada” našla svoje mjesto na reverima Ratka Mladića i Milorada Dodika. Natalijina ramonada ne označava njihovu ili bilo čiju strastvenu ljubavnu vezu, već se radi o rijetkoj biljci koja ima, po tvrdnjama botaničara, zapanjujuću sposobnost da oživi nakon što bude potpuno osušena. Raste u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj. U savremenoj Srbiji ovaj cvijet je glavni motiv za amblem Dana primirja u Prvom svjetskom ratu u kojem je Srbija, nakon početnih onoratnih uspjeha, bila do kraja pregažena, ali se ofanzivom saveznika, uz značajni doprinos ondašnje srpske vojske, vratila u svoje okvire što je, zajedno sa Odlukama iz Splita, bila osnova za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nezavisno iz Zagreba i Veliko iz Beograda se u XX vijeku krvlju pečatiralo preko bosanskohercegovačkih prostora
Interesantan je podatak da je prva proklamovana Kraljevina SHS obuhvatala samo južnoslovenski prostor koji se nalazio pod upravom Austrougarske monarhije. Italija je krajem rata osvježila svoje nezaboravne istorijske apetite prodirući ka Ljubljani, kroz Istru ka Dalmaciji, zadirući duboko i u kontinentalne dijelove Hrvatske. Na poziv južnoslovenske braće srpska vojska ulazi u taj prostor i spriječava raspad tek stvorene države. Time se uspostavljeni okviri Prve Jugoslavije čiji je zagovornik bio, po određenim navodima, i mladi advokat Ante Pavelić koji je krajem 20-tih bio narodni poslanik u Skupštini Kraljevine SHS. Ante Pavelić je poznati poglavnik marionetske “Nezavisne Države Hrvatske”, ratni zločinac odgovoran je za masovna stratišta i konclogore tokom Drugog svjetskog rata od kojih je najozloglašeniji konclogor Jasenovac.
Godine 1942. u mome Potkozarju trajala je krvava kozaračka epopeja u kojoj su masovno stradali civili uglavnom srpske nacionalnosti.
Juna i jula 1942. godine na Kozaru je napadalo 11.000 pripadnika njemačkog Wehrmachta, 20.000 ustaša i domobrana i 2.000 četnika vojvode Uroša Drenovića i Vukašina Marčetića.
U Banjoj Luci danas jedna ulica nosi ime vojvode Uroša Drenovića.
U Banja Luci svoje ulice u nazivlju danas posjeduju i četnički vojvoda Rade Radić i četnički ideolog Dragiša Vasić koji su čuvali leđa ustašama dok su oni klali njihove sunarodnike po Kozari.
Povjesno neoboriva braća po oružju od svojih pobornika danas doživljavaju istorijsku rehabilitaciju
Natalijina ramonada sa revera Dodika i Mladića opominje na činjenicu o tome kako je stanje rata duboko ubražđeno u balkansko-dinaritski mentalitet, na prokletstvo naših prostora u kojima je zaklati živinu kao srk jutarnje kafe. Neselektivno!
Apetiti vlasti postdejtonskih pregovaračkih skemlija brišu granice između desnog i lijevog, nacionalnog i racionalnog, jer im je svima zajednički imenitelj dejtonski etnofašistički koncept u kojeg svi zajedno upadaju kao u muholovku čijega se je lijepka naknadno jako teško i skoro nemoguće osloboditi. Uklapanjem u takve obrasce se koriste raznorazne medijske čarolije čuvara nebeskih i građanskih interesa, a ispod svega se kriju, kao zmija noge, sopstvene ambicije i uski lični, a nerijetko i krimogeni interesi.
Etnofašistički koncept podjele vlasti u savremenoj Bosni i Hercegovini je zamka za zabudaljenje široke narodne mase, etnička stada i krda, a posljednje je utočište raznoraznim nitkovima i huljama koji se kriju iza plašta svojih ksenofobnih politika. Odvažan pristup zasnovan na principu slobode duha i misli je u današnjoj Bosni i Hercegovini skoro pa misaona imenica. Mnogo je lakše zamorenoj i u nacionalne kolektive ušančenoj masi uklopiti se u date koncepte, nego pronaći sopstvenu stvaralačku snagu koja pokreće historijski točak u pozitivnom pravcu.
“Vjernicima se smatraju i oni koji su opustošili ovu zemlju, koji pljačkaju javno dobro, koji eksploatiraju radnike. I kriminalci se pozivaju na Boga. Bog je nezaštićen.” Drago Bojić, franjevac, teolog, publicista
Djelotvorno razaranje nastojanja pronalaska mira za građane Bosne i Hercegovine je uvozna rabota sa uzajamnim oscilacijama kako sa Istoka, tako i sa Zapada što je i te kako žestoko viđeno i u Drugom svjetskom ratu. Etnofašistička definicija bosanskohercegovačkog prostora učvršćuje pozicionirane silnice uzajamnosti etnofašizma koji se interesno dopunjuje, jer osnovni uslov njihovog opstanka jeste dubina međusobno iskopanih rovova koje oni lično nikada ne bi poravnali, jer bi time uništili osnove svoga postojanja.
Rat je, po Dejtonu, neizbježna rabota, a a osnovna dejtonska odgovornost Međunarodne zajednice jeste u garanciji mira i u spiječevanju rata izgradnjom normalnog društva i normalne države.
“General Ratko Mladić će u istoriji srpskog naroda ostati upisan i kao čovjek koji je svoj lični i porodični komoditet žrtvovao za slobodu srpskog naroda.” Milorad Dodik, predsjednik RS-a
Nedjelotvornost mantri odgovornosti građana pred spoznajom uloge samoga sebe u savremenoj demokratiji jeste samo odbrambena floskula međunarodnih i domaćih čimbenika kojima kao da ovakvo produženo stanje rata i odgovara, jer im ono nosi pozicije, sopstvene mogućnosti i sopstvene privilegije. Na isti način kao i ukupnoj političkoj sceni savremene dezorijentisane Bosne i Hercegovine.
Pojedinac gubi sopstveni produktivni smisao pred falusnim uzorom sopstvenog vođe. To impotentno stanje ne popravi nikakva viagrovita terapija niti ikakvi dodatni prirodni tretmani. Taj samouništavajući čir mora sam od sebe pući kako bi se iz onečišćene krvi pomolilo ozdravljeno mlado tkivo.
“Treba biti vrlo jasan - upravo politike daljnjeg vraćanja porijeklu suverenosti na etnički identitet, guraju nas u neizbježni konflikt.” Dino Mustafić, režiser
Životno je nužan početak djelotvorno oslobađajuće antifašističke ere sa zabadanjem oštrice noža u ukupnost crno-bijele postavke aktuelne bosanskohercegovačke političke stvarnosti.
Granica pucanja je odavno iza, nalazi se u prostoru u kojem nametnuto dejtonsko sivilo puca u svakodnevne bijede prosjeka ljudskih života obespravljenih građana Bosne i Hercegovine.
Duboko u meni je ugniježden ideal borbe za humanu stranu istorije. Istorijska dehumanizacija i nastaje baš onda kada zažmirimo nad činjenicom fašizma u porastu, kojemu je, po pravilu, kao pokretačka snaga za krvavi sukob neophodan samo jedan, onaj prvi metak, nebitno sa koje strane ispaljen.
Ovih dana je potvrđena vijest da je usvojen program obilježavanja neustavnog tzv. Dana Republike Srpske.
Laktaški Vožd tvrdokornom šamansko-opsjenarskom upornošću priziva oluje nad Bosnom i Hercegovinom, a u borbi očuvanja sopstvenih interesa i interesa njegovih zaslijepljenih sljedbenika zaboravlja na surovu realnost bosanskohercegovačke svakodnevnice.
“Gdje su među ljudima granice?
Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina.
Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja.
Jednako i vlaška i turska.”
Branko Ćopić
U jednom dijelu Bosne i Hercegovine obilježen je Dan državnosti Bosne i Hercegovine koja nije “niti srpska niti muslimanska niti hrvatska...”
U drugom dijelu Bosne i Hercegovine upriličena je proslava Dana ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu u kojem je 25. novembra 1945. obnovljena državnost Bosne i Hercegovine. Brojne delegacije su nazočile toga dana u Mrkonjić Gradu. Spomen muzej i Dom ZAVNOBiH-a krasi paučina, polupana prozorska stakla, sa mermernom pločom na podu na kojoj je napisano kako je u toj zgradi “održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a na kojemu su udareni temelji zbratimljene, slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine u Federativnoj demokratskoj Jugoslaviji.”
Stepenište ka bini još uvijek oslikava natpis “Živjeli naši veliki saveznici – Sovjetski Savez, Engleska i Amerika”. Kao u zemlju da su propale biste prvog predsjednika ZAVNOBiH-a, dr. Vojislava Kecmanovića, i sekretara Hasana Brkića. Od svih bista na postolju je sačuvana jedino bista Đure Pucara Starog, ali i ona sa vidnim oštećenjima.
U periodu između 2013-te i 2017-te državu Bosnu i Hercegovinu je zauvijek napustilo 151.101 građanin. Uzevši u obzir demografske rezultate zadnjeg popisa stanovništva Bosna i Hercegovina je država sa manje od 4 miliona stanovnika.
Olujno nebo nad Bosnom i Hercegovinom i dalje krasi pjesma “Sprem'te se, sprem'te...”
Da li u bilo kom balkanskom kontekstu Natalijina ramonada može biti utješna, jer ima zapanjujuću moć da oživi i nakon što bude potpuno osušena?
SMRT FAŠIZMU!!!
SLOBODA NARODU!!!
PAMET BUDALAMA!!!
