Prošlost je najbitnija u svojoj sadašnjosti
Nakon inicijalne vijesti 3. februara o odronu zemljišta u Dolini heroja na Tjentištu, te ugrožavanju prostora na kojem se nalaze spomenik i spomen-kosturnica sa posmrtnim ostacima 3301 borca stradala tokom Bitke na Sutjesci, nekoliko dana kasnije javnost je obaviještena kako je spomenik na sigurnom i da se planira sanacija zemljišta. Direktor Instituta za urbanizam, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Stevan Jovanović opisao je ozbiljnost projekta i napomenuo kako je veoma važno za početak pronaći projektnu dokumentaciju spomenika. PRONAĆI. PROJEKTNU DOKUMENTACIJU. SPOMENIKA NA TJENTIŠTU.
Ako se iko od čitatelja pita zašto se to treba pronalaziti, zašto već ne stoji na raspolaganju stručnjacima, taj je politički neinformiran, a i slabo stoji sa ostalim sferama realnosti. Kažu, velik dio dokumentacije je uništen u ratu. Rat je završen prije 23 godine, a ja sam od svojih 80-ak predmeta na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu sigurno za dvocifren broj njih iscrtavala postojeće stanje nekog bitnog objekta u BiH. Saradnjom kiparske, arhitektonsko-urbanističke i geodetske struke – čak i u njenim studentskim aspektima – moglo se i može se za ostale spomenike mnogo uraditi. Nedostatak pažnje spomenicima NOB-a, a među njima i ovom memorijalnom parku, najvećim dijelom možemo zahvaliti nacionalističkim politikama Balkana, ali i nezainteresiranoj akademskoj zajednici.
Čemu sve to? Zašto bi ta – a i druge skulpture slične njoj – trebala biti bitna običnom čovjeku u BiH, koji između 2 smjene nezaposlenosti nema priliku naučiti razliku između moderne i savremene umjetnosti (neka se ne stidi, nije je znao ni moj nekadašnji dekan)? Baš zato bi mu trebala biti bitna. Spomenici su antiteza svemu što danas imamo i na čemu svakodnevnim iskustvom gradimo naše vrijednosti.
Ove monumentalne građevine komemoriraju događaje iz Drugog svjetskog rata, prilično nepopularnog perioda na našim prostorima. U Titovo doba, deseci spomenika su posijani Jugoslavijom. Ponekad bi Tito naručio njihovo podizanje, ali u dosta slučajeva su njihovu izgradnju kao i financiranje organizirale lokalne zajednice. Ovi spomenici su jedna od okosnica Bratstva i Jedinstva, postavljenog na pepelu Revolucije. Nova besklasna država je trebala biti uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata, vođena principima socijalizma i bez etničkih tenzija. Osnovna funkcija spomenika bila je odati počast otporu običnih građana. Njihova priroda je dualna: komemoriraju žrtve zločina koji su se desili pod okupacijom, ali i slave Revoluciju koja je pobijedila neprijatelja. Spomenici su, kroz vrijeme, potvrdili da su više od zbira ove dvije funkcije.
Neobično mi je pisati o spomenicima malim slovom – ova riječ, zajednička svim ex-Yu jezicima, je uvrštena u rječnike svjetske umjetnosti kao izraz za skulpture u čast NOB-u. Spomeniks su bez premca u svojoj rasprostranjenosti i količini, pri čemu ih se može naći u urbanim centrima bivše države kao i u nenaseljenim predjelima. Uvijek je isto – dominiraju pejzažem gdje god da se nalaze.
Te često gigantske strukture napravljene su najčešće od kamena ili betona (i čelika), a njihovi oblici su apstraktni i geometrizirani, potpuno novi u periodu u kojem su nastali, i nemaju ništa zajedničko sa tadašnjim skulpturama bisti i kultom ličnosti Socijalizma kakav je moguće naći u mnogim zemljama Istočne Evrope. U tome leži dio njihovog umjetničkog kvaliteta: spomenici su percipirani kao izrazito jugoslovenski i naglašavaju nov i jedinstven identitet, neuporedivi sa bilo čime dotad napravljenim. Tito je izrazio želju da ova dekontekstualizirana umjetnost pomogne njegovoj zemlji u prevazilaženju etničkih sukoba, i da zajednički jezik skulptura služi kao medij oprosta i utjehe. Želio je iskorijeniti nacionalizam, zbog čega tradicionalniji stil nije dolazio u obzir. Ovi spomenici su trebali postati nova tradicija, i utjelovljavali su jugoslovensku viziju budućnosti. Njihove blago futurističke odlike – ali i retro, iz današnjeg ugla gledanja – kupile su im mjesto u savremenim umjetničkim publikacijama širom svijeta. Na kraju, spomenici i izgledaju poput NLO-a ili album covera Pink Floyda – mjesto u pop kulturi bilo im je zagarantirano.
Ta popularnost je uzela maha knjigom Spomenik autora Jana Kempenaersa, koja je obilježila početak globalnog interesa za ovo antifašističko naslijeđe. U knjizi se nalaze fotografije najuspješnijih skulptura posvećenik NOB-u. Ono što knjizi nedostaje je korektan prikaz političkog konteksta čitavog fenomena spomenika. Na ovaj način, oni su trivijalizirani, narativ je sveden na njihovu „cool“ estetiku a zaostavština antifašizma je marginalizirana. Neprijatelji iz ratova devedesetih su, kao i u svim nacionalističkim stremljenjima, udružili snage u zanemarivanju i sistematskom uništavanju spomenika kroz vrijeme. Pokret kojem su spomenici podignuti je multietnički, i predstavlja antonim današnjoj političkoj slici Balkana.
Spomenik na Tjentištu, posvećen stradalima tokom Bitke na Sutjesci remek djelo je Miodraga Živkovića i Ranka Radovića. Nakon prošlosedmičnih događaja, ohrabruju podaci o velikom broju ljudi i organizacija koji su iskazali podršku i ponudili stručnu pomoć. Valjda će se uskoro naći i projektna dokumentacija... možda da upitaju kustose njujorške MoMA-e? Tamo će, naime, ovo ljeto biti održana izložba o ex-Yu arhitekturi koja će sasvim sigurno obuhvatiti i ovaj nevjerovatni rad, obzirom da se fotografija istog nalazi na najavi za izložbu.
* * *
Postavlja se pitanje koliko današnje društvo zaslužuje ovaj spomenik, obzirom da godinama demokratski bira sve suprotno od onoga što spomenik predstavlja. On je podignut u slavu antifašizmu, a antifašizam već dugo nije odrednica većine domaćih političkih opcija, osim ponegdje deklarativno. Smrt fašizmu a slobodu narodu skoro nikad nije bilo neophodnije zaželiti svima oko sebe – sve otkad je Stjepan Filipović uzviknuo u trenutku prije svoje egzekucije od strane fašista – jer današnjih stjepana filipovića ima sve manje.
Narod možda još uvijek ne zaslužuje spomenik, ali ga treba – kao okosnicu ljudskih i umjetničkih vrijednosti koje godinama bivaju depopularizovane, a koje mu trebaju da bi živio, a ne preživljavao.
Autorica: Ena Kukić, prometej.ba
