Čitajući komentare ljudi možemo zaključiti da se protiv malo čega i malo koga sveopća javnost (bez obzira na spol) može ujediniti kao što se ujedini protiv zlostavljane žene. Imamo opravdanja za silovanja, mlaćenja, iživljavanja svih vrsta, kao da su žene neka mitska bića, lažljiva i nestalna, vječni krivci, inkarnacija grijeha, hodajući izazovi koji samo gledaju kako da unište dobrog čovjeka. Gotovo kao da nas društvo, religije i odgoj tako uče.
Povodom sad već slavne izjave naše vrle ministrice o tome kako je u braku, ekipa s KAportala napisala je teksto muškarcu koji je pijan nasrnuo na partnericu i njezinog sina. Dječak je uspio pobjeći, no dok je žena sjedila na krevetu s njihovom bebom, nevjenčani suprug udario ju je nogom u glavu. Uhićen je i zadržan u pritvoru, kako se i očekivalo. Ono što pak nitko nije očekivao je dosuđena mu presuda. Prema presudi muškarac je dobio 45 dana uvjetnog zatvora, zaštitnu mjeru od četiri mjeseca zabrane uhođenja ili uznemiravanja supruge i djece te mora platiti 200 kuna sudskih troškova. Što ako ne bude poštivao sudsku mjeru? Kaznit će ga s tri tisuće kuna ili deset dana zatvora. Njega je tako divljanje i fizički napad koštao točno 200 kuna, a koliko je koštalo ženu, njihovu bebu ili pak trinaestogodišnjeg dječaka koji se bijegom spasio, nisu rekli, sud se time ne bavi. Nitko se time ne bavi.
No nije taj slučaj tema ovog teksta, nije ni Karlovac, iako se drugi događaj o kojem želim danas pisati desio upravo u Karlovcu, početkom prošle godine. Priča je na žalost bolno poznata, jedna od onih kakve nalazimo gotovo svaki dan u crnoj kronici, samo se mijenjaju godine i inicijali napadača i žrtve, nekad su u pitanju šake ili noge, nekad je u pitanju nož, nekad sjekira, nekad i nož i sjekira. To je naš vlastiti, hrvatski “Beskrajni dan”, samo nema Billa Murraya i ljubavne priče s Andie MacDowell, nema slatkog svisca da nam kaže prognozu, kod nas iz dana u dan padaju udarci, sjekire i noževi; kod nas je oblačno za izubijane žene i vedro za nekažnjene muškarce.
Priča je dakle bolno slična svakoj drugoj, o ženi koju je muškarac izudarao rukama i nogama, davio, kuhinjskim nožem izrezao i na kraju uboo u trbuh. Prvo izudarao rukama i nogama, davio, kuhinjskim nožem izrezao po tijelu pa uboo u trbuh. Jeste li shvatili redoslijed? Jer mislim da je jako bitan: izudarao šakama i nogama, davio, izrezao nožem i zabio nož u trbuh. Šake, noge, davljenje, rezanje, ubod. Osobno mislim da ovaj opis trebate ponavljati poput mantre, dok ne postanete jedno s ovim nasilnim činom, dok ne osjetite udarce koji pljušte, dok ne osjetite svaki rez i ubod i ostajanje bez daha i nesvjesticu, dok ne doživite svaki od njenih osjećaja, i paniku i strah, i nemoć i bol i užas.
Žena je nakon svega primljena u bolnicu s ubodnom ranom trbušne stijenke s eksponiranim tankim crijevom. Izvori iz bolnice medije su obavijestili da su ženu, stručno rečeno, jedva zakrpali. Županijsko državno odvjetništvo podnijelo je zahtjev sudu da se osumnjičenom koji je prebio, davio i izrezao ženu odredi istražni zatvor. No sudac je to odbio. Jer je žena s osumnjičenim bila, pazite sad, u nekoj vrsti prijateljskog odnosa. U nekoj vrsti prijateljskog odnosa. U prijevodu, bolje biraj prijatelje. Pa ako postoji bolji primjer za victim blaming ja ga, eto, ne znam.
Ne treba nas onda čuditi da prema istraživanju o nasilju u vezama i stavu mladih prema nasilju, provedenom u okviru projekta “Podizanjem svijesti o rodnoj ravnopravnosti protiv nasilja u partnerskim odnosima”, čak 41% ispitanih mladića i djevojaka misli da žena treba paziti da ne izaziva muškarca, a nasilje u vezi policiji bi prijavilo tek 1% ispitanika. Također ne čudi da prema upitniku o opravdanosti nasilja preko 40% ispitanika misli da mladić ima pravo udariti djevojku: ako ga ljuti njeno ponašanje (45%), ako ga ne sluša (45%), ako sazna da je nevjerna (41%), ako sumnja da je nevjerna (44%) ili ako ne vodi brigu o njemu kako bi trebala (45%).
Ne čudi kad su nam sinonimi za ženu postali pička i kurva, ovisno o tome kakvog smo trenutno raspoloženja, i nikad nije pitanje što je nasilnik učinio žrtvi nego čime ga je kurva isprovocirala. Tako razmišljaju djeca, tako razmišljaju njihovi roditelji, tako razmišljaju partneri, susjedi, vjerojatno i policija, a sasvim sigurno tako razmišljaju suci u Republici Hrvatskoj.
Mediji također igraju ulogu. U izvještavanju se nasilnik uvijek opisuje kao fin, mirnan, tih susjed, koji nije ni mrava zgazio sve dok jednog dana nije ubio ženu. A i tada je to napravio jer ju je “prevolio”. O osumnjičenom rijetko kad tko ima što loše za reći. Osim da je ubio ženu jer je htjela razvod, ako to izuzmemo, bio je čovjek na mjestu. Zato 33% mladih smatra da je ljubomora izraz ljubavi. Ako ništa, ovdje pratimo svjetske trendove. Otprilike trećina muškaraca smatra da je nekad u redu biti nasilan prema ženi, otprilike jednak broj žena se slaže.
Kad je u pitanju silovanje, čak 37% Hrvata smatra da je seks bez pristanka nekad u redu (posebne situacije u ovoj anketi bile su: ako ode s tobom kući, ako sama noću šeće gradom, ako je provokativno odjevena i ako je pod utjecajem droge ili alkohola). Silovatelji uglavnom ne siluju fine žene, uvijek su tu u pitanju raspuštenice, alkoholičarke, narkomanke, koje se same nabiju na penis očito nevinog čovjeka, nakon što koji put nalete licem na njegovu šaku ili se susretnu s nožem i pištoljem.
Čitajući komentare ljudi možemo zaključiti da se protiv malo čega i malo koga sveopća javnost (bez obzira na spol) može ujediniti kao što se ujedini protiv zlostavljane žene. Imamo opravdanja za silovanja, mlaćenja, iživljavanja svih vrsta, kao da su žene neka mitska bića, lažljiva i nestalna, vječni krivci, inkarnacija grijeha, hodajući izazovi koji samo gledaju kako da unište dobrog čovjeka. Gotovo kao da nas društvo, religije i odgoj tako uče.
Šamaranje, šaketanje, cipelarenje, rezanje i ubadanje, danas su riječi kojima sasvim legitimno možemo opisati što se točno radi u nekoj vrsti prijateljskog odnosa, i doista ne bih poželjela nikom, ni najgorem neprijatelju da doživi takvo prijateljstvo, da ga prijatelj izudara rukama, da ga iscipelari nogama, da ga malo davi prije nego mu uz pomoć noža eksponira tanko crijevo, pa da se oko njega strči sva sila medicinskog osoblja i okilavi se da mu spasi život, da ga zakrpa fizički, da preživi, pa da psihičke rane možda, eventualno, s vremenom zaliječi. Ne bih to doista poželjela nikome, ni najgorem neprijatelju, ali da se desi, poslala bih mu u bolnicu sigurno onakav šareni balon kakve viđamo u filmovima, velik i s natpisom “Get well soon!”, a s druge strane bi pisalo “Biraj prijatelje bolje!” Čisto da se zna. Da se zna da kod nas nikad nisu krivi nasilnici, ubojice i silovatelji.
Krive su samo pičke i kurve.
I.Š.
