Moguć je siguran seks, sigurne droge, sigurni izbori, siguran skok iz aviona ili „sa ivice svemira“. Ali sigurno slobodno mišljenje – e, to nije moguće
Danas gro omladine ne poštuje starije i potcjenjuje tikvenicu. Ne znaš šta je gore, ali znaš da je povezano.
Mene mladi ljudi danas nerviraju manje nego kad sam bio mlad. Ne, ne radi se o tome da sam danas mudriji pa stoga pomiren sa užasnim „činjenicama života“. Na primjer sa onom da, jednako kao što moraš umrijeti, moraš biti i mlad, pri čemu je ovo drugo neuporedivo mučnije od prvog. Da ne pričamo o tome da duže traje. Dakako, jednako je užasno i to što, proživiš li standardni ljudski vijek, moraš biti „zreo“, a moraš biti i star. Ali to je ipak malo lakše, jer u starosti se izlaz nazire; bolnica i mrtvačnica su tu, nadohvat ruke, takoreći. Ili noge, ako stojiš pored tramvajskih šina dok trojka nailazi.
Ne: danas me mladi ljudi manje nerviraju jer ih rjeđe srećem.
MA O ČEMU TI TO PRIČAŠ
No ništa nije iritantno kao mlad robot.
Pitajte turskog ministra saobraćaja i komunikacija, Ahmeta Arslana.
Čovjek je držao govor o budućnosti bezbjednijeg interneta, kad ga je prekinuo robot kojeg su organizatori poperili na binu.
Robotu je ime Sandbot, a ministru je dobacio: "Ma o čemu ti to pričaš? Govori polako, ne razumijem šta kažeš".
Naravno, sad će ga Erdogan zatvoriti. Robota, mislim. A možda i ministra.
Robot bi mogao završiti u domu za maloljetne delikvente. Iz kompanije Pro ITS Smart Intersection System naveli su kao opravdanje to što je njihov robot mlad, čitamo u medijima koji prenose pisanje „Hurriyet Daily News“.
"Nema te godine da razumije kome je odgovorio. Tek mu je tri", kaže kompanija u odbranu svog robota.
Ne znam šta će Erdogan učiniti povodom te izjave, ali meni se čini da se ovi iz kompanije zajebavaju. Doduše, možda su samo uplašeni. Svejedno, ja bih i njih zatvorio. Tu ne možeš pogriješiti: bolje uhapsiti sto nevinih nego nezakazamatiti jednog krivog.
Robot se, doduše, ispričao. U izjavi za kanal D rekao je da mu je žao.
Je li priča o robotu i turskom ministru fake news, satirički članak koji naši mediji nisu razumjeli pa ga prenijeli kao provjerenu informaciju, ili se sve desilo baš kako je napisano, posve je svejedno. Jer ova priča, čak i ako nije tačna, govori istinu.
Jedino je mjesto zbivanja pogrešno. U savršenom svijetu, u savršenoj priči, sve bi se to desilo u Silikonskoj dolini, a robot bi prekinuo, recimo, Elona Muska dok govori o tome kako će nas njegovi proizvodi izliječiti od Alchajmera i odvesti na Mars.
I u toj, kao i u ovoj turskoj priči, robot bi se na kraju ispričao. I u toj priči ispričao bi se iz straha. Ne od turskog zatvora, nego od osude progresivne javnosti i njenih medija.
ČIN POKORE
Danas se svi izvinjavaju, pa što ne bi i roboti. Liberali i progresivci, baš kao i totalitarni režimi, obožavaju čin pokore onih koji su se opirali njihovoj ideološkoj istini, a onda se, nakon što im je priređen medijski topli zec, poklopili ušima.
Nema dana da otvoriš novine a da se neko slavan ne izvinjava zbog nečega što je rekao. Naravno, jasno je da je to besplatan zakup PR prostora. Mediji najprije prenesu šta si rekao, a onda te, kad se ispričaš, eto opet u medijima. Ako se ispričaš, u medijima si dvaput: ako ne, samo jednom. Sa stanovišta publiciteta, isprika je nobrainer.
To što si od sebe napravio pizdu i idiota najmanji je problem. Blago pizdama siromašnim duhom: njihovo je carstvo ovozemaljsko. Ipak bih rekao: ako nisi spreman podnijeti posljedice onoga što si rekao, zašto govoriš? Ako si rekao ono što nisi mislio, zašto govoriš? Ako si rekao ono što misliš, zašto govoriš kada nisi spreman stati iza vlastitih misli? Zašto uopšte misliš?
Mišljenje je najopasnija stvar na svijetu. Ako meni ne vjerujete, pitajte turskog robota. Moguć je siguran seks, sigurne droge, sigurni izbori, siguran skok iz aviona ili „sa ivice svemira“. Ali sigurno slobodno mišljenje – e, to nije moguće.
Robot koji se ispričao saopštio nam je nešto važno: liberalna tehnologija je tako histerična, samozapitana i nesigurna, baš kao savremeni čovjek, da takva tehnologija više nije nikakva opasnost za čovječanstvo. Vrsta distopije kakvu pamtimo iz, recimo, Terminatora, prosto nije realna.
Ili je, možda, samopropitujuća tehnologija najopasnija od svih? To smo vidjeli u jednom od brojnih vizionarskih filmova Johna Carpentera – u njegovom ranom radu „Dark Star“.
SVEMIR SE NE IZVINJAVA
U tom filmu ljudi vještačkointeligentnu bombu uspiju odgovoriti od detonacije tako što na svemirskom brodu sa njom vode filozofsku raspravu. Rezultati dijaloga su isprva impresivni. Stvar, ipak, ne završi dobro. Kada bomba broj 20 stigne do Dekarta, pred njom se otvori svijet individualizma i liberalizma. Kartezijanska sumnja, koja je turskog robota odvela do isprike, bombu broj 20 odvešće do detonacije. Bomba će, naime, posumnjati u sve što postoji izvan nje. Zaključiće da samo ona postoji, a da je eksplozija svrha njenog postojanja. „Neka bude svjetlost“, kaže bomba, pa doda: bum.
Da je samo još malo razmislila, shvatila bi da je to pogrešno. Da je promišljala još i malo više, pametna bomba bi shvatila da je sve pogrešno.
Šta ćeš: svemir se ne ispričava.
(zurnal.info)
