Tema slobode govora posljednjih je godina često prisutna u medijskom prostoru. S jedne strane, postoje oni koji na slobodu govora gledaju kao na neotuđivo sveto pravo (posebno kada je riječ o njihovu govoru), koje drugi ljudi, institucije, vlade ili korporacije ne bi smjele ograničavati, bez obzira na posljedice ili sadržaj onoga što se govori. S druge strane spektra su oni koji žele “odbaciti” svaki oblik govora koji nije u skladu s propisanim pravilima ili mišljenjima te tvrde da mišljenje samo po sebi može biti čin agresije, bez obzira je li mu to namjera ili ne. Kao i obično, mi ljudi često idemo u krajnosti, zauzimajući strane, umjesto da tražimo srednji put. Nažalost, obje ove krajnosti dugoročno mogu dovesti do gubitka slobode kojoj se težilo.
Zanimljivo je primijetiti da su teme koje smatramo tako suvremenima istodobno i problemi koji su zaokupljali naše prethodnike. Ovu temu o ispravnom govoru pronalazimo u različitim filozofskim tradicijama, o njoj se istraživalo i raspravljalo. Naprimjer, ispravan govor jedan je od koraka budističkog Plemenitog osmerostrukog puta, koji je u Magga-Vibhanga Sutti definiran kao “suzdržavanje od laganja, govora koji razdvaja, od uvredljivog govora i ispraznog brbljanja”. U hinduističkom pravnom tekstu Manusmriti piše: Govorite istinu i govorite blagonaklono. Ne govorite istinu ako nije korisna. Također, nemojte govoriti neistinu pa i ako je korisna. Ovo je vječna dharma.
Možda je upravo to bio izvor za onu vrlo korisnu anegdotu koja se obično (i upitno) pripisuje Sokratu, u kojoj Sokrat preporučuje upotrebu triju sita prije nego što se progovori: Je li to istina? Je li to dobro? I je li korisno? (Društveni bi se mediji vjerojatno raspali kada bi se oslonili na ova sita.) Sam Sokrat u Platonovoj Apologiji kaže da bi, prije nego što bi progovorio, osluškivao svoj unutarnji glas, svog daimona (možda savjest?), koji bi ga upozoravao i odvraćao od pogrešnog djelovanja.
Stari su Egipćani pak smatrali govor vrlo moćnom silom koja može prizvati u postojanje ono o čemu se govori. A u Mudrim izrekama u Starom zavjetu (17:27 i 17:28) nalazimo: I luđak se smatra mudrim kada šuti i razumnim kad susteže svoje usne te Tko usteže svoje riječi, razumije mudrost i razuman je čovjek mirna duha.
Mnogo je drugih izvora koje možemo navesti, ali ovi izvori jasno ističu da je važno razmisliti o tome što je pravi govor.
Rješenje ove dileme nije toliko u nadziranju i kritiziranju “pogrešnog” govora, kao ni u besmislenom govorenju bez razmišljanja o posljedicama onoga što govorimo, već u poučavanju i odgoju u smislu odgovornog govorenja i onoga što podrazumijeva ispravno govorenje.
Sloboda govora, kao i svaka druga sloboda, podrazumijeva i odgovornost. Bez odgovornosti, sloboda govora dovest će nas do njezina sloma. Sloboda govora integrirana u obrazovanje koje vodi ispravnom govoru most je koji će nam omogućiti da sačuvamo slobodu govora za potomstvo.
1 Kultura odbacivanja ili otkazivanja (u izvorniku: “cancel culture”) fraza je koja je nastala na društvenim mrežama. Ona promiče bojkot, blokiranje i izopćenje pojedinaca na društvenim mrežama, ali i u stvarnom životu, zbog njihovih postupaka ili izjava koje skupina ljudi ocijeni “uvredljivima” ili “neprihvatljivima”.
Autor: Gilad Sommer
S engleskog prevela: Daniela Devčić
