Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Podgrijali ste sarmu, nasuli sebi hladno piće za „popravak“ od najluđe noći, udobno se smjestili ispred televizora. I na ekranu je zablistala Zlatna dvorana Muzikferajna, uz taktove čuvenih Štrausovih valcera. Novogodišnji koncert Bečke filharmonije je za milione ljudi širom planete, već decenijama, „pravi“ početak Nove godine. A detalji koji prate ovaj spektakl nagovještavaju kakva nas to godina očekuje. Lani su bečki filharmoničari, prvi put u istoriji, novogodišnji koncert svirali pred praznom salom, ali i ove godine korona je ostavila svoj pečat.
piše: Milkica Milojević
U nakinđurenoj Zlatnoj dvorani, koja ima 3.000 mjesta, sjedjelo je samo hiljadu gledalaca. Svi oni su morali biti tri puta vakcinisani, plus testirani. Tokom cijelog koncerta su nosili maske na licu. I još su dobro prošli.
Iako su svoje karte rezervisali prije godinu dana i platili ih paprenih 1.200 evra, čak 700 gledalaca je u posljednjem trenutku uljudno obaviješteno da neće moći uživo slušati koncert. „Es tut uns leid, kommen Sie, bitte, nachste Jahr“. Žao nam je, dođite dogodine. Eto, ako budu živi i zdravi, moći će svoje ulaznice iskoristiti 1. januara 2023. Malo li je!
Dakle, doba neizvjesnosti se nastavlja. Nije više dovoljno ni imati novaca, niti planirati svoje vrijeme godinu unaprijed. Čak ni u Beču, koji je po mnogim istraživanjima najsigurniji i za život najudobniji grad na svijetu, nikad se ne zna gdje će korona postaviti zamku.
Ni u tom bajkovitom, carskom Beču, nije bilo novogodišnje, zimske bajke. Ni snijega, ni ledenica na fasadama raskošnih baroknih zdanja. Istina, u Beču je vazduh, uprkos skoro proljetnim temperaturama, kristalno čist. Stanovnici Beograda, Banjaluke, Sarajeva, Zenice, Tuzle... nisu te sreće. Dok su slušali TV prenos novogodišnjeg koncerta, dok su u njihovim domovima svjetlucale jelke, kroz prozore se nazirao apokaliptični sivi pejsaž.
Snijega nije bilo ni u Parizu. Niti organizovanog dočeka, kao, uostalom, ni u Beču, koji je u novogodišnjoj noći kafane zatvorio u 22 sata. Ali i Parižani su, bez sumnje, pratili bečki novogodišnji koncert.
Da li je među njima bio i češki pisac Milan Kundera, koji već decenijama živi u Parizu? Ne možemo to znati, jer čuveni književnik, koji je duboko zakoračio u 93. godinu, živi povučeno, daleko od očiju javnosti.
A baš bi bilo zgodno čuti šta stari mudrac, koji, usput budi rečeno svira klavir i dobro se razumije u valcere, misli o spektaklu u Muzikferajnu. I o zimi bez snijega. I o „novoj normalnosti“. I o činjenici da su sve bogate evropske metropole u novogodišnjoj noći zaključale i kafane i trgove, dok su varoši na Balkanu širom otvorile vrata turistima, samo da bi, usred pandemije, zaradile nešto novaca.
Bilo bi zgodno, ali ništa od toga. Kundera izbjegava novinare.
Ali, mnogi ovih dana iščitavaju njegov intervju koji je, davne 1980. godine, dao američkom piscu Filipu Rotu.
Na pitanje, misli li da će uskoro biti propast svijeta, Kundera je odgovorio: „To zavisi od toga, kako shvataš riječ uskoro. Osjećanje da svijet juri ka propasti je veoma staro.“ A kada je Rot primijetio da onda nema razloga za brigu, Kundera je uzvratio: „Naprotiv. Ako je taj strah vjekovima prisutan, sigurno postoje razlozi za to.“
Zna Kundera o čemu priča. Uostalom, on je autor čuvenog romana „Oproštajni valcer“. Ne, ne radi se u toj knjizi iz 1976. o opraštanju od budućnosti planete, nego o nesretnoj sudbini mlade žene uhvaćene u zamku patrijarhalnih očekivanja. I o ljudima koji, bježeći od represivnog režima, napuštaju domovinu i odlaze u emigraciju.
Nije li nam to odnekud poznato? Nije li hiljade migranata novu 2022. dočekalo na drumovima i morskim pučinama, rizikujući život da bi se domogli Evrope. A Evropa ih neće. Nije li to sa ženama došlo dotle da je i sam papa Franjo, u svojoj novogodišnjoj poruci urbi et orbi, upozorio da je „nasilje nad ženama uvreda Bogu“?
A tek otuđenje! Eto, čak je i Danijel Berenbojm, dirigent na novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije, između valcera „Na lijepom plavom Dunavu“ i „Radecki marša“ poručio da u ovim teškim vremenima „treba sačuvati zajednicu i zajedništvo“.
Barenbojm je građanin svijeta, Jevrej, rođen u Argentini i osim argentinskog ima i izraelsko, špansko i palestinsko državljanstvo.
Ali, 1942. , kada je ovaj slavni dirigent rođen, ne bi se moglo ni zamisliti da jedan Jevrejin sluša novogodišnji koncert, a kamoli da diriguje Bečkom filharmonijom. Jer, novogodišnji koncert, danas planetarna atrakcija koju, s nadom u bolje sutra prati oko 50 miliona ljudi širom planete, taj koncert, koji propovijeda zajedništvo među ljudima i narodima i mir u svijetu, je – nacistički izum!
Tradicija da se na novogodišnjem koncertu sviraju djela porodice Štraus, kako bi se narod Trećeg rajha malo razonodio, ustanovljena je 31. decembra 1939. po ideji Hitlerovog ministra propagande Jozefa Gebelsa. Prethodno je Gebels Bečku filharmoniju temeljito očistio od jevrejskih muzičara. Čak je i falsifikovao porijeko porodice Štraus, jer su i oni imali - jevrejske korijene.
Sve ovo, naravno, ne znači da treba satanizovati Muzikferajn i bečke valcere. Ali, mogli bi se ponosita Evropa i prosvijećeni Zapad malo temeljitije suočiti sa sopstvenom prošlošću. I sa sadašnjošću. I sa budućnošću. Inače nam ne gine oproštajni valcer. Prvi taktovi su već počeli. Odavno.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
