Postojanje čvrstog civilnog društva i sistema poštivanja ljudskih prava odlučujuća je varijabla u borbi protiv svih vrsta ekstremizama.
Posljednjih je godina zabilježen porast fundamentalizma u cijelom svijetu. Unatoč čestom korištenju, termin je ostao rijetko definirana i specificirana riječ - uobičajena i najčešća upotreba koncentrirana je na vjerski fundamentalizam. No, fundamentalizam može obuhvatiti više od religije. U izvještaju za Komisiju za ljudska prava, izvjestitelj Maina Kiai uključio je mnogo širi pogled na pojam. Polazi od pretpostavke da fundamentalizam uključuje svaki pokret i inicijativu koji zagovaraju strogu i doslovnu privrženost skupu uvjerenja ili kriterija. Izvještaj će biti iznesen pred Komisiju za ljudska prava Ujedinjenih naroda 17. lipnja.
Privrženost principima slobodnog tržišta, naprimjer, utemeljuje tržišni fundamentalizam koji propagira tržište kao nepogrešiv mehanizam za rješavanje ekonomskih i društvenih problema, kao što nepopustljivo uvjerenje da je određena etnička skupina, rasa ili nacija superiorna drugima vodi u nacionalistički fundamentalizam. Izvještaj obrađuje i politički fundamentalizam, kao uzdizanje partikularne političke ideologije, stranke ili državnika do te mjere da suprotni stavovi ne mogu biti iskazani, što nije svojstveno samo nedemokratskim sustavima, te kulturni fundamentalizam koji obuhvaća uvjerenje da su određene kulture, jezici i tradicije vredniji od drugih. Brojni primjeri koji potvrđuju ove definicije navedeni su u istraživanju.
Istraživanje se ipak ne bavi samim fundamentalističkim stavovima, koji su ipak zaštićeni pravom na slobodu mišljenja, već njegovim djelovanjem: konkretnim, specifičnim povredama prava na slobodno okupljanje i udruživanje. Opasnost nastaje kada podržavatelji takvih stavova pokušavaju nametnuti svoja uvjerenja na način koji kontrolira i ograničava prava drugih, onemogućavajući pluralizam i širinu mišljenja svojstvene demokraciji. Prijelomna točka takvog djelovanja ona je koja onemogućuje pravo na slobodno okupljanje i udruživanje.
Posebni dio istraživanja uključuje povezani, no udaljeni fenomen ekstremizma, te ulogu koju okupljanje i udruživanje može igrati u njegovom suzbijanju. Podaci ukazuju da je od 2012. godine u 60 zemalja svijeta predloženo više od 120 zakona koji su ograničili slobodu udruživanja ili okupljanja te uveli mjere ograničenja rada organizacija civilnoga društva. S druge strane, države diljem svijeta koriste borbu protiv ekstremizama kao razlog ograničavanja ljudskih prava. Poznat je primjer Mađarske koja onemogućava rad organizacija civilnog društva poreznim revizijama, difamacijama pojedinaca i organizacija kao "stranih plaćenika" i isključivanjem iz državnog financiranja, dok istovremeno priprema ustavni amandman koji vladi daje produžene ovlasti angažiranja vojske bez prethodne dozvole parlamenta ili definiranja u čemu se točno sastoji teroristička prijetnja. Amnesty International smatra da je takav prijedlog otvoren napad na ljudska prava koji će omogućiti vladi da uguši prosvjede ili drugačija politička stajališta.
Poljska vlada priprema sličan zakon koji će Agenciji za nacionalnu sigurnost pružiti mogućnost da preuzima informacije s privatnih telefona, kompjutera ili bankovnih računa bez informiranja vlasnika o tome, koji će pratiti kretanje nedomicilnog stanovništva u Poljskoj bez ograničenja trajanja mjere, a u slučaju "stvarne" prijetnje, može isključiti telefonske i internetske linije te zabraniti svako okupljanje. "Nijekanje prava na mirni, legalni i konstruktivni angažman ne uspijeva suzbiti osjećaje bijesa, očaja i nemoći", ističe Kiai u izvještaju, "upravo suprotno - ono ih potiskuje u podzemlje gdje postaju nasilni. Ekstremizam buja u takvim okolnostima kao jedina preostala opcija". Postojanje čvrstog civilnog društva i sistema poštivanja ljudskih prava odlučujuća je varijabla u borbi protiv svih vrsta ekstremizama, ističe, kao i u legitimnom kanaliziranju nezadovoljstva i frustracija.
Piše: Matija Mrakovčić/kulturpunkt
