Ljubljanska gradska vlast, u funkciji sluškinje kapitala, nastojala je proteklih tjedana sravniti objekte na zemljištu bivše tvornice Rog i time uništiti poznati društveni centar. No pokušaj čišćenja terena za gentrifikacijske procese naišao je na učinkovit otpor. Pritom se ne radi samo o obrani jedne lokacije već o borbi za infrastrukturu i logistiku koje su presudne za politike solidarnosti.
Godine 2006. na Metelkovoj se održalo predizborno sučeljavanje kandidata za gradonačelnika Ljubljane. Postojali su dobri razlozi zašto se taj neobični događaj održavao baš tamo. Naime, tadašnja gradska vlast planirala je rušenje jednog od objekata u kompleksu Metelkova, čime se otvarala mogućnost, odnosno opasnost, da će se rušiti cijela Metelkova. Upravo toj problematici bilo je tada posvećeno sučeljavanje te su se svi kandidati morali očitovati o planovima za rušenje. Plan su odobravali svi, a jedan od njih je čak cinično izjavio da bi Metelkovu transformirao u četvrt crvenih svjetiljki. Ukratko, svi su željeli sravniti Metelkovu... svi osim jednoga. Zoran Janković je bio jedini koji je tada obećao da će, dok je on gradonačelnik, Metelkova opstati.
Janković je riječ održao i Metelkova i dalje postoji, iako je zadnjih godina postala dio “željeznog” kulturnog repertoara. Tako domaća, kao i strana javnost, može računati na vrhunsku ponudu za kulturne sladokusce. I umjetnički i politički život, iako manje izrazito nego ranije, ostali su i dalje sastavni dio Metelkove. Zato je danas na udar tog istog gradonačelnika, koji je svoj politički put započeo kao zaštitnik Metelkove, dospio drugi centar umjetničke, teorijske, političke i alternativne produkcije – bivša tvornica Rog. Janković želi srušiti Rog i na njegovom mjestu izgraditi centar suvremenih umjetnosti i kreativnih industrija, hotel, stambene prostore, trgovine i restorane. No zasada mu to očito još neće uspjeti. Korisnici nekadašnje tvornice Rog uspjeli su odbiti njegove napade i pokušaje rušenja. Bitka je dobivena, rat se nastavlja.
Kratka povijest tvornice
Prije nego se posvetimo onome što se događalo u zadnja dva tjedna, kada je Rog postao udarna vijest, upoznajmo se ukratko s poviješću same tvornice. Osnovana je još 1871. godine nakon čega je postala jedna od najvećih tvornica za preradu kože. Nakon Drugog svjetskog rata tvornica je nacionalizirana. Godine 1950. Rog postaje ono s čime ga i danas ponajprije povezujemo – tvornica bicikla. Biciklima je, između ostalog i legendarnim Ponijem, opskrbljivao cijelo jugoslavensko tržište, a nakon raspada Jugoslavije, baš kao i brojne druge tvornice, čekala ga bijedna sudbina. Njegovo zemljište je nakon zatvaranja industrijskog pogona otkupila Gradska općina Ljubljana (Mestna občina Ljubljana – MOL).
Godine 2006. počinje desetljeće u kojem privremeni korisnici Roga ljušturi stare tvornice udišu novi život. U Rogu su svoje mjesto našli i našle slikari, kipari, glazbenici, grafiteri, skejteri, aktivisti, teoretičari... Ustvari bi mogli govoriti o Mnoštvu u najboljem značenju tog političkog koncepta, pa ne čudi da je na inicijativu Rogovaca tvornicu prije nekoliko godina posjetio i izrazio joj svoju podršku i jedan od tvoraca koncepta – Antonio Negri.
Pobrojimo na ovome mjestu tek političke kampanje koje su začete u Rogu, a presudno su politički utjecale na cijelo slovensko društvo. U Socijalnom centru Rog aktivistice i aktivisti prvi su počeli ozbiljno raditi na problematici migrantskih radnika. Pred izbijanje krize su, danas propali, građevinarski velikani (SCT, Vegrad, Primorje) doživljavali eksplozivan razvoj te su, kako bi ga pratili, masovno uvozili radnu snagu, prvenstveno iz Bosne i Hercegovine. Ti su radnici praktički postali robovska radna snaga koja je doslovno gradila slovensku “priču o uspjehu”, kako su je tada rado nazivali vladajući političari. Bez prava, bez plaćenih doprinosa, s plaćom koja je značajno kasnila, a istovremeno uz izvanredno zahtjevne i opasne radne uvjete te ubitačno radno vrijeme.
Inicijativa “Nevidljivi radnici svijeta” (“Nevidni delavci sveta”), nastala u Rogu, bila je prva koja je uopće upozorila da taj problem postoji, štoviše, da postoji u neslućenim razmjerima. Zatim je na njegovom rješavanju ustrajala sve dok nisu počela reagirati nadležna ministarstva, sindikalne središnjice, i dok se nije stvorio snažan medijski pritisak te rastuća osviještenost o nepodnošljivoj situaciji migrantskih radnika. Ako o njihovoj eksploataciji prije manje od deset godina većina stanovništva i nije znala previše, danas je teško pronaći nekog tko ne bi znao što su posrnuli građevinski velikani radili migrantskim radnicima.
Mjesto organiziranja solidarnosti
Niti svjesnosti o raširenosti i problematičnosti prekarnih oblika rada (Slovenija je po udjelu prekarno zaposlenih mladih u samom vrhu EU) ne bi bilo bez aktivnosti Rogovaca. Nadalje, aktivistkinje i aktivisti iz Roga su bili prvi koji su priskočili u pomoć izbjeglicama, dok se država sa svojim službama nije pravovremeno odazvala, odnosno, ignorirala je problem dugo vremena. Da nije bilo Roga ogroman broj ljudi uopće ne bi imao svoj glas, a samo je mali korak od njihove (prisilne) nijemosti do toga da u očima šire javnosti uopće ne postoje. Na taj je način Rog u prethodnom desetljeću bio prostor građenja saveza i solidarnosti na društvenoj margini, pri čemu je uspio biti toliko glasan da ga niti mainstream nije više mogao ignorirati niti nadglasati. Stoga Slovenija može Rogu biti zahvalna za mnogo toga, a sigurno je kako bi bez njega bila znatno neupućenija i politički nepismenija. No čini se kako je, unatoč tom impresivnom popisu civilnodruštvenih dostignuća, Rog sada naišao na gluhe uši MOL-a. Zato je geslo Rogovaca – “Od molologa do diaroga” – itekako na mjestu te će i gradonačelnik Janković očito “diarog” morati shvatiti ozbiljno.
Rog je postao udarna vijest slovenskih medija u posljednja dva tjedna, kada je postalo jasno da Gradska općina Ljubljana ne namjerava odustati od svojih planova o rušenju. Dozvola za rušenje zgrada na zemljištu Roga isticala je u utorak, 14. juna, stoga je Janković morao požuriti s rušenjem. Prvi desant građevinskih radnika i zaštitarske službe dogodio se 6. juna u 3:30h ujutro, ali su ga korisnici Roga uspješno odbili, a ispred ulaza u tvornicu postavili barikade. Štoviše, u ruke im je pao i “ratni plijen” građevinarsko-zaštitarske vojske u povlačenju, bager, koji je zatim obojan u rozu boju i postao jedan od najvidljivijih simbola otpora i zahtjeva za drugačijim gradom. Unatoč tome što brojni građani Zoranu Jankoviću pripisuju zasluge za obnovu gradske jezgre, brojne infrastrukturne projekte, itd., činjenica je kako naličje svega navedenog čini gentrifikacija.
Ljubljana postaje u sve većoj mjeri grad butika, a Rog, naravno, kako svojim izgledom, tako i sadržajem, kvari taj imidž. Štoviše, kao što smo pokazali ranije, upravo u tome i jest njegova najveća vrijednost. Svojom teorijom i praksom u stanju je ponuditi uvid i organizirati intervencije u sve ono što se krije ispod blistave površine. Rog je vlastima opasan, jer motri i posreduje u sferu proizvodnje – ekonomske, političke, kulturne i ostale. Zato rušenje Roga, naravno, nije tek rušenje nekoliko propadajućih zgrada kojima je hitno potrebna obnova, već rušenje ideje o drugačijem svijetu, o alternativnom načinu proizvodnje, koji izmiče i remeti ustaljeni tok univerzalne robne razmjene.
Dobivena bitka
Točno to, naime pitanje vlasništva, daleko najviše je razjarilo dežurne kritičare Roga te Rogovki i Rogovaca. Kako je samo moguće da netko dovodi u pitanje tako sveto pravo kao što je privatno vlasništvo? “Ako su korisnici Roga mogli preuzeti vlasništvo u svoje ruke, onda i ja mogu zauzeti neki prazan stan!”, bjesnili su internetski komentatori. Već sama pomisao da bi netko uopće posumnjao u svetost privatnog vlasništva tim je komentatorima utjerala smrtni strah u kosti. Čovjeka još i smijemo uništiti, ali vlasništvo nipošto!
Deložacije, život ispod praga siromaštva i neprijateljstvo prema izbjeglicama tako su uobičajene i prihvatljive stvari. No prava blasfemija se događa ukoliko dovedemo u pitanje privatno vlasništvo. Zbog te duboke impregniranosti kapitalističke ideologije ne mora nas čuditi što je tvornica Rog prošloga tjedna bila metom još jednog napada. Skupina maskiranih mladića oboružana palicama, granitnim kockama, petardama i ostalim pirotehničkim sredstvima, napala je i terorizirala Rogovce. Iako u tome nisu bili uspješni, policija je uhvatila pet mladića (od njih tridesetak). Pokazalo se kako se radi o dječacima starima između 15 i 20 godina.
O tome tko su točno oni bili možemo samo spekulirati, ali praktički jednake grupe su u prošlosti već izvodile nasilne napade, istovremeno ne ostavljajući sumnje u svoja fašistička opredjeljenja. Stoga je na konferenciji za medije, koju je dan nakon napada organizirao Rog, ispravno naglašeno kako su upravo gradonačelnikovo nasilje te desant zaštitara i građevinara pružili širu legitimaciju i za napad maskiranih nasilnika. Ne bi, naravno, bilo prvi put da ulični nasilnici predstavljaju produženu ruku interesa kapitala i njegovih političkih pokrovitelja. Ipak, unatoč tome što su po Rogu udarili iz svih mogućih oružja, on je iz te bitke izašao kao pobjednik. Sud je donio odluku da se (privremeno) obustavi provođenje odluke o rušenju zgrada na zemljištu Roga. To znači da su alternativni načini proizvodnje uspjeli obraniti svoj prostor te da će biti još bolje pripremljeni na nove bitke, nadamo se – do konačne pobjede.
