Zamislimo da se naša fizička snaga gotovo preko noći višestruko poveća: da odjednom postanemo toliko snažni da moramo vrlo pažljivo doticati stvari jer bismo ih lako mogli zdrobiti; da postanemo zaglušujuće glasni, da nam se hod toliko ubrza da se moramo usredotočiti na to da izbjegnemo sudare; da smo toliko visoki i krupni da svaki naš pokret ugrožava stvari i bića oko nas.
Premda bismo imali itekakve prednosti s dobivenom snagom, vrlo je jasno da bismo trebali biti puno pažljiviji, odgovorniji i svjesniji drugih kako im ne bismo naštetili.
Na određeni način, to je ono što nam je donijela tehnologija: strojevi omogućuju da jedan čovjek radi poslove više ljudi; internet omogućuje da naš glas čuju tisuće ili više ljudi; prijevozna sredstva stalno se ubrzavaju, a posljedice mnogih naših postupaka postale su toliko moćne da utječu na sve ostalo. Ono što jedemo, gdje kupujemo, koje peticije podržavamo na internetu, što stavljamo na internet, kojim se prijevoznim sredstvima koristimo, kako provodimo slobodno vrijeme – danas pojedinac može imati daleko veći utjecaj nego ikada prije, pogotovo stoga što nas ima više od 6 milijardi na planetu koji nije povećao svoju veličinu ni prirodna bogatstva.
Nažalost, unatoč tome što se tehnologija razvila do neslućenih razmjera, mi kao ljudska bića nismo pratili taj razvoj u istoj mjeri. Mi smo psihički, duhovno i moralno još uvijek isti i, povrh svega, odgajani u duhu ideje da imamo potpuno pravo sebe uvijek stavljati na prvo mjesto. Post-moderna etika miješa se s konceptom osobnog razvoja: sve se svodi na vlastito ja, dobro je ono što je dobro za mene osobno.
Nije teško sagledati da povećanje načina i sredstava za ostvarivanje sve više i više sebičnih ciljeva može imati vrlo opasne posljedice. U svojoj knjizi Naše posljednje stoljeće: Hoće li ljudska rasa preživjeti dvadeset i prvo stoljeće?1, britanski kraljevski astronom Sir Martin Rees tvrdi da su Zemlja i čovječanstvo u daleko većoj opasnosti od potencijalnih učinaka moderne tehnologije nego što se to obično misli. On kontroverzno procjenjuje da čovječanstvo ima samo fifty-fifty šanse za preživljavanje XXI. stoljeća.
Neovisno o tome je li on u pravu ili nije, krajnje je vrijeme da pronađemo izlaz iz naše narcisoidne zamke i ponovno počnemo razmišljati o cjelini čiji smo dio. I to nije važno samo na individualnoj, nego i na kolektivnoj razini. Ne možemo nastaviti birati samo prema kriteriju što je najbolje za našu zajednicu ili zemlju. Moramo birati prema kriteriju što je najbolje za čovječanstvo, što je najbolje za naš planet, što je dugoročno najbolje. U tu svrhu treba razvijati naše nutarnje ljudske sposobnosti. Postoji temeljna i bitna veza između našeg nutarnjeg razvoja i globalnih izazova s kojima se suočavamo. Možemo ih riješiti jedino odrastanjem, preuzimanjem odgovornosti i razvijanjem nužne mudrosti za donošenje pravih odluka. Možda je kriza upravo ono što nam treba.
1 Our Final Century: Will the Human Race Survive the Twenty-first Century? (2003.)
S engleskog prevela: Tatjana Mavrić - Nova Akropola
Autor: Sabine Leitner
