Te su poruke sažete u onoj pjesmi zbog koje se naježite svaki put kada se razlegne Anfieldom, svetim travnjakom otpora nevjeri i nemogućnostima, otpora Tatcherici...
Piše: Marko Tomaš
Igrači Totenhamma i Ajaxa su ulazili u tunel pred uzvratnu utakmicu u Amsterdamu. Pozdravljali su klince koji su ih gledali velikim očima. Većina igrača je razgibavala vrat, neki su imali strog koncentiran pogled, neki su se smijali, jer svatko ima svoj način da razbije tremu. Lucas Moura je, kako to Brazilci često čine, držao oba kažiprsta uperena prema plafonu tunela, njegov pogled je bio ponizan i molećiv, vjerojatno je mrmljao neku molitvu. Stotinjak minuta kasnije bio je na travnjaku, na koljenima, njegove molitve su uslišene. Tottenham je izveo sumanut preokret a sva tri pogotka postigao je upravo Moura. U postizanju tih pogodaka nema ničega nadnaravnog. Moura je svaki put toliko koncentrirano pratio i osjećao igru da naprosto nije bilo načina da ga se u ta tri prijelomna trenutka zaustavi. Vjerojatno je odigrao najbolju utakmicu u životu. I to onu najvažniju za njegov klub.
HLADNO I USPRAVNO
Prošli tjedan engleska dominacija u Ligi prvaka činila se gotovom. Sada nas par tjedana dijeli od engleskog finala natjecanja. Pobjedila je kompetitivnost Premiershipa, lige u kojoj nema lakih utakmica i nema protivnika koji se unaprijed predaju. Ako tako pristupaju i oni koji ispadaju iz Lige ovi najbolji sigurno nisu skloni predaji ni kad se stvari čine potpuno izgubljenima.
Beskrajno mi je žao Ajaxa. Ali u ključnim trenucima sezone po prvi su se put uplašili. Strah je učinio da ne igraju kako su navikli i pukli su iako je Ten Hag rezonski reagirao i izmjenama razmrdavao momčad. Igrači londonskog kluba su igrali s toliko vjere i fanatizma da su ajaxovi dječaci u nekim trenucima u njima vjerojatno vidjeli sve svoje dječje strahove.
Bilo je interesantno vidjeti kako su reagirali na poraz nizozemski igrači i stranci u momčadi Ajaxa. Iako redom očajni, Nizozemci su se držali uspravno i koliko je to moguće u tim trenucima hladno, oni su produkt razmišljanja u kojemu ih se uči da će u životu igrati još puno takvih finala, oni su Ajax, njihovo mjesto je u vrhu i ovo je jedna izgubljena utakmica ali nipošto jedina i povijesna šansa. Bili su tu prije njih, doći će i neka generacija poslije njih a mi se možemo nadati da se Ajax vratio iako će trebati vremena da se ponovno okupi ovakva momčad.
Za Tottenhamovu pobjedu ključna je bila utakmica koju je Liverpool odigrao noć ranije. Ako oni mogu izbaciti Barcelonu nakon minusa od tri gola sigurno i oni mogu okrenuti minus od jednog gola. I nakon što su primili još dva nisu odustali. Vratili su ravnotežu na terenu već potkraj prvog poluvremena, slično kao i u Londonu, a onda su fanatnično krenuli opsjedati protivnika za kojeg su znali da ako ih se dovede u situaciju da ne mogu pritiskati visoko i daleko od svog gola, ako ne mogu nadirati kao da kolektivno plešu da će biti u položaju u kojemu se teško snalaze. To se pokazalo točnim.
Dva Mourina okomita ulaska među linije u trenucima kada je obrana izgubila balans i jedan glupost Schonea bili su dovoljni da Tottenham okrene rezultat i ode u povijesno finale. Pochetino je to zaslužio svojim radom. Moura svojom skromnošću. Cijela momčad svojim pristupom. Lloris obranama u kritičnim trenucima. Ali, kako rekoh, za vjeru trebaju zahvaliti Liverpoolu a to su i priznali. Pochetino im je u hotelu, pred utakmicu, pričao o pobjedi Redsa protiv Barce. A nakon utakmice, kad su uspjeli u svojoj misiji, Danny Rose je priznao:
„Vidjeli smo Liverpool sinoć. Samo su dokazali da ništa nikada nije gotovo dok zapravo nije gotovo...“
MOMČAD BEZ VOĐE
Barcelona je momčad bez vođe. Lionel Messi to nije. On može povući momčad svojom igrom ali nije taj karakter, nije i nikada neće biti Maradona u tom smislu. On je produkt drugačije nogometne kulture nego je to bio u siromaštvu odrasli i stasali El Diego. Otkad se povukao Puyol Barca nema igrača takvog borbenog duha, igrača koji će i opsovati suigrače kako bi im razmrdao misli i obodrio duh. To im je presudilo već drugu godinu za redom. Ako već nemaju takvog lika na terenu onda ga moraju imati na klupi.
Valverde je pragmatičan tip, ali bez posebne karizme. A na drugoj strani je imao lika za kojeg možete čak i na malom ekranu osjetiti kako njegova energija vuče momčad u kojoj i na terenu ordiniraju barem tri prava, karakterna kapetana – Van Diijk, Milner i Henderson. A tu je i onaj nadolazeći kapetan, dijete kluba od glave do pete, ulični mangup Alexander Arnold.
Valja, prije svih, istaknuti vratara Allisona koji je obranio sve što je morao pa i više, jer je obranio neke lopte za koje mu nitko ne bi mogao zamjeriti da su ušle u gol.
Kloppa smo već pomenuli ali malo tko dobije priznanje od prznice Mourinha koji je rekao veliku istinu kada je izjavio da Klopp nikada ne kuka zbog ozljeda, a mnogi su nakon utakmice pomalo i zaboravili da su Redsi na teren izašli bez Salaha, Firminha i Keite. Zato, kako je Mou rekao, preko cijele Liverpoolove pobjede piše – Juergen!
Bitno je to što su igrači bespogovorno slijedili Kloppa jer sva tri gola osim posljednjeg Liverpool je postigao nakon primjene kloppove doktrine geggenpressinga. Izgubili bi posjed visoko u protivničkoj polovici ali bi odmah krenuli da ga povrate, pravilnim zatvaranjima linije dodavanja isforsirali su protivničke greške, povratili posjed u trenucima kada je protivnik ranjiv i kaznili bi tu ranjivost. Zvuči jednostavno ali to je sustav koji je produkt kontinuiranog rada koji je takav pristup doveo na razinu automatske radnje.
Istinski je gadljiva sudačka zaštita koju ima Barcelona. Suarez je za provokacije u prvom poluvremenu zaslužio ne karton nego šamarčinu ali Redsi su bili vrhunski psihološki pripremljeni i nisu nasjedali na provokacije, nisu reagirali ni na upitne Cakirove odluke, one naizgled sitne na sredini terena koje su dobrim dijelom išle u Barcinu korist. UEFA je sramotna. Favorizirati Barcu u odnosu na jedan Liverpool je uistinu sramotno, samo zato što ekonomski pokazatelji govore da im Barca u finalu donosi više marketinškog prestiža... Ali srećom to ovaj put nije odlučilo utakmicu. A Suareza su kaznili vilenjaci s travnjaka Anfielda za ono ritanje kojim je ozlijedio Andyija Robertsona. Škota je zamjenio Viijnaldum a svi znamo što se dogodilo poslije.
Liga prvaka nam je opet priuštila dvije velike bajke. A Liverpool je pokazao zašto je poseban klub, toliko poseban da su svojom vjerom ohrabrili i Tottenham. Osvrnite se samo na proteklih deceniju i pol. Nabrojte sve luđačke preokrete koje su izveli i usudite se onda Redsima odreći titulu posebnog, magičnog kluba, onog koji stvara mitove, kluba oslonjenog na povijest ali kluba koji tu povijest uvijek iznova rekreira.
Poruka ovakvih preokreta je jasna. Ljudski duh je nesalomljiv. Te su poruke sažete u onoj pjesmi zbog koje se naježite svaki put kada se razlegne Anfieldom, svetim travnjakom otpora nevjeri i nemogućnostima, otpora Tatcherici, otpora onima koji djetetu grada (sjetite se Fowlera i njegove majice) zabranjuju da pruža ikakvu potporu lokalnim radnicima. Sjetite se Shanklyija čiji duh i dalje očito lebdi nad Anfieldom i tjera ljude da glavu drže visoko i kada kroče kroz oluju, i one ljude na tribinama i one na travnjaku, one koji su zajednica i koji uspijevaju ostati društvo i decenijama nakon što je Maggie rekla da društvo ne postoji.
